Mentalno zdravlje djece i mladih je u kritičnom stanju, pričali smo s psihijatricom Ivanom Kekin
Mentalno zdravlje djece i mladih je po istraživanju Ipsosa, u tri teme koje najviše brinu Hrvate. Kako i ne bi kad su podaci poražavajući. Statistika kaže da su mentalni poremećaji djece i mladih skočili unazad godinu dana za gotovo 300%, pokušaji suicida su skočili za 280%, a trenutna je procjena je da imamo 50 000 djece u potrebi za skrbi za mentalno zdravlje i svega 55 dječjih psihijatara u cijeloj Hrvatskoj. Upravo zato mjere su nužne i hitne. Ivana Kekin, psihijatrica i zastupnica u hrvatskom Saboru, predstavila je pet mjera koje je potrebno početi provoditi, kako bi se ovu krizu počelo rješavati. U razgovoru s njom doznali smo više i o samim uzrocima, ali i posljedicama ovakvih podataka te samim mjerama kojima se ova, nazovimo ju krizna situacija mora početi rješavati.
- Kada govorimo o mentalnom zdravlju djece i mladih u Hrvatskoj što kaže statistika?
Statistika je nažalost dramatična i duboko zabrinjavajuća. Procjene su da imamo više od 50 000 djece koja se suočavaju s teškoćama mentalnog zdravlja, a o njima brine tek 55 dječjih i adolescentnih psihijatara. I to i u javnom i u privatnom sektoru. Malo je liječnika i na specijalizaciji iz tog područja i doista je teško doći do potrebne pomoći kada znamo da i liječnici u javnom sektoru kao i oni u privatnom više mjeseci unaprijed nemaju slobodnih termina. A kad ste roditelj djeteta koje je tjeskobno, bezvoljno, popušta u školi, samoranjava se itd., ne možete čekati više mjeseci.
- S obzirom na to da su mentalni poremećaji mladih i djece rekordno skočili unazad godinu dana, čemu to možemo pripisati? Što je uzrok?
Istraživanja pokazuju da krize koje živimo, od pandemije preko ratova do ekonomske i klimatske krize izrazito utječu na mentalno zdravlje djece i mladih. Pa i mi odrasli suočeni s vijestima često osjećamo tjeskobu i strah od budućnosti, nemoguće je nažalost djecu od toga zaštititi. Istodobno studije pokazuju da sveprisutna digitalizacija ima veliki utjecaj na mentalno zdravlje djece i mladih. Klinci danas imaju gomilu virtualnih, a značajno manje “živih” kontakata i odnosa, bombardirani su filtriranim slikama, informacijama, filmićima. Sve to utječe na probleme s koncentracijom i pažnjom. Ali i samopouzdanjem! Tu je i veliki problem Cyberbullyinga, pri čemu mislim da većina roditelja nije dovoljno kompetentna niti ima dovoljno vremena da može pratiti i kontrolirati što se događa u virtualnom svijetu. Naše su generacije naučene da je dijete kad je doma na sigurnom, a danas dijete može sjediti s vama na kauču i istodobno biti zlostavljano. Ili zlostavljati! Dobra je vijest da su klinci danas svjesniji problema mentalnog zdravlja, lakše prepoznaju i lakše komuniciraju svoje emocije i za razliku od naših generacija spremniji su tražiti pomoć.
- Što možemo učiniti za poboljšanje te statistike kao roditelji, a što kao društvo? Kakvu ulogu ovdje imaju institucije?
Uloga institucija neobično je važna i u prevenciji i u saniranju ovog problema. Od edukacije o važnosti mentalnog zdravlja u školama, do prepoznavanja niza simptoma u okviru obrazovnih ustanova kroz screening programe, a potom naravno i u smislu terapeutskih intervencija. Koje dijelom trebaju biti u okviru zdravstvenih ustanova i to od domova zdravlje nadalje, a dijelom i van zdravstvenih ustanova kroz u zajednici dostupne i suportivne i terapeutske aranžmane. Nužno je da primjerice studenti imaju pristup takvoj vrsti skrbi, mnogi od njih došli su iz gradova i mjesta izvan Zagreba, i moraju imati jasno komuniciranu adresu na koju se mogu obratiti. S druge strane jako je važno da i djeca iz ruralnih i udaljenih krajeva, primjerice otoka imaju pristup skrbi za mentalno zdravlje. Srećom, dobre strane digitalizacije su da danas tu vrstu pomoći možemo barem dijelom osigurati i kroz online terapije i savjetovanja.
- Koji su glavni izazovi s kojima se djeca danas suočavaju u vezi s mentalnim zdravljem?
