Journal intervju: Dina Levačić, najmlađa žena koja je preplivala svih 7 svjetskih tjesnaca

Utorak, 14. ožujka 2023.

Na koga vi prvo pomislite kada vam netko spomene snažne žene? Vjerujemo, tu su vaše majke, bake, tete – sve bliske i bitne ženske figure u vašem životu. No ako na sekundu njih, koje se podrazumijevaju, stavimo sa strane, tko vam pada na pamet? Na to pitanje ni redakcija Journala nije našla brz i jednostavan odgovor, sve dok nismo saznali za posljednji pothvat naše maratonske plivačice. Dina Levačić, 26-godišnja je Splićanka i najmlađa je žena koja je isplivala Ocean7, odnosno preplivala svih 7 svjetskih tjesnaca.

Prije toga Dina je bila prva osoba iz Hrvatske koja je preplivala Sjeverni kanal – tjesnac koji spaja Sjevernu Irsku i Škotsku. Dionicu dugu 34 kilometra prije Dine je otplivalo samo 103 ljudi, ona je 104. i ove godine bila je daleko najmlađa od svih koji su pokušali. Temperatura mora u tom tjesnacu ni ljeti ne prelazi 15 stupnjeva, a Dina Levačić ga je uspješno pokorila i to je samo jedan od mnogima zastrašujućih pothvata koje je Dina uspješno završila. Razgovarali smo s Dinom, otkrila nam je kako se pripremala, koja je najniža temperatura na kojoj je plivala, ali i koliko joj plivanje pomaže čak i kada ne pliva.

Kako je krenula Dina Levačić?

No kako je sve uopće krenulo? Kako je djevojčica iz Splita postala žena koja pokorava oceane i preplivava najzahtjevnije dionice?

‘Ja sam doslovno rođena uz more i odrasla uz more i cijeli život sam provela uz more i u Splitu. Naučila sam i plivati u moru, na otoku Istu i onda sam s četiri godine krenula trenirati plivanje. Stariju sestru su upisali na plivanje i mene poslali s njom i tako sam počela trenirati’, kaže nam Dina Levačić koja se s 9 godina odlučila okušati u daljinskom plivanju.

‘To je bio moj prvi maraton, 2 km tu u Omišu. Meni se to jako svidjelo, bila je to ljubav na prvi pogled i odlučila sam ostati u tome i nastaviti s time. Kilometri su samo rasli, a s 13 godina sam prvi put otplivala veću dionicu, to je bilo 16 km, Faros maraton. Nekoliko godina sam plivala u Fina Grand Prix kupu, a najdulja utrka je bila 88 km. Kako sam dobro podnosila plivanje u hladnome, moja želja je bila da probam preplivati La Manche’.

‘Fizička priprema čini 20%, mentalna 80%’

Prijavila se tako Dina za La Manche, a istog ljeta odlučila je preplivati i kanal Catalinu i 20 mostova Manhattana što čini trostruku krunu. Tada je saznala i za Ocean’s 7, plivački izazov koji uključuje preplivavanje sedam svjetskih tjesnaca.

‘Tada mi se činilo da nema šanse da ja to preplivam i da neću to nikada uspjeti, a sada sam tu gdje jesam. Čovjek traži nove izazove, i kada ostvariš nešto što si mislio da možda ne možeš, onda ti se idući korak čini jednostavniji i bliži nego prije’, govori nam Dina i nastavlja o svojim pripremama:

‘Nedavno sam čitala članak koji kaže da je kod maratonskog plivanja samo 20% fizička, a 80% mentalna priprema i to je stvarno tako. Nije lako fizički se pripremiti, ali to je daleko lakši dio od ovog psihičkog i mentalnog dijela. To se ne može istrenirati, to dolazi s godinama i iskustvom, ali čovjek se mora i roditi s takvim karakterom i nije lako. Životno iskustvo uveliko pomaže. Ovo je sport kojim se više bave stariji ljudi, uglavnom su sve ljudi preko 40 godina koji su već zreli ljudi. Ja sam ove godine daleko najmlađa koja je isplivala Sjeverni kanal. Najmlađi nakon mene su ljudi između 35 i 40 godina, a bilo je i starijih. Postoji dobar razlog za to, kad imate životnog iskustva i kada ste prošli nedaća onda se lakše nositi sa svime što ova preplivavanja nose’, objašnjava.

‘Ostatak života bi me kopkalo da nisam ponovno pokušala…’

Ovako izazovan sport sa sobom nosi i neuspjehe, naravno imala ih je i Dina Levačić, baš kao i svaki sportaš, a objasnila nam je i kako se nosi s njima.

