Upoznajte Miu Roth i Ozanu Ursić – dio tima iza hrvatskog paviljona na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu
„Same as it Ever Was“ – naziv je hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 2023. – 18. međunarodnoj izložbi arhitekture. Bit će to prostorna instalacija koja pripada bestijariju vidikovaca u močvarnom području Lonjskog polja. Instalacija uključuje fizičke i virtualne segmente izravno vezane uz fenomene polja, odnosno njihovu interpretaciju koja postaje sredstvo za razumijevanje povezanosti prirode i kulture.
Povjerenici ovogodišnjeg nastupa su arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina, a multidisciplinarni autorski tim koji je koncipirao i realizirao projekt čine arhitekti Mia Roth, Tonči Čerina i Luka Fatović te dizajneri Vedran Kasap, Ozana Ursić, Niko Mihaljević i Ivica Mitrović. Upravo smo s dijelom tima Mijom Roth i Ozanom Ursić razgovarali uoči bijenala. Otkrile su nam ponešto o Lonjskom polju i ponešto o Bijenalu.
Snažan arhitektonski tim
Mia je profesorica i prodekanica za međunarodnu suradnju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a zajedno s Tončijem Čerinom od 1999. sudjeluje na javnim arhitektonskim natječajima na kojima su osvojili brojne nagrade. Projektiraju u različitim mjerilima, od urbanizma do interijera, o svom su radu i aktivnostima održali brojna predavanja, vodili izvannastavne radionice te sudjelovali na festivalima i arhitektonskim izložbama.
Ozana Ursić rođena je 1989. godine u Splitu, a 2014. je diplomirala na diplomskom studiju Studija dizajna u Zagrebu, smjer industrijski dizajn. Od 2012. godine surađuje s Clinica studijom kao vanjski suradnik na projektima dizajna izložbi, scenografija i prostornog dizajna. U suradnji s Clinica studijem radila je na provedbi interpretacije i komunikacije prirode u okviru projekta integracije Parkova Hrvatske u EU Natura 2000. Sudjeluje na brojnim međunarodnim izložbama i radionicama. 2017. godine dobiva status samostalnog umjetnika od strane Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Projekt vidikovaca i centra Crna Roda ne prestaje oduševljavati domaću javnost? Imate li direktan feedback od ekipe iz Lonjskog polja; jesu li vidikovci i centar povećali posjećenost, koliko su arhitektura i dizajn odigrale ulogu u popularizaciji ove destinacije?
MIA: Infrastruktura za posjetitelje, kao i interpretacija prirodnih fenomena, je sigurno pomogla u tome da šira javnost bude upoznata s važnosti tog dinamičkog ekosustava. Strukturirana posjećenost je veća, škole su redoviti posjetitelji. Vidikovci su uz to dali pojedinim lokacijama karakter, veže ih se za mjesto, olakšavaju snalaženje. Uprava parka prirode međutim već godinama radi na održivim oblicima kretanja i posjeta Lonjskom polju – biciklima, stazama, električnim čamcima. Naši projekti su dio jedne dugogodišnje, dobro osmišljene strategije.
OZANA: Crna Roda je dobar primjer kvalitetnog ulaganja u posjetiteljsku infrastrukturu i dugoročnog populariziranja zaštićenih područja poput Lonjskog polja. Lijepo je čuti da su najbrojniji posjetitelji školske skupine djece koje uče o međuovisnosti čovjeka i prirode ali indirektno i o važnosti sinergije arhitekture i dizajna.
Projekt centra Crna Roda i pratećih vidikovaca dobio je niz strukovnih nagrada i jedan je od najnagrađivanijih arhitektonsko-dizajnerskih projekata u zadnjih nekoliko godina. Koje su vam od tih nagrada najdraže i koliko su vam priznanja struke bila značajne, jesu li bila vjetar u leđa za prijavu projekta na natječaj Ministarstva kulture i medija za Venecijanski Bijenale arhitekture?
MIA: Različite nagrade potekle su iz različitih aspekata jednog cjelovitog projekta – neke su bile više usmjerene na arhitekturu, druge na dizajn, ali sve su zapravo rezultat zajedničke energije jednog velikog i raznolikog tima. Teško je izdvojiti najdraže – naravno da je lijepo dobiti nagradu naših matičnih strukovnih udruženja, ali bile su nam drage i one međunarodne, neke su nas baš lijepo iznenadile. No nisu bile motiv za javljanje na natječaj za Bijenale (a dio njih dobili smo i nakon prijave na njega) – u javljanju na poziv je temeljna bila refleksija na sve ono što smo prošli i naučili radeći na tom projektu, a za šta smo smatrali da se prikladno referira na ovogodišnju temu.
OZANA: Nagrade su svojevrsna potvrda dobro odrađenog posla i poticaj za daljnji rad. Na svaku od njih smo izuzetno ponosni, no Velika nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva na Bijenalnoj izložbi hrvatskog dizajna mi je možda najznačajnija jer je ipak najviši oblik priznanja matične strukovne udruge. Crna Roda je, između ostalog, uspješna i zbog kompatibilnosti nas kao tima.
Kako je oformljen tim za ovogodišnji Bijenale, kako ste se odlučili prijaviti?
MIA: Većina nas intenzivno surađuje dulje vrijeme na različitim projektima, i dio smo tima koji je realizirao projekt za Lonjsko polje. Nas dvije, Tonči, Vedran, Niko, Luka, svi smo bili dio ekipe na Crnoj rodi. S Ivicom se znamo dugo, na nekim smo panelima ili aktivnostima zajedno sudjelovali, no u ovom projektu se suradnja činila sama po sebi razumljiva jer je diskurzivni, radionički segment nastupa vrlo važan i upravo ga on ga kurira.
OZANA: Ideja oko prijave se dogodila dosta spontano, Mia me nazvala i pitala: jel idemo? Ja san rekla: Idemo.
Kako su podijeljene uloge između vas unutar „Same as it Ever Was tima, tko je za što zadužen, u kojem kontekstu radite kao tim, u kojem kao podtimovi ili pojedinci?
MIA: U prvim smo fazama radili intenzivno svi zajedno, dugo razgovarali, brusili teme i poruke koje želimo afirmirati. Kako se konkretizirala produkcija, tako smo svoje projekte razvijali unutar domena u kojima djelujemo. Iako one sežu od prostora, produkta, grafičkog dizajna, umjetničke instalacije, do spekulativnog dizajna i pisanja, granice između njih nisu oštre. Ovisno o segmentu nastupa, i podtimovi su fluidni.
OZANA: Rekla bih da nema stroge granice u podjeli i ulogama. Zajedno smo promišljali prostor, elemente instalacije kao i atmosferu uz konstantno preispitivanje doživljaja i emocije koju želimo da posjetitelji osjete u relativno kratkom boravku na samom paviljonu. U trenutku kad smo iskristalizirali ideju do detalja podijelili smo se u “podtimove” kako bi produkcijski sve uspjeli realizirati.
Neizbježno pitanje; kako je nastalo ime paviljona/nastupa „Same As it Ever Was“?
MIA: Iako svima odmah krene u mislima svirati „Once in a Lifetime“ od Talking Headsa, fraza je zapravo korištena u dvojakom značenju. S jedne strane ona znači da se stvari teško mijenjaju i da ostaju onakve kakve su oduvijek bile. No, preneseno na dugi period vremena, znači da će život, želi li opstati, u budućnosti morati harmonizirati s drugim, ne-ljudskim akterima. Tako je bilo, tako će biti, priroda će uvijek reagirati, preuzeti, vratiti. Podtekst toga nije zazivanje arkadijske prošlosti, već traženje alata koji će harmoniziranje naći u relacijama između ljudi, životinja, biljaka, tehnologije, bez prednosti ijednog od navedenih. Svi smo jedno, same as it ever was.
Što nas, oblikovno, vizualno i ambijentalno čeka u paviljonu u Veneciji, osim strukture koja pripada bestijariju vidikovaca lonjskog polja? Kakav je scenarij koji čeka posjetitelja kada uđe u paviljon, kakve reakcije mislite da će izazvati/potaknuti?
MIA: Interpretacija jednog od vidikovaca dominira prostorom i izaziva reakciju podsvjesnog, svatko će u njega ugraditi neko svoje značenje i interpretaciju. Uz njega, imamo nekoliko funkcionalnih i informativnih elemenata koji omogućuju susret ili govore o onome što se događa za vrijeme bijenala. Naime, paviljon je poput billboarda, znak onoga što se istražuje kroz radionice, onoga o čemu se trenutno razgovara, diskurzivnog segmenta kojeg smatramo jednakovrijednim dijelom našeg nastupa.
OZANA: Prostorna pojavnost paviljona interpretira odnos prirodnog i izgrađenog, živog i neživog. Ideja je da paviljon bude mjesto okupljanja te da doživi transformacije za vrijeme trajanja bijenala u vidu diskurzivnog programa. Sama struktura instalacije posjetitelja privlači u utrobu mistične atmosfere koja će, nadamo se, potaknuti posjetitelje na pozitivno promišljanje budućnosti.
Jeste li bacili oko na neke druge paviljone u procesu produkcije Hrvatskog paviljona u Veneciji? Kako sve skupa izgleda na licu mjesta u Arsenalima, koji su prvi dojmovi?
MIA: Jesmo na neke, svi su radioničkoj, izvedbenoj fazi, prilično je kaotično. Viličari zuje na sve strane, raditi u Veneciji je logistički prilično kompleksan pothvat. Svi si posuđuju alate, upoznaju se, raspituju o tome što rade. Uzbuđeni su, a uvjeti su krajnje komplicirani.
OZANA: U produkcijskom smislu za sada smo među “naprednijim” paviljonima jer su ostali trenutno na cca 30% izgrađenosti. Mi smo zadovoljni dinamikom radova jer smo se preventivno pripremili na najgore scenarije, ali srećom, uz podršku suradnika koji su u kratkom roku odradili posao ulazimo u fazu finih radova i detalja. Arsenali su trenutno prepuni radnika koji vrijedno grade svoje paviljone pa vjerujem da će biti jako zanimljivo i produkcijski na visokoj razini.
Što će biti „sudbina“ paviljona odnosno strukture / objekta koji će biti izložen u Arsenalima, nakon što završi Bijenale?
MIA: Plan je da bude neko vrijeme u Zagrebu, a onda nastavi dalje. Konstruiran je tako da se može rastavljati i sastavljati u različitim kontekstima.
OZANA: Nakon Bijenala želja nam je da se struktura vrati u mjesto odakle je i nastala. Nadamo se da će nastaviti život kao dio javne infrastrukture na području Lonjskog polja u vidu npr. autobusne stanice ili odmorišta na nekoj stazi.
Osim brojnih paviljona i izložbi Bijenala u Arsenalima i Giardinima, za koji sigurno nikada nema vremena da ga se u potpunosti obiđe, koje su još umjetničke / arhitektonske / dizajnerske lokacije, vaše preporuke, koje nikako ne bi smjeli propustiti ako dođemo u Veneciju?
MIA: Uh, puno ih je ☺ U Veneciji uvijek ima odličnih izložbi. Punta della Dogana, venecijanska Fondazione Prada, Palazzo Grassi, Palazzo Ducale, Peggy Guggenheim na Dorsoduru su poznata mjesta s odličnim izložbama. Niz manjih lokacija ima zanimljive programe, poput Ocean Spacea u crkvi San Lorenzo. Venecija je prostorno nevjerojatno mjesto. Od arhitekture nastale nakon 1950., mjesta koja se ne smiju zaobići (i koja ujedno čine krajeve spektra novijih intervencija) su mali filigranski dućan Olivetti Carla Scarpe s najboljim terazzo podom te OMA-in Fondaco dei Tedeschi. Puno ih je između, i uvijek premalo vremena.
OZANA: U proteklih tjedan dana, koliko sam provela u Veneciji, na žalost nisam imala prilike obići grad. Nadam se da ću u tjednu otvorenja pohvatati zaostatke pa me pitajte naknadno 🙂
Svakako preporučam obratiti pozornost na detalje dvodijelnih prozorskih škura, kamenih portafona i poštanskih sandučića.
Obje ste članice autorskih dvojaca; Mia vi zajedno s životnim i poslovnim partnerom Tončem Čerinom, a Ozana vi s poslovnim partnerom Vedranom Kasapom u Clinica Studiu. Kako, ponaosob, gledate na te dinamike rada, kako funkcionira podjela poslova i uloga u timovima, kreativni segmenati projekata, odgovornosti..?
MIA: Najvažnije stvari su na početku naše suradnje nastajale na kuhinjskom stolu jer smo oboje bili danju zauzeti drugim poslovima, i danas nije puno drugačije. Koncepcije projekata uglavnom nastaju izvan uredskog okvira – razgovori, skice, natječajni koncepti. Bitne odluke donosimo zajedno, a razrade od teorijskih podloga do logistike dijelimo prema raspoloživosti i afinitetima. Živimo intenzivno i ne razlikujemo ‘radno’ od ‘neradnog’ vremena. To ne znači da stalno radimo, nego da se bavimo onim što volimo.
OZANA: Ja sam s Vedranom započela suradnju za vrijeme faksa kada sam kao studentica u Clinici radila pripravničke poslove. Danas partnerski surađujemo na kreativnim projektima, na čemu sam izuzetno zahvalna. Nekako su nas zajednički afiniteti odveli u područje prostornog dizajna i dizajna interakcija . Baš kao Tonči i Mia nemamo “radno vrijeme” jer je dizajn proces koji se kontinuirano proživljava. Imamo i sjajnu kolegicu Tanju Virag koja nam je desna ruka.
Vjerujemo da Bijenale zauzima ogroman broj vašeg slobodnog i radnog vremena trenutno, no što se još sprema i radi u studijima Roth&Čerina i Clinica paralelno uz Bijenale, ili nakon njega? Što možemo očekivati od vaših projekata u ovoj ili sljedećoj godini?
MIA: Da, priprema Bijenala zauzima puno našeg vremena. No drugi projekti teku i raduje nas njihov razvoj. Iako smo uvijek više bili usmjereni na zgrade društvenog standarda, slučaj je htio da na stolu imamo nekoliko obiteljskih kuća u različitim fazama i to nas baš veseli. Neki stari zaustavljeni projekti su se reaktivirali, poput Doma za stare u Senju, tako da se nadam da ćemo imati o čemu pričati za godinu dana ☺
OZANA: Clinica studio radi na više zanimljivih projekata, neki su u idejnim fazama dok su neki u visokim fazama realizacije. Već u ovaj četvrtak otvaramo gostujuću izložbu Arheološkog muzeja u Splitu Vis-a-Vis 200 u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Krajem godine očekujemo realizaciju projekta na kojem dugo radimo – Kuće Halubajskega Zvončara u Viškovu, te nešto novijeg projekta interpretacijskog centra Kninske tvrđave.
I za kraj; koje doba godine je najbolje za posjet Lonjskom polju i vidikovcima, kada je najveća vjerojatnost da će biti dobro vrijeme i da je moguće doći do svih vidikovaca bez poplave :D?
MIA: Sva godišnja doba su dobra za posjet Lonjskom polju, i u tom vraćanju je zapravo čar jer se krajolik stalno mijenja. Poplava je uzbudljivo vrijeme za obilazak, no treba ga dobro planirati, jer su prizori potopljenih stabala, beskonačnih svjetlucavih vodenih površina s pticama, nevjerojatni ali teško dostupni. Ljeti se može lako doći do vidikovaca i gledati stada, ptice. Rendžeri parka su najbolji izvor savjeta za obilazak, a i dobri prognostičari poplava i njihovog trajanja.
OZANA: Lonjsko polje is always a good idea. Svakako preporučam konzultacije s vremenskom prognozom i dobre čizme.
