Arhitekt Hassan Ragab promišlja o potencijalu umjetne inteligencije u arhitekturi i dizajnu
U posljednje vrijeme mnogo umjetnika bavi se upravo pitanjem umjetne inteligencije i njezinim utjecajem na samu umjetnost, ali kulturno i društveno nasljeđe civilizacije. Može li nam ona pomoći da neke principe na kojima je naša civilizacija izgrađena ponovno ugradimo u sadašnje i buduće projekte te tako zatvorimo krug. Jedan od umjetnika koji se time redovito bavi je i Hassan Ragab.
Hassan Ragab je egipatsko-američki arhitekt, dizajner i vizualni umjetnik koji živi i radi u južnoj Kaliforniji. Njegov rad obuhvaća različite discipline, uključujući arhitektonske konstrukcije, dizajn izložbi, produkt dizajn, dizajn namještaja, tekstilni dizajn i digitalnu umjetnost. Posebno je poznat po integraciji umjetne inteligencije u svoj multidisciplinarni rad, gdje koristi alate poput Midjourney za stvaranje digitalne umjetnosti.
Odnos arhitekture, baštine i umjetne inteligencije
Ragabova umjetnička praksa istražuje vizualne odnose između arhitekture, baštine i umjetnosti kroz umjetnu inteligenciju. Njegove AI-generirane serije, poput “Gradovi koje gradimo”, preispituju dugovječnost suvremene arhitekture i istražuju kako će današnji “novi” dizajni izdržati test vremena. Ove serije prikazuju monumentalne i nadrealne strukture koje se isprepliću s povijesnom arhitekturom, stvarajući vizualne kontradikcije unutar našeg izgrađenog okoliša. Njegov rad izaziva promišljanja o potencijalu umjetne inteligencije u arhitekturi i dizajnu, te kako ona može proširiti granice kreativnosti i inspiracije.
Stari principi u novom ruhu
Povijest nam, naime pokazuje da su velike civilizacije opstajale i rasle zahvaljujući određenim vrijednostima – znanju, inovaciji, estetici i duhovnosti. No, što ako nam baš umjetna inteligencija pomogne da ih ponovno utkamo u suvremeni svijet?
Skeptici kažu da AI nema emocije, da ne razumije ljepotu, da samo replicira i reinterpretira. Istina, ali zar mi nismo stoljećima radili upravo to? Umjetnost nikada nije bila stvorena u vakuumu i uvijek se naslanjala na prethodne epohe, inspirirala se poviješću i reinterpretirala ideje. Ako gledamo AI kao alat, a ne kao prijetnju, otvaraju nam se vrata prema potpuno novim oblicima izražavanja.
Zatvaranje kruga
Zamislimo svijet u kojem koristimo AI ne da zamijenimo ljudsku kreativnost, već da je produbimo. Umjesto generičkih slika i tekstova bez duše, mogli bismo stvoriti nešto što do sada nismo ni mogli zamisliti. Možda se upravo tu krije ključ. Pitanje je samo hoćemo li imati hrabrosti zakoračiti u novu eru umjetnosti s otvorenim umom i što nas čeka na kraju puta te “potencijalne suradnje”.