‘Ja sam Sjeverni kanal prvi puta pokušala preplivati 2020. godine, ali 5 km prije Škotske je prekinuto preplivavanje zbog moje sigurnosti. Neposredno nakon toga mislila sam da ja to više ne želim i bilo je razočarenje, ali onda je kod mene proradio inat i potreba da dokažem sebi samoj da ja to mogu. Bio je jednostavno loš dan za mene i shvatila sam da to nije nešto nedostižno pa sam odlučila da ću se vratiti jer bi me kopkalo ostatak života da nisam ponovno pokušala. Odluka je na kraju bila jednostavna’, kaže.

Dina nam ističe i kako joj plivanje pomaže i u životnim izazovima s kojima se susreće. Ističe kako za plivanje ima beskonačno samopouzdanja i da ju rijetko tko može zaustaviti ili prepasti da ne ide u neko preplivavanje.

‘Plivala sam i u ekstremno toplom i ekstremno hladnom, u valovima od nekoliko metara, među životinjama i rijetko me može nešto zaustaviti. I u životu sam slična, al neke svari su mi teže nego što su drugima. Pa si kažem uvijek: ‘Ajde Dina isplivala si La Manche’. Samopouzdanje koje sam stekla kroz plivanje mi uvelike pomaže u nekim situacijama u životu’, govori nam.

O čemu Dina Levačić razmišlja kada pliva?

A jednom kada je u moru, često uzburkanom i hladnom, Dina je sama sa svojim mislima. Nekada ne razmišlja ni o čemu konkretnom, u glavi su joj nasumične misli. Kada joj je teško samo razmišlja o sljedećem zaveslaju i motivira sama sebe. Upravo ovo možda i najbolje ocrtava Dininu snagu, ta sposobnost razgovora same sa sobom i mogućnost motiviranja same sebe čak i kada joj tijelo i glava govore da dalje ne može.

‘Koliko godina to sve radim, nekako sam razvila strategije koje meni najbolje odgovaraju i dosta dobra sam u tom dijelu, u glavi i znam kako sama sebe smiriti i motivirati, kako sama sa sobom ispregovarati da nastavim čak i u trenutku kada mi se čini da više ne mogu’.

Kaže i kako ju nazad u takve uvjete vuče izazov i cilj koji si je postavila i kojem teži.

‘Ne bih rekla da je to po život opasno, onda mogu živjeti pod staklenim zvonom. Uvijek je zdravlje na prvom mjestu i to je primarno i nikada ne bih ugrozila vlastito zdravlje. Na svim mojim preplivavanjima je brod kraj mene i uvijek imam mogućnost u nekoliko sekundi biti vani na sigurnom. Vraća me nazad životni izazov i činjenica je da sam ja kroz plivanje vidjela mjesta i upoznala ljudi koliko ne bih za cijelog života. To me zaista obogatilo i to ću sve imati za cijeli život. Uvijek se nekako nadate da ćete neke ljude ponovno sresti na drugom kraju svijeta’.

‘Za mene je život uz plivanje normalna stvar’

Od svoje četvrte godine Dina Levačić trenira, svakodnevno i predano. Odriče se i odricala se mnogih stvari u kojima su njezini vršnjaci uživali. Dok su se oni bezbrižno družili i izlazili, Dina se držala svog rasporeda, plivala je i učila, ponekad se, s punim pravom, čudi sama sebi kako je sve to uspjela. U srednjoj školi ona se dizala u 5 ujutro kako bi odradila trening prije nastave, nakon toga je provela dan u školi, a nakon toga je ponovno bila na bazenu.

‘Plivanje kao sport zahtjeva jako puno odricanja, kao i svaki sport, ali plivanje je specifično jer zahtjeva puno sati treninga dnevno i jako malo si možete priuštiti pauze jer izbivanje iz vode znači da vam treba puno vremena da se vratite na ono kako je bilo. Za mene je život uz plivanje normalna stvar jer sam od vrtića u tome. Kad nešto dovoljno jako želiš i kada se organiziraš, a ja sam imala razumijevanje svojih nastavnika i u školi i na fakultetu tako da nekako – uspjela sam’.

Dina sada pliva, radi i piše doktorat

Iako je srednja škola debelo iza nje, Dinin današnji raspored također je vrijedan divljenja. Uz plivanje ona i radi, puno radno vrijeme. Diže se u 6.30, ide na posao, nakon toga ide plivati pa dođe doma, večera i odmori, a onda se baci na što god treba odraditi za doktorat koji piše na Medicinskom fakultetu u Splitu. I uz sve to, uvijek ima vremena za druženje s prijateljicama. Inače, doktorat piše o zdravstvenim i psihološkim karakteristikama maratonskih plivača. Kada sve zbrojimo, Dina je žena koja je stvarno zaslužila titulu ‘snažna’, a pitali smo ju i za tri razloga zašto bi se svi trebali okušati u plivanju.

