#allaboutchange: S Chezom 186 razgovarali smo o tome kako kolektivna inteligencija utječe na umjetnost 

Kako smo ovaj mjesec na našoj #allaboutchange platformi odlučili posvetiti raspravi o kolektivnoj inteligenciji neminovno nam se nametnulo pitanje kako ona utječe na razvoj našeg društva, a posljedično kulture i umjetnosti. Brz prijenos informacija danas, itekako utječe na sam razvoj umjetnosti, ali i umjetnika kao pojedinca. Svijet nam se svakodnevno ogleda u dlanu što itekako može biti dobar poticaj za razvoj kreativnosti i novih ideja, dok s druge strane može imati potpuno suprotan efekt. Od šume ne možemo uočiti drvo, tj. uočit ćemo samo ona autentična stabla. O tome kako sve to utječe na rad i stvaranje razgovarali smo s umjetnikom koji radi pod imenom Chez 186. 

Chez 186

Chez 186 je u više od dvadeset godina djelovanja, svoje najveće radove ostvario kroz graffiti umjetnost, razvoj ulične umjetnosti kroz murale, apstraktno slikarstvo i dizajn. Pripadnik stare garde graffiti crtača u Hrvatskoj, od svojeg rada danas živi, no ipak primjećuje kako se ova vrst umjetnosti ipak više cijeni van granica države. U razgovoru s njim osvrnuli smo se na njegove početke u doba kada protok informacija nije bio kao danas. Dotakli smo se i umjetne inteligencije koja sve više sudjeluje u vizualnim umjetnostima i o motivima današnjih umjetnika, posljedično s razvoj šire mreže informacija, interneta i kolektivne inteligencije. 

Veći pristup informacijama

Devedesetih godina nije bilo interneta i informacije o umjetnosti dolazile su iz različitih kanala. Od edukacije, stripova i časopisa, preko glazbenih spotova i filmova. Chez smatra da je upravo ta vrsta protoka informacija zaslužna za to da je do njih došlo samo najbolje. 

“Proces stvaranja u bilo kojoj vrsti umjetnosti tada je bio puno sporiji, a time i slojevitiji i kompleksniji. Sve informacije koje su nas zanimale dolazile su na kapaljku kroz neke regularne kanale. Ti kanali nisu bili preopterećeni informacijama kao što je to slučaj danas. Pričalo se o stvarima o kojima je bilo vrijedno pričati. Pokazivale su se stvari koje je bilo vrijedno pokazivati. Ono što je bilo kvalitetno i autentično samo po sebi je raslo i širilo se, bez obzira na udaljenost i komunikacijske kanale. Kada bismo primijetili nešto što nam se svidjelo, bila to film, glazba, slika, to bismo itekako zapamtili.”

Danas je pristup informacijama lakši, stoga se svatko od nas može svime inspirirati. 

“Sigurno je danas privlačnije ljudima ići tim smjerom, smjerom stvaranja i umjetnosti, jer imaju postavljene dobre temelje od drugih ljudi, a kroz medije i internet imaju dosta dobar uvid u tuđe stvaralaštvo i u smjer u kojem trebaju ići, što trebaju gurati. To je dobro. Ono što je ovdje potencijalni problem je nedostatak autentičnosti. Dolazi do ogromnih gubitaka gdje ljudi gube originalnost, sve postaje unificirano i dolazi do kontraefekta – zasićenosti tržišta, jer svi rade istu stvar.”

Sve što ljudima prelako dođe, ljudi to ne doživljavaju

Pristup informacijama može nam itekako pomoći u razvoju boljeg i pravednijeg društva, društva u kojem će se cijeniti neke istinske vrijednosti. Opet, unatoč tomu imamo osjećaj da se pojedine važne stvari kao što su obrazovanje ili kultura konstantno stavljaju na zadnje mjesto, a glad među ljudima za znanjem i umjetnošću je oduvijek bila velika.

“Možda se sve to događa jer se danas doista sve može nazvati umjetnošću. Internet daje ljudima sulude ideje koje im možda nikada ne bi pale na pamet. To je s jedne strane dobro za kreativnost, s druge strane gubi neku čar. Ljudi srljaju, lete, sve se prebrzo događa. Koliko brzo se dogodi toliko brzo i nestane. Prije što se tiče i grafita i općenito vizualnih umjetnosti, trebalo je duže da se neke stvari ostvare, one su zato i vrijedile su više. Kad bih povukao paralelu zašto sam ja i dalje aktivan preko više od dvadeset godina. Za ono za što je meni u devedesetima trebalo dvije godine vremena proučavanja, istraživanja, shvaćanja, isprobavanja, sada uz sve informacije koje su dostupne i koje možeš dobiti online, to možeš postići za manje od 6 mjeseci. Netko tko uloži samo toliko vremena, vrlo lako od te ideje može i odustati jer nema puno uloženog vremena i truda iza sebe. Sve što ljudima prelako dođe, ljudi to ne doživljavaju. Naravno, ne znači ni da su svi iz moje generacije ostali u tome, isto kako ni ne znači da svi mladi danas idu ovim principom – i dalje ima ljudi koji grade sve stepenicu po stepenicu. Samo to primjećujem kao posljedicu velikoj izloženosti informacijama.”

Ovisi li uspjeh o druženju s uspješnim ljudima?

Pitanje koje nam se ovdje iznova provlači je imaju li veze ljudi s kojima smo okruženi s našim uspjehom? Tuđi uspjeh itekako nas može motivirati, ali isto tako može nas i demotivirati. Naravno ovisi o nama samima. No, od kada je umjetnosti, krugovi umjetnika koji su se stvarali kroz povijest i koji su definirali određene pravce, pa čak i same umjetnosti, bili su od iznimne važnosti. Danas to itekako postoji. Geografski često ovisi o politici same države i njenom stavu prema umjetnosti, liberalnosti građana i samom poviješću i infrastrukturom. Tako postoje neki gradovi koji umjetnost i dalje žive, kao što su Berlin, Pariz, Amsterdam, London,… Ipak dosta toga se danas odvije online. 

“U teoriji takve zajednice i danas egzistiraju u stvarnom svijetu kako ste i rekli, ali dosta se toga odvija online. Sami smo svjedočili za vrijeme pandemije koliko se toga moglo izvoditi online. Danas umjetnici ne stvaraju u potpunosti svoje radove, da primjerice slikar sam sebi nabija platna i radi okvire. Dosta toga su zamijenili strojevi. Pojavljuje se drugačiji pristup umjetnosti, koji je itekako zanimljiv jer koristi modernu tehnologiju.” – kaže Chez.

Misliš li onda da bi strojevi uskoro mogli zamijeniti ljude, kada je riječ i o umjetnosti? Svjedočimo umjetnoj inteligenciji koja slika, piše poeziju, sklada glazbu…

“Mišljenja sam da ti stroj može napraviti sve, ali da će se i dalje cijeniti ručni rad. Ručni rad je ručni rad, a pogotovo u umjetnosti, jer ona koliko god je fizička aktivnost, velik dio je tu i osjećaja i subjektivnog doživljaja umjetnika kakav robot nikad neće imati. Ja si mnogo puta izdizajniram digitalnu skicu, zatim u procesu shvatim da nije bilo potrebe ići do tog maksimuma koji mi je digitalija dala nego da trebam stati ranije, kad osjetim da trebam stati. I taj finalni proizvod cijenim.”

Foto: Chez 186,  Re:Think Sisak

*Sadržaj članka nastao je u suradnji s našim partnerima. Za više informacija, pogledajte naše Uvjete korištenja.