Svijet se jako promijenio unazad nekoliko desetljeća i ako usporedite svoje djetinjstvo i djetinjstvo vlastite djece vidjet ćete da su razlike ogromne. Djeca danas žive u kompetitivnom i ubrzanom svijetu koji s jedne strane priznaje samo “najbolje” i “najuspješnije”, a s druge strane nameće imperativ sreće kao standard. I jedno i drugo je osim što je i međusobno često kontradiktorno jer veliki uspjesi često sa sobom nose ogromna odricanja ( pa i od zadovoljstva i sreće), istodobno je i jedno i drugo za veliku većinu ljudi nerealno. Nije realno, a niti potrebno da svi budemo najuspješniji, a također ne biti najuspješniji ne znači da nismo dobri.
Primjerice, naš školski sustav izrazito forsira ganjanje petica, te vrlo rano djeci šalje poruku da ako nemaju sve petice nisu dovoljno dobri. To je izrazito štetno po psihološki razvoj djece, a takav binaran pogled na stvari, gdje je sve 0 ili 1, izrazito je opterećujuć. Što se tiče imperativa sreće gdje su djeca preko društvenih mreža izložena porukama da se treba čitavo vrijeme biti sretan, podsjećam da je to itekako nerealno i da čovjeku nikada u povijesti nije bilo svojstveno da bude non stop sretan. Svaki čovjek i kroz dan promjeni nekoliko raspoloženja, normalno je osjećati i napetost i zabrinutost, normalno je ponekad ne spavati, normalno je ponekad biti i naizgled bezrazložno ljut ili tužan. Sve je to dio psihičkog zdravlja, a ne psihopatologije. No mlade se generacije izlažu svakodnevno ideji da je svako odstupanje od zadovoljstva i sreće neprihvatljivo što može, pogotovo kod onih osjetljivijih, dovesti do osjećaja neadekvatnosti. Ako tome pribrojite i doista izazovna vremena u kojima živimo, jasno je da klincima danas nije lako.
- Koji su znakovi koji upućuju na to da dijete može imati problema s mentalnim zdravljem i kako ih prepoznati?
Simptomi se mogu različito manifestirati, no promjene koje upadno odskaču svakako bi trebalo pozorno promatrati. Povlačenje u sebe, socijalna izolacija, popuštanje u školi, teškoće spavanja, visoka iritabilnost i neraspoloženje, opterećenost izgledom, autodestruktivna ponašanja, poput ekscesivnog pijenja, opasnih ponašanja, samoranjavanja, ali i nasilno ponašanje, sve su to znakovi da dijete potencijalno pati i treba stručnu pomoć.
- Koje su najučinkovitije strategije za prevenciju mentalnih problema kod djece?
Najvažnije je imati jaku i sistemsku mrežu potpore i roditeljima i djeci, kao i na temu mentalnog zdravlja, dobro educirane sve one u sustavu koji se djecom i mladima bave. Prije svega govorim o radnicima u obrazovnom sektoru. Važno je nastaviti raditi na destigmatizaciji teškoća mentalnog zdravlja jer strah od stigme i danas mnoge sprečava da na vrijeme potraže pomoć.
- Kako razgovarati s djecom o njihovim osjećajima i potrebama, te kako potaknuti otvoren dijalog?
Puno govorimo o djeci i mladima, no važno je reći kako ni roditeljima danas nije lako, očekivanja su od roditelja iznimno visoka, a istodobno su roditelji vrlo često prepušteni sami sebi bez mogućnosti da se i sami konzultiraju, dobiju savjet ili na koncu malo potpore i razumijevanja. Što se tiče komunikacije s klincima, mislim da je važno djeci biti emotivno dostupan, da znaju da nam se mogu povjeriti i da smo tu za njih. Važna je poruka djeci da nam sve mogu reći bez straha i da se sve može riješiti ako nam se povjere.
Važno je djecu promatrati i biti svjestan da su neka njihova ponašanja koja nas mogu i ljutiti, često samo odraz tjeskobe ili neke druge muke. I još nešto, važno je i da si roditelji mogu oprostiti kada pogriješe, jer je sasvim normalno i da ponekad nemaju kapaciteta, vremena, pažnje da budu idealni roditelji. Na koncu konca, djeca su unatoč svemu otporne biljčice i mogu bez dubljih povreda preživjeti nesavršene roditelje. Često je sasvim dovoljno, kada pogriješimo, ispričati se i zamoliti za razumijevanje.
- Koji su neki prvi koraci koje možemo poduzeti da popravljanje ovog stanja?
Morali bismo ubaciti odmah u 5. brzinu. Nužno je početi se kapacitirati na svim razinama. Raspisati specijalizacije iz dječje i adolescentne psihijatrije, potaknuti studente medicine u tom smjeru, vratiti psihologe u škole i domove zdravlja, osigurati kapacitete u zdravstvenim ustanovama, educirati obrazovni kadar, kao i programe edukacije za klince o temama koje su uz mentalno zdravlje nužno vezane, poput međuvršnjačkog nasilja, prednosti i opasnosti društvenih mreža, važnosti solidarnosti i međusobne potpore itd.
Foto: Martina Movrić