‘Prvenstveno je jako zdrav sport. U vodi, u moru ne možete pasti, ne možete se ozlijediti. Znati plivati je visoko vrijedna vještina jer znati plivati je nešto što te danas-sutra može spasiti u nekoj nepredviđenoj situaciji. Rekla bih, prvenstveno što se tiče daljinskog plivanja, imamo toliko lijepo more i neiskorišteni resurs pa i u zimskim mjesecima s obzirom na to da je more u Hrvatskoj zimi malo hladnije nego što je usred ljeta u Irskoj. I plivanje u hladnome je dobro za mentalno zdravlje, tu je i taj osjećaj pripadnosti nekoj zajednici’.

Plivala je u Cetini da se pripremi za Sjeverni kanal

Posljednjih godinu dana Dina je plivala samo u moru, a kada se ono počelo zagrijavati plivala je u Cetini i Jadru. Mjesec dana prije preplivavanja Sjevernog kanala otišla je u Irsku kako bi se aklimatizirala jer je u Hrvatskoj tada bilo 40 stupnjeva, a more je bilo i preko 25 stupnjeva. U Irskoj je temperatura mora bila 15 stupnjeva i ne bi bilo dobro da je naglo uletjela u to. Na pitanje o omiljenom postignuću ne može dati odgovor, kaže kako je to isto kao da majku pitate koje joj je najdraže dijete.

‘Svaki dosad preplivani kanal ima posebnu priču za sebe i posebne izazove. Jako je teško reći koje postignuće mi je najdraže, najlakše, najteže, nema odgovora, s razlogom su oni tu u vrhu među najtežima na svijetu. Svaki je za mene ostavio poseban utisak i priču i nemam odgovor’, govori nam.

Kako se Dina Levačić nosi s očekivanjima javnosti?

Sa svime što je dosad uspjela Dina je u javnosti postavila prilično visoku ljestvicu, a to sa sobom nosi i prilično velika očekivanja. Ako, pak, u nekom od pothvata ne uspije iz prve, tu je i masovno razočarenje javnosti koja, budimo realni, često jedva čeka nešto negativno za što bi se mogla uhvatiti. Upravo zato, za Sjeverni kanal, Dina gotovo nikome nije rekla.

‘Očekivanja znaju biti teret. Drago mi je što sam ove godine na preplivavanje išla dok je jako malo ljudi znalo za to, jednim dijelom i zato da plivam za sebe i da nemam neko opterećenje i medijsko i drugih ljudi i da idem to tamo napraviti za sebe i iz svoga gušta, sebi za dušu. To mi je bilo baš super i bila sam puno neopterećenija i opuštenija. Kao i u svemu kada su okolo očekivanja ljudi, uvijek ima i onih koji jedva čekaju neuspjeh i to sve ide jedno na drugo’.

‘Nitko ne zna koliko sam kilometara preplivala’

Kako se naš razgovor bliži kraju, zagnjavili smo Dinu za nekoliko zanimljivosti. Najprije, koja je najniža temperatura na kojoj je plivala?

‘Bila je ove zime neka bura dva dana, tada je bilo 11,4 stupnja, mislim da je to najniže’, kaže nam. Zanimalo nas je i može li, nakon toliko godina, pobrojati koliko je kilometara isplivala: ‘To nitko ne zna. Ni kilometre ni sate provedene u moru. Jako, jako puno’, govori nam kroz smijeh.

Na kraju smo je pitali i što misli o odnosu prema plivanju u Hrvatskoj te koliko je ono zastupljeno. Kako smo i mislili, o plivanju se nedovoljno govori, a da stvar bude još gora, djeca u Hrvatskoj sve manje plivaju i neplivača je sve više čak i u obalnim područjima.

‘Ne treba svaki bazen biti olimpijski, niti svatko treba na Olimpijadu’

‘Plivanje je jako malo zastupljeno. Meni je žao što se kod nas u Hrvatskoj ne njeguje ta kultura rekreativnog sporta. Ne treba svatko otići na Olimpijadu, niti će, i ne mora svatko otići na državno prvenstvo, ali mislim da se djeci treba omogućiti da se bave sportom, da su dio ekipe, prvenstveno zbog zdravlja i razvijanja socijalnih vještina.

To se sve razvija kroz sport, a onda ako je netko dobar ide dalje. I u Hrvatskoj i u svijetu individualni sportovi pate u odnosu na ekipne. Jako se puno ljudi bavi plivanjem u svijetu i jako se teško probiti do značajnijih rezultata. Ne mora svaki bazen biti olimpijski, ali bilo bi lijepo da se djeci omogući da nauče plivati. Prije nekoliko godina je u Solinu napravljeno istraživanje i oko 50% posto djece bili su neplivači ili jako loši plivači, a to je uz more. Tko zna kakva je situacija u ostatku Hrvatske. Trebalo bi raditi na promociji plivanja, da se što više djece može njime baviti i da nauče plivati kao životnu i rekreacijsku vještinu’, zaključuje.