Javni nastup. Mnoge već od same pomisli prođe jeza. Često je upravo s javnim nastupom povezana trema i upravo je ona ta koja mnogima zadaje glavobolju. Trema, poznata i kao scenska anksioznost ili strah od javnog nastupa, čest je psihološki fenomen koji pogađa mnoge ljude. Bez obzira na godine, iskustvo ili profesiju, trema može izazvati osjećaj nelagode i tjeskobe prilikom suočavanja s javnim nastupom, bilo da se radi o govoru, izvođenju, prezentaciji ili čak važnom sastanku. Tako je, ne mora nužno trema biti povezana samo s javnim nastupom kakvim se obično bave određene profesije (voditelji, novinari, glumci, predavači), ona se može javljati u svakodnevnim situacijama gdje god smo okruženi drugim ljudima i situacija od nas zahtjeva komunikaciju.
Upravo ćemo se takvom vrstom treme i javnog nastupa malo više baviti u ovom tekstu. Zašto? Zato što su nam ovi savjeti potrebni i više nego što mislimo – u komunikaciji na poslu ili razgovoru za posao, u pregovaranju, razgovoru s bliskim ljudima, u konfliktnim i iznenadnim situacijama, u emocionalnim razmiricama i da ne nabrajamo dalje. Kako ostati hladne glave, kako pokazati ono najbolje od sebe, kako se predstaviti samouvjeren o jasno onda kada nam je to najpotrebnije? Objasnit će nam Katarina Moškatelo.
Katarina Moškatelo
Katarina Moškatelo, ime je za koje ste dosad sigurno čuli, a povezujete ga s ugodnim glasom koji je postao njezin zaštitni znak. Unazad 20 godina njezin nas je baršunasti vokal vodio kroz razne uzbudljive radijske priče, slušamo ga u vlastitim domovima u televizijskim i radijskim reklamama, u kinu, trgovinama, audio vodičima, na kazališnim daskama, a redovito nas prati i vodi kroz brojne konferencije i događanja. Odnedavno smo taj prepoznatljivi vokal mogli čuti i u novom kvizu Nove TV, Joker, u suvoditeljskoj ulozi uz Franu Ridjana.
Ova svestrana i ambiciozna žena koja svoje strahove i nesigurnosti mudro pretvara u rezultate, a na isti način to pokušava prenijeti i drugima. Za Katarinu ste mogli čuti i kada je prije nekoliko godina objavila svoj video CV, s dvije kolegice napisala i izvela autorsku predstavu “Tri matere”, vodila podcast o putovanjima KiloMetri s kojim je hrabro krenula u jeku korone, na putovanjima na kojima je radila kao turistički vodič (odakle je i krenula ljubav prema brojnim prijeđenim kilometrima), na satovima glume ili pak u treninzima jedan – na – jedan za rješavanje treme pri javnom nastupu koje redovito održava.
Katarina ljudima prenosi iskustvo, vještine i znanja oko javnog nastupa koji je danas potreban svima. Obrazovanje, rad u prodaji, marketingu, mnogo je zanimanja u kojima je vještina javnog nastupa danas neizostavna, a s Katarinom i njezinim pristupom vrlo ju je lako izbrusiti. Ono što klijenti vole kod Katarine, pa ju zato godinama i biraju kao svog hosta na raznim panelima, događanjima i konferencijama, je (osim odgovornog pristupa poslu) i njezina autentičnost i angažiranost.
S Katarinom smo se tako našli u zagrebačkom Kinu SC gdje nam je i pokazala neke vježbe koje nam itekako mogu biti korisne u svim budućim javnim i privatnim “nastupima”.
- Dugo se baviš javnim nastupom i gotovo cijeli život si u medijima i u komunikaciji s ljudima, koliko si o ljudima naučila iz toga, a koliko o sebi?
