Zašto je važno pričati o mentalnom zdravlju? Pitali smo psihoterapeutkinju i psihijatra
Blagdansko razdoblje obilježeno je srećom i veseljem, ali i povećanom potrebom za psihološkom pomoći. Nastavno i na nedavni tragičan događaj u Zagrebu, briga o mentalnom zdravlju ponovno se pokazuje kao neizostavna u svakodnevici. Razgovarali smo s tjelesno orijentiranom psihoterapeutkinjom Emilijom Habulin i dr. Dubravkom Kužinom koji stoje iza projekta “Psihoterapija i psihijatrija – zajedno za ljude”. Ova jedinstvena radionica prvi put u Hrvatskoj govori o važnosti suradnje psihoterapije i psihijatrije u liječenju stanja poput anksioznosti, depresije, borderlinea i kompleksa PTSD.
Nakon velikog interesa za prvo izdanje koje se prošlog mjeseca održalo u Zagrebu, radionica će od veljače obići još šest gradova diljem Hrvatske. O ovom jedinstvenom projektu, ali i utjecaju nadolazećeg blagdanskog perioda na mentalno zdravlje, pročitajte u intervjuu.
Zašto je važno baš za vrijeme blagdana pričati o mentalnom zdravlju?
Emilia: Upravo je to vrijeme kada najviše moramo otvoreno o tome govoriti. U vrijeme blagdana osobno primam najviše poziva i priznajem da bude stresno. U dva dana dogodi se po 5, 6 poziva od osoba koje su u potrebi za pomoći odnosno terapijom. Razlog je nametnuta ideja o sreći. Svuda oko nas je blještavilo, a ljudska psiha, ako je u lošem periodu, isto doživljava kao dodatni poraz i pritisak. Uz to, da ne spominjem osjećaj nepovezanosti, usamljenosti, napuštenosti, nedostatak financija.
Od kuda ideja za projekt „Psihoterapija i psihijatrija za ljude“?
Emilia: Ideja je nastala iz mene kao terapeuta koji radi s traumom te iz moje osobne priče kada nisam imala gdje naletjeti na model gdje psihoterapija i psihijatrija surađuju. Posljedično sam potrošila mnogo energije, snage namjere, vremena i novaca kako bih pronašla kvalitetne stručnjake za sebe, a danas i za moje klijente s kojima svakodnevno radim.
Što vas je motiviralo da se pridružite projektu „Psihoterapija i psihijatrija – zajedno za ljude“?
Dubravko: Tijekom svog dugogodišnjeg rada kao liječnik (prvo kao liječnik u obiteljskoj medicini, hitnoj, u vojnim postrojbama te kasnije kao psihijatar) stalno sam se susretao sa zaziranjem pacijenata i obitelji od odlaska psihijatru i korištenja farmakoterapije. Nemalom broju ljudi trebali su mjeseci, čak i godine, da pristanu probati pomoći si uzimanjem lijekova i da si konačno olakšaju svoje tegobe ili ih u potpunosti riješe. Godinama sam radio na objašnjavanju zašto je često vrlo korisno uzimati lijekove, a nekada i nužno, no taj je trud uvijek bio individualan, to jest kroz rad s pojedinim klijentom. Opetovano ponavljaš isto a čuje te samo jedna osoba u danom vremenu. Sad mi se pruža prilika da se većem broju ljudi objasne mnoge bitne stvari vezane uz lijekove i njihovo korištenje kao pomoć u liječenju.
Još prije dvadesetak godina htio sam pomoći u toj „općoj” edukaciji, jer moderna sredstva komuniciranja to lako omogućavaju (ne moraš više tiskati knjigu i čekati da ju netko uzme i čita, dovoljno je bilo snimiti CD ili danas još lakše, napraviti snimku i objaviti na YT-u). Informacije koje su bitne za prenijeti od strane struke uopće ne moraju biti komplicirane i zahtjevne za razumijevanje, mogu se na jednostavan i lak način pružiti ljudima. Cilj tih informacije nije da klijenti (pacijenti) znaju sve o svakom poremećaju ili sve o svom poremećaju, već da imaju relevantnu, točnu, lako shvatljivu informaciju koja će im omogućiti da u slučaju potrebe sebi ili nekom svom, znaju što im je činiti i gdje potražiti pomoć.
Danas ima enorman broj sadržaja na društvenim mrežama, i razne su kvalitete – od vrlo zanimljivih i točnih do potpuno krivih. Ljudi koji nisu stručnjaci lako mogu „zalutati u tom moru informacija” ako prethodno ne znaju što je relevantno i pouzdano, a što nije. Predavanja manjim grupama omogućavaju da ljudi uživo dobiju dojam o osobi koja im nešto govori, pitaju što ih zanima, kasnije provjere navode, te u konačnici da o tome obavijeste i druge, njima bliske osobe, a kroz pitanja koja mi se postavljaju na predavanjima još ću bolje doznati što ljudi ne znaju, a trebali bi te što ih zbunjuje ili plaši. Tako mogu poboljšati i prilagoditi, učiniti korisnijim i učinkovitijim ono što im želim (i što bi im trebalo) prenijeti.
Emilia, vi se bavite integrativno tjelesno orijentiranom psihoterapijom, što je to?
Emilia: Integrativna tjelesno orijentirana psihoterapija jest zaista kao profesionalni sport. Kako ja volim reći – „ kopa“ duboko, ali i mijenja „duboko“. Uz razgovor, uključuje spuštanje u emocije te proradu emocija i stanja kroz tijelo. Naše tijelo reflektira stanje našeg živčanog sustava, a živčani sustav nema mogućnost „laganja i iskrivljenja“ trenutačne istine.
Želite reći da naš mentalni dio nije dovoljan?
Emilia: Nikako! Mi smo prije svega limbička, dakle emotivna, složena bića. Racionalno koristimo najmanje tijekom svojeg života. Primjerice, partnere, prijatelje i karijeru biramo iz našeg nesvjesnog dijela te iz obrazaca i uvjerenja koje smo stekli u djetinjstvu.
S obzirom na to da postoji puno vrsta psihoterapija i psihoterapeuta, zašto ste se odlučili na suradnju baš s Emilijom?
Dubravko: Još prije četvrt stoljeća došla mi je u ruke knjiga koja je informativno obrađivala različite psihoterapijske tehnike. U njoj je bilo navedeno da je tada postojalo preko 400 različitih psihoterapijskih metoda. Naravno, ne bi ljudi izmišljali toliko različitih tehnika kad bi jedna bila uspješna za sve. Baš kao što nijedan lijek nije panacea (lijek za sve bolesti i tegobe), tako ni jedna tehnika ne rješava sve moguće probleme. Iskustvo je pokazalo da se određene tegobe češće i bolje rješavaju nekim tehnikama, a neke druge drugačijim. Osim toga, nije svaka tehnika za svaku osobu. Konačno, mnogi vrhunski terapeuti se slažu da ne liječi tehnika nego osoba (njena ne samo edukacija, teorijsko i praktično znanje, već i njena osobnost, to jest njena posvećenost poslu i želja da pomogne).
Danas, anksioznosti predstavljaju daleko najveću skupinu poremećaja u psihijatriji i smatra se da barem trećina ljudi tijekom svog života (rijetki jednom, mnogi više puta i kroz neko dulje vrijeme, a neki gotovo stalno) ima neki anksiozni poremećaj. Ne anksioznost – to imamo svi tijekom života mnogo puta – već poremećaj, što po definiciji znači da intenzitet tj. jačina, učestalost i trajanje anksioznosti znatno utječu na barem jedan od tri segmenta svakodnevnog funkcioniranja – obiteljsko, socijalno ili radno odnosno akademsko funkcioniranje, te time osobi znatno smanjuju njen „performans” i kvalitetu života.
Kroz rad sa stotinama svojih klijenata unazad četvrt stoljeća (a i kroz razgovore s kolegama i preko stručne literature) svjedočio sam raznim metodama, tehnikama i lijekovima kojima pokušavamo pomoći. Zadnjih godina, od kad je CIR i tjelesno orijentirana psihoterapija došla u Hrvatsku, neki moji klijenti, ali i neki prijatelji i poznanici, tom su metodom uspjeli znatno popraviti svoje stanje u odnosu na sve drugo što su do tada probali. „Dijeleći” neke klijente s Emom vidio sam koliko ta metoda za neke može biti učinkovita. Usput su mi moji (sada naši) klijenti prenijeli koliko predano Ema radi – dakle bili su jako zadovoljni Emom kao psihoterapeutom. Stoga sam se odlučio upravo s njom krenuti u ovaj projekt.
Emilia, često spominjete u svojim videima ritam živčanog sustava?
Emilia: Točno – jer se stvara tijekom prve tri godine, a osobito u prvoj godini života.
Mnogo ljudi se ne sjeća djetinjstva, osobito onog ranog, zašto onda ići u to?
Emilia: Istina, međutim živčani sustav pamti sve. Osoba vam može govoriti kako je majka bila brižna i pažljiva, a živčani sustav pokaže sasvim drugo. Dovoljno je osobu polegnuti na pod i približavati objekt koji obilježava majku. Kako je osoba u regresivnom položaju, kako se majka približava licu, odjednom osoba okreće glavu na drugu stranu te krene osjećati nelagodu. Do istoga nikada ne bismo došli isključivo kroz razgovornu terapiju.
Naši roditelji trudili su se dati za nas ono najbolje, zar nije cilj onda to samo prihvatiti?
Emilia: Apsolutno, međutim istinski oprost i prihvaćanje ne događa se iz racionalnog i prisilnog prihvaćanja. Pod prisilnim mislim na potiskivanje emocija . Važno je ići u obiteljsku dinamiku, kako bi osoba osvijestila, a zatim i osjetila koje obrasce, uvjerenja je ponijela u svoj život te koji dijelovi su zapeli u dječjem, a potrebno ih je dovesti u odraslo. Danas je najveći problem što je većina ljudi fizički odrasla, međutim psihološki i emotivno nose neprorađene emocije i povrede iz djetinjstva. Tek kada isto proradimo, možemo doći do istinskog prihvaćanja i oprosta iz srca.
Često u svojim videima spominjete traumu i traumatsko. Što je trauma zapravo?
Emilia: Česta je zabluda da je trauma jedan događaj, a nažalost trauma može biti cijelo naše odrastanje gdje zapravo govorimo o Complex PTSDu, tj. dječjem PTSPu. Trauma je sve ono što je bilo previše ili premalo za naš živčani sustav, a svaka osoba je drugačija.
Kako možete prepoznati traumu?
Emilia: Ljudi koji nose teške povrede iz djetinjstva često dolaze s problematikom anksioznosti, depresije, teškom kontrolom emocija, toksičnim vezama. Mi smo holistička bića te je shodno tome tako i pristupati. Anksioznost i depresija su zapravo najčešće simptomatike traumatskog, odnosno potisnutih, neprorađenih emocija ili stanja na koje osoba nije imala pravo tijekom odrastanja, a koja su ključna za zdravi psihološki razvoj, kao što su ljutnja, agresija, tuga, bijes, nemoć, odnosno sve što naše društvo, a i brojne obitelji nažalost smatraju negativnim i nepoželjnim emocija i stanjima. Ako osoba nije imala pravo da u djetinjstvu izrazi bijes, tada „unutarnja ampula za bijes“, zamislite to tako, ostaje prazna i kasnije ta osoba u životu ima problema u vidu postavljanja granica, borbe za život ili je bijes često preplavi te se to reflektira tako da nije u stanju kontrolirati bijes.
Dakle djeci je potrebno sve dopuštati?
Emilia: Ne i nikako. Djeci su potrebne itekako jasne granice kako bi se osjećala sigurnima te kako bi kasnije u životu mogle priznati odgovornost za vlastite pogreške. Najveći je problem što nečesto djeca zapravo odgajaju djecu. Iz toga je vrlo važno da ljudi krenu u proradu te time razviju introspekciju i unutarnji kapacitet, odnosno da iz mjesta žrtve odrastu u zrele, ljudske osobe.
Kako mislite “ljudske”?
Emilia: Živimo u svijetu koji je vrlo narcisoidan – kako brže, bolje, jače, još bolje. Nažalost, to stvara ogroman pritisak na živčani sustav te stvara uvjerenje da je ranjivost slabost, što je čista zabluda. Upravo kroz ranjivost možemo doći do naše prave snage, a otvoreno srce nas čini prisutnim, ljudskim bićima.
Koja bi bila vaša glavna poruka?
Emilia: Ovo je vrlo složena tematika jer mi smo složena bića. Važno je zapamtiti kako psihoterapija nije za „lude“, štoviše to je za snažne inteligentne ljude koji su spremni pogledati u sebe te time prekinuti zapravo transgeneracijsku traumu koja se prenosi s koljena na koljena. Sve što naša psiha više ne može držati prelazi na naše organe, jer sve potisnute i nerazriješene emocije, moraju negdje izbiti. Tada neću reći da je kasno, međutim, oporavak je znatno teži jer je tada teško vidjeti što dolazi primjerice radi bolesti štitnjače, a što iz psihološkog djela. Sve bolesti možemo reći da su psihosomatske jer kako se zove imunološki sistem? PSIHO – NEURO – ENDOKRINO – IMUNOLOŠKI. Dovoljno je obratiti pozornost na prvu riječ – PSIHO.
Koliko je trajao vaš proces, jer tako se zove zanimljivo i vaša praksa U PROCESU, te što je sve bilo potrebno da biste bili u Hrvatskoj komori psihoterapeuta, a vidim i Europskoj.
Emilia: Krenut ću od edukacije. Za integrativno tjelesnog psihoterapeuta edukacija traje pet i pol godina, uz što je obavezno redovito odlaziti na vlastitu psihoterapiju, a kasnije i redovite supervizije. Kako je ovaj pravac tjelesno orijentirani morala sam položiti anatomiju, a kako bih ušla u Hrvatsku komoru psihoterapeuta, bila je potrebna još godina i pol edukacije što se naziva Propedeutika psihoterapija koja uključuje razlikovne predmete iz psihologije i medicine, prakse na psihijatrijskom odjelu te psihosocijalnoj ustanovi. Za Europsku komoru uvjet je bio preko 1500 rada s klijentima.
Ako sam dobro izračunala, dakle govorimo o preko 7 godina edukacije?
Emilia: Točno. I usavršavanje nikada ne završava.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili za svoj rad i koji primjenjujete?
Emilia: Nikada, ali nikada ne radim napamet ili da ću unaprijed znati kako će izgledati terapija. Radim s onim što je trenutačno živo i aktivno unutar psihe i živčanog sustava osobe, za što sam utrenirana. Drugi savjet je ljubav. Da, ljubav. Bez istinskog povezivanja s klijentima, naravno s jasnim granicama, ali da osobno osjećam osobu na razini srca, ne možete, barem iz mojeg iskustva imati uspjeh. Kada se to dogodi, osobu radi njezinog najboljeg, pošaljem dalje kolegama koji više rezoniraju s pričom i ranom te osobe.
Je li naporno biti terapeut?
Emilia: Da i da. Osobito jer držite prostor, morate biti maksimalno prisutni, a ovaj smjer zahtijeva multidimenzionalni pristup – razgovor, čitanje tijela, odnosno čitanje živčanog sustava, procesni dio rada, pa sve do duhovnosti. Pod duhovnost ne mislim na religiju. Moram pomno planirati svoje vrijeme, ali i navike – od tjelovježbe, prehrane, psiho-emotivnog-energetskog balansa, kvalitetnog sna, pa sve do toga da zaista moram planirati kada ću otići u izlazak.
Što ćete pokušati objasniti ljudima kroz predavanja i kako ćete im smanjiti ili ukloniti zazor prema psihijatriji?
Dubravko: Mi smo sebe u klasifikaciji živih bića na Zemlji „skromno” (prepotentno) nazvali Homo sapiens. Mudar čovjek, a nemamo ni S od Sapiens. Svatko tko samo pošteno pogleda svoj život vidi da je u nemalom broju slučajeva radio gluposti, donosio krive zaključke, ponašao se na krivi, (za njega u konačnici) štetan način. Dakle, promišljao i djelovao na način koji se ne može baš nazvati mudrim. Onda pogledaš oko sebe i gle… I svi drugi, od tvoje najbliže okoline, pa do stručnjaka iz raznih polja, do onih koji vode države, rade gluposti.
Mi naravno, imamo razum i on nam je omogućio da danas dosegnemo ovu razinu civilizacije i znanstveno-tehničkog napretka, no to ne znači da u procesu mišljenja i djelovanja ne griješimo. Kao pojedinci moramo znati da samo vrlo rijetkima od nas većinu vremena „upravlja” razum, a većinom upravljaju uglavnom emocije i „uvjerenja”. Naša glupost je vjerojatno jedina stvar u Svemiru koja radi na principu „perpetuum mobile”. Nekada smo toliko nelogični da mnoge stvari u okviru nekog ljudskog djelovanja (hajmo sada govorit o znanosti) svakodnevno koristimo, iskustveno znamo, ne samo kroz edukaciju, da principi tog djelovanja rade i učinkoviti su, ne dovodimo ih uopće u pitanje, a onda odjednom, naizgled ničim izazvani, i iako nismo dovoljno educirani, smatramo dijelove tog djelovanja (nekog dijela znanosti) potpuno krivim ili glupim. Sreo sam inženjere koji svakodnevno koriste mobitele, voze automobile, a onda sumnjaju ili negiraju neke od temeljnih fizikalnih zakona.
Mnogi ljudi svakodnevno koriste (jer to je danas neizbježno) ogroman broj stvari koje nam je kemija kao znanost, i industrije vezane uz kemiju, omogućila, a onda misle da su svi lijekovi otrov. Ima i psihijatara (naravno i oni su ljudi) koji su skloni ekstremnim stavovima. Jednih koji uopće ne vjeruju da ikakva psihoterapija može pomoći i samo inzistiraju na liječenju lijekovima, kao i onih koji uopće na vjeruju u korisnost lijekova i samo koriste psihoterapiju. Kad imaš takvu situaciju među stručnjacima u nekom području, što onda očekivati od ostalih?
Zato mi je cilj kroz predavanja, kroz što je više moguće „sveobuhvatan” i s pravom mjerom usklađen način, informirati slušatelje o vrstama poremećaja, lijekovima, dobrim i lošim stranama tih lijekova, načinu kako treba koristiti lijekove. Kao i o dobrim i lošim stranama psihijatrije (loše trebamo jednako znati kao i dobre da bismo ih smanjili ili čak izbjegli). Stari filozofi su rekli „U svemu je lijepa prava mjera”. I da, treba se naučiti slušati i ono s čime se na prvu ne slažeš, probati shvatiti logiku onoga tko ti govori i dati si truda te promisliti. I tek onda donijeti zaključak. A priori preduvjerenja nisu korisna.
- Emilia, na čemu se po vama treba hitno poraditi?
Emilia: Mobing. Žalimo se kako nam nedostaje radnika, a istodobno imamo lažne autoritete na vodećim pozicijama. Nažalost, veliki broj ljudi doživljava sagorijevanje upravo radi zlostavljanja na radnom mjestu.
- Što mislite da bi se trebalo mijenjati vezano uz psihoterapiju?
Emilia: S obzirom na to da je nažalost kod nas Zakon o djelatnosti psihoterapije stupio na snagu tek nedavno, točnije 2019. godine, mislim da bi se zdravstveni sustav trebao uključiti aktivnije, jer potražnja za pomoći svakim danom raste, a mi smo prenatrpani poslom. Ujedno, radi inflacije, u privatnom rastu i cijene terapija, čime nažalost terapija nije dostupna brojnim ljudima. Osobno, moj smjer psihoterapije ne bi smio tjedno odraditi više od 12 terapija radi složenosti i zahtjevnosti same terapije, a da bi čovjek mogao dobiti najbolje od terapeuta, terapeut mora biti dobro. Ujedno, firme bi trebale uvesti u svoje poslovanje psihoterapeute/ savjetodavne terapeute kao dio ljudskih resursa. Jer zdrav čovjek, a ključ zdravlja je u psihičkom balansu čovjeka, je zadovoljan radnika, a time i u konačnici i firma profitira.
