9. Noćni marš: Femicid, raspadanje zdravstva, inflacija, rasizam – evo zašto je važan otpor
Što se femicida tiče, svake se godine suočavamo s poraznom statistikom o nasilju nad ženama. Prošle godine ubijeno je 18 žena. Istovremeno, vlada se hvalila zakonskim izmjenama koje bi trebale omogućiti bolje prepoznavanje i sankcioniranje svih oblika nasilja – od uvođenja femicida u Kazneni zakon do strožih kazni za silovanje.
No, feministkinje se godinama bore protiv sustava koji ne kažnjava nasilnike. Iako se na prvu čini logičnim pozdraviti svaki korak prema prevenciji nasilja, iskustvo s brojnim zakonskim izmjenama pokazuje da žene i dalje rijetko prijavljuju nasilje, bivaju kažnjene kad se suprotstave nasilniku i prolaze kroz dugotrajne sudske procese. Sustav prepoznaje modrice, ali ne i ekonomsko i psihičko nasilje kojem su žene često izložene – prije prvog udarca, nakon što prijave nasilje i nakon što napuste nasilnika.
Kada razmišljate o dosadašnjih devet godina Noćnog marša, što smatrate najvećim postignućem ove akcije? Što je s drugim gradovima? Neki su aktivni no negdje još kao da nema pomaka.
Najvećim postignućem Marša smatramo ljude koji marširaju s nama – svake nas je godine sve više – mi gradimo pokret, pokret gradi nas. Osmi mart, oduvijek borbeni i radnički praznik, vratile smo na ulice, ljudima, gdje mu je i mjesto. Promjene narativa idu sporo i na prvu nevidljivo, ali stvari se mijenjaju – danas se na Osmi mart u Hrvatskoj priča o radničkim pravima i javnom zdravstvu, što je prije dvadesetak godina bilo nezamislivo. Također, mlade generacije prihvatile su i marš i Dan žena kao nešto svoje, nešto što im je važno i s čime se poistovjećuju. Svima nam je jasno koliko malo treba da se ukinu prava za koje su se naše pretkinje krvavo borile desetljećima.
Divna stvar kod marša je upravo to što nije centraliziran – iz godine u godinu drugarice iz raznih formalnih i neformalnih inicijativa organiziraju svoje marševe diljem Hrvatske – marš se ove godine organizira u Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, po treći put u Osijeku i po prvi put u Karlovcu, što nas posebno veseli.Treba imati na umu da organizacija Marša zahtijeva mnogo volonterskog rada, vremena, truda i živaca. U zemlji poput Hrvatske, gdje većina žena uz djecu, posao i skrb za starije često ima i dodatni honorarni posao kako bi pokrpala kućni budžet, činjenica da se Marš održava u čak sedam gradova zaista je velika stvar.
Novost je i da se ove godine kreće ispred zagrebačkog HNK? Kakav je program?
Tako je, okupljanje počinje u subotu, 8. 3. u 18 sati ispred zagrebačkog HNK, a nakon uvodnog govora od 18:30 marširamo preko Frankopanske, Ilice, Trga bana Jelačića i Praške do Zrinjevca, gdje nastavljamo s govorima i muzičkim programom. Ne možemo sve otkriti, dođite i saznajte!
Jedna od ključnih tema je i pravo na besplatan i dostupan pobačaj. Kakva je situacija danas u Hrvatskoj i što se može učiniti?
Iz godine u godinu ponavljamo da je pobačaj na zahtjev pitanje javnog zdravlja i da bi ovaj medicinski zahvat morao biti dostupan svim ženama, a on ne može biti dostupan dok nije besplatan i dok priziv savjesti vlada javnim ginekološkim ambulantama i bolnicama. Prema našem zadnjem istraživanju iz jeseni 2023. godine, kada smo kontaktirale 23 bolnice jer službenih podataka nema, same morate istraživati, više od 60 posto ginekologa u javnim bolnicama koristi priziv savjesti i ne obavlja pobačaj na zahtjev. Primjerice, u Našicama i Virovitici vlada kolektivni priziv savjesti, što znači da žena ne samo da mora platiti zahvat, nego i put u drugi grad.
Cijena pobačaja varira od 250 do 400 eura, razlikuje se s obzirom na bolnicu, anesteziju, ženin Rh faktor i slično, a kada uzmete u obzir da je minimalac u Hrvatskoj danas oko 750 eura, očito je da pobačaj nije priuštiv brojnim radnicama, a kamoli studenticama.
Ove godine posebno ističete prava radnica i radnika, bez obzira na njihovo državljanstvo ili status. Što biste poručile ljudima koji možda nisu svjesni koliko su ti radnici važni za naše društvo?
Strani radnici i radnice meta su stereotipa, vrijeđanja, verbalnih i, na koncu, sve češće fizičkih napada. Moramo sami sebi priznati da rasizam u našoj zemlji raste iz dana u dan i tome jasno i glasno stati na kraj. Država ne radi gotovo ništa na edukaciji građana i građanki. Ne radi se na suzbijanju i kažnjavanju rasizma, ne radi se na zaštiti i integraciji radnika i radnica. Nema dobrih besplatnih programa jezika, zatvaraju se oči pred nehumanim uvjetima u kojima ti radnici žive. Pristaje se na nagurane sobičke s dvoznamenkastim brojem kreveta, na eksploataciju i potplaćivanje. Strani radnici i radnice za našu su svakodnevicu izrazito važni. Oni grade naše razrušene zgrade, čuvaju nemoćne i starije, dostavljaju hranu, prevoze nas i čiste. Ima jedan sjajan kratkometražni film Đure Gavrana iz 2011. koji govori o bosanskim građevinskim radnicima u Sloveniji,zove se “Htjeli smo radnike, došli su nam ljudi”. I to je sve što treba zapamtiti.
U priopćenju spominjete transfobiju i pokušaje oduzimanja stečenih prava. Kako se zajednica može aktivno boriti protiv toga?
Sustavni napadi na trans zajednicu iz klerikalnih i desnih krugova iznimno su jaki i opasni. Ne samo da nastoje trans osobama oduzeti osnovna ljudska prava, poput prava na rad i zdravstvenu skrb, već im doslovno ugrožavaju život. Posljednjih godina desnica za sve optužuje ili migrante ili trans ljude, a takve laži i manipulacije, nažalost, polako ulaze u mejnstrim.
Baš zato danas je važnije nego ikad glasno stati uz naše trans prijatelje i prijateljice i jasno poručiti: borba za trans prava dio je feminističke borbe. Trans ljudi su ljudi, trans prava su ljudska prava – nema tu velike pameti. Na nama je da ne šutimo, da se educiramo – jer neznanje nerijetko vodi do predrasuda. Naporno je pratiti, a kamoli živjeti manipulacije s kojima smo okružene: od toga da će trans ljudi uništiti ženski sport, preko toga da su serije koje gledamo problematične jer eto sad svaka mora imati trans lik, do toga da će trans ljudi uništiti djecu i obitelji. Rado bismo da se ne moramo baviti ovakvim besmislicama, ali prebacivanje krivnje i buđenje straha među ljudima stari je desničarski trik, kojem treba stati na kraj.
Noćni marš uvijek ima i snažan vizualni identitet. Možete li nam otkriti nešto o ovogodišnjem vizualu i porukama koje donosi?
Vizualni identitet nam je izuzetno važan jer su naše glavno sredstvo komunikacije društvene mreže pa svake godine surađujemo s nekim od regionalnih dizajnera i dizajnerica. Ove je godine za vizualni identitet zaslužna divna Agata Lučić, koja je u svom specifičnom stilu prikazala komadić marša, ljude, žene, koje nose transparente i kreću marširati. Izabrale smo narančastu boju jer smo se svakodnevnom sivilu htjele suprotstaviti toplinom.
Osim sudjelovanja u Maršu, kako ljudi mogu podržati feminističku borbu u svakodnevnom životu?
Nažalost, povoda ne nedostaje, a najvažnije je ne okretati glavu, osnažiti sebe i žene oko sebe te djelovati kolektivno: možete pomoći ženi u klubu ili na ulici koju smara neki nepoznati lik, ohrabriti se i progovoriti o nasilju, otvoreno razgovarati s prijateljicama o svojim vezama, učlaniti se u sindikat i pomoći u organiziranju sindikalnih akcija na svom radnom mjestu, donirati na idućoj akciji za Palestinu, podržati svoje lokalne feminističke organizacije, razgovarati s mlađim članovima obitelji i objasniti im da biti “anti-woke” nije kul, educirati se o potrebama trans zajednice i “upropastiti” svaki obiteljski ručak pričom o feminizmu.
Hvala i vidimo se sutra u 18 sati ispred HNK.
Foto: Marko Lopac
Vizual: Agata Lučić