U protoku vremena mislim da sam najviše naučila u prvoj fazi nekih ozbiljnijih poslova, za vrijeme studija, puno prije današnjih angažmana, prije medija, radija. Prije svega na otoku, družeći se van škole s ljudima puno starijim i zrelijim od sebe, slušajući teme kojima se moje generacije nisu zamarale, od politike do filozofije, životnih problematika do sporta. Naučila sam da je ključno upijati. Druga faza je nastupila prije nekih 20 godina. Temelje nečeg ozbiljnijeg u mom današnjem poslu je definitivno postavio posao turističkog vodiča/pratitelja na putovanjima. Ispred tebe je pedesetak ljudi s prilično visokim očekivanjima, a ti si toliko mlada, neiskusna i nezrela, s 20 pierceva i izbrijane glave, dolaziš pred njih, pališ mikrofon i predstavljaš se. Sumnjaš ti, a sumnjaju i oni. To su momenti gdje je ključno opravdati svoju poziciju i sebi i njima. Daješ im ono što im treba. Nenametljivo. Moraju dobiti ono po što su došli, ono što su platili, ono što očekuju.
U prijevodu, trebala sam u vrlo kratkom roku naučiti čitati što svaki zasebni putnik treba i što određena situacija od mene traži. To sam ujedno trebala znati upakirati i servirati. Ukusno. Odmjereno. Pomoglo je što sam komunikativna, ponekad i “people pleaser” na neki način, no to može biti i otegotna okolnost, jer te ljudi lako “posaugaju”. Naučila sam postavljati granice, shvatila sam koje talente imam, a koje tek moram naučiti, naučila sam razmotriti okolnosti od situacije do situacije, predano i promišljeno. Učim se i dan danas kontrolirati svoju južnjačku jezičinu koja je nekad preiskrena.
- Imaš li i danas tremu i ako da u kojim slučajevima?
Mislim da se to nakon spomenutih 20 godina kod mene pretvorilo u uzbuđenje. Istina, u nekim situacijama mi srce pumpa malo brže, probavni trakt procesuira drugačije i nije mi do jela (što kompenziram nakon radnog zadatka), ali danas to više nije trema, nego jasne upute ako sam oko nečeg nesigurna.
- Je li predrasuda da je javni nastup samo nastup pred milijun ljudi? Može li se javnim nastupom smatrati svaka interakcija s ljudima oko nas?
To vam je poput vode, treba doslovno svakome. Često ljudi imaju dojam da samo voditelji ili druge skupine javnih zanimanja jedine uključuju javne nastupe, no činjenica je da se svi kad tad nađu u situaciji da imaju sastanak ispred troje ljudi i osjećaju neku vrstu nesigurnosti, neovisno bave li se prodajom jagoda na veliko, mešetare li dionicama, rade li u IT svijetu ili kreću raditi u školi, zbilja je svejedno jer to je suočavanje koje nas sve na koncu čeka. Sve je danas javni nastup, čak i ono doma nekad traži od nas te vještine, bez obzira na to što nas ukućani znaju, štoviše, s njima možemo puno toga izvježbati i promatrati sebe u određenoj temi i interakciji. Krenimo od toga da samo promatramo komuniciramo li mirno, staloženo, dižemo li ton, na što ga dižemo, biramo li adekvatne riječi, slušamo li sugovornika itd.
Jedan moj dragi kolega često ponavlja da je trema izmišljena i da ne postoji. Mnogi će se na to nasmijati, a neki iznervirati jer dobro znaju koliko ih muči. No i to je moguće, ako je netko kroz djetinjstvo i život imao takvu sreću da svoje samopouzdanje izgradi na najzdraviji mogući način, moguće da je lišen osjećaja “mogu li ja ovo zaista?” No sve i da je tako, ta činjenica ne pobija onu da je strah od javnog nastupa u top 3 straha, čvrsto i visoko na ljestvici oduvijek. S razlogom se sve više o njemu priča i osvještava javnost. Nekad je to bila tema rezervirana samo za profesionalne govornike, političare, javne osobe koji istupaju u medijima etc.
Danas? Danas imamo potpuno drugačiju sliku, oni kojih se tema tiče znoje se prije zoom sastanka, snimaju za YT ili neki drugi kanal, a osjećaju da nisu svoji, pozvani su na peti panel ove godine (jer konferencija nikada nije bilo više), a nije lako pričati o svom poslu pred nepoznatom masom, ma koliko dobro i stručno vozili kroz svoju karijeru. Dovoljna je činjenica da se ovom temom ozbