#allaboutchange: Stan velik trideset godina otplate – kakva je kultura stanovanja u Hrvatskoj?
Čestitamo! Kupili ste svoju nekretninu. Sada idućih trideset godina ne možete spavati mirno jer su originalni ključevi vaše nekretnine u rukama banke, i tako će biti sve dok kredit ne otplatite. Ipak tih pedeset kvadrata na rubnim dijelovima grada nešto su što si ne može priuštiti svaki stanovnik Hrvatske, prema su oni često naš uteg oko vrata idućih trideset godina. Zašto je tome tako? Zašto se kvaliteta stanovanja mjeri prema tome je li nekretnina u kojoj živimo potpuno naša? Možemo li se kao društvo krenuti drugačijim načinima stanovanja. Slijedimo li primjere nekih europskih zemalja ili smo ostali vjerni nekim starijim postulatima utkanim u naše društvo? Možemo reći da smo kao narod negdje između. Stuck.
Na drugom katu obiteljske kuće
Hrvatska se nakon raspada Jugoslavije okrenula Europi, članica je europske unije i ozbiljna zemlja u koju u posljednje vrijeme dolazi sve više stranaca shvaćajući istinsku kvalitetu života koja ovdje postoji. Naši mladi ljudi pak odlaze van. Iskustveno to su normalne tranzicije jedne zemlje u tranziciji. Nekada nam je potrebna soba u Berlinu s tri cimera i rad na benzinskoj postaji u gradu koji slavi umjetnost u nama, da bismo shvatili da naša diploma geografije ipak nešto vrijedi i da je možda u redu pronaći posao i započeti život odakle si potekao. Ponekad je potpuno suprotno. Naša sloboda duha potpuno nas obuzme i odredi, pa sve (i ta diploma geografije) ne predstavlja ništa važno oko definiranja nas samih. Koja god opcija da je odabrana, ono što ostaje je temelj oko kojeg ćemo graditi naš život, a to je dom. Na nama je, hoće li to biti drugi kat obiteljske kuće ili ćemo pak saviti gnijezdo u onih pedeset kvadrata na periferiji s početka priče. No donosimo li tu odluku sami ili je ta odluka kroz društvo i politički i socijalni ustroj donesena već umjesto nas?
Je li Zagreb Pariz, Berlin ili Amsterdam?
Možemo filozofirati u beskraj, no kada podvučemo crtu i usporedimo cijene najma stanova, pa tome pridodamo režije i prosječnu Hrvatsku plaću, nameće nam se jasan odgovor zašto se više od pola kreditno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj odlučuje upravo za kupnju nekretnina na kredit. Najam kvalitetnog stana u Zagrebu kojeg nećete platiti bubregom i obiteljskim zlatom postao je ravan čudu. Ispod 500 eura ne računajte. “Pa tolika mi je i rata kredita za stan” čut ćete od onih koji su krenuli u taj pothvat, i imat će pravo. U nekim opcijama može biti i jeftinija. Ono što se sociološki pokazuje točnim, taj kredit za stan ne samo da vas obvezuje da ne mijenjate posao (sedam godina je prosjek kvalitetnog ostanka na jednom radnom mjestu) već vas obvezuje da ne mijenjate lokaciju. Naravno, ovdje ne govorimo o drugoj, trećoj ili četvrtoj nekretnini. Govorimo o ovoj prvoj, često i jedinoj. Ostajete vezani za prostor, što je u vremenu generalnog nomadstva poprilično zagušujuće. Ipak, oni koji se odluče spakirati kofere i via bijeli svijet, svoje će stanovanje van granica Hrvatske skupo platiti. 50-60 kvadrata života u Amsterdamu, u dobrom kvartu koštat će vas 700 eura, dok ćete u Berlinu isto platiti 800. Nije puno skuplje od Zagreba, ali je više od rate kredita. Ako ste pak odlučili preko bare, New York će vas u najzabačenijem i najopasnijem dijelu Brooklyna oženiti za najmanje 1500 dolara. I što sada?
Na selo ili otok? Ili nas urbani identitet grada previše određuje?
Oni koji su odrasli na otocima odmahuju rukom na fantazije gradske djece koja godišnje provedu dva tjedna na otoku pa pomisle kako bi “ovdje mogli živjeti”. Djeca sa sela pobjegla su u gradove. Oni iz gradova u veće gradove. Nomadstvo u našem genetskom kodu ne dopušta nam da ostanemo tamo gdje ne možemo ostvariti puni potencijal. Bio on u radu, poslu, društvu, okruženju. Nagon nas vuče da tražimo svoje mjesto pod suncem. No pitanje je, koliko taj krug oko sunca traje? Gradovi postaju prenapučeni, kvaliteta života je loša, stres, ubrzanost, otuđenje. Čovjek u svojoj suštini daleko je od toga. Čovjek je dio prirode. Svijet je to polako počeo shvaćati, a tu negdje tapkamo i mi. Nova era života je pred nama, promjena koja je opipljiva na dodir. Konzumerizam, loše navike, psihološka izbezumljenost, gubitak sebe – dio su puta do gubitka identiteta. Otvaranjem vidika, stvaranje suživota sa samim sobom u miru put je koji dovodi do onog mira koji je u konačnici potreban da bismo bili sretni. Vrijeme je da se osvijestimo i krenemo jer sve je u promjeni (#allaboutcahnge).
Sadržaj članka nastao je u suradnji s našim partnerima. Za više informacija, pogledajte naše Uvjete korištenja.
Foto: Unsplash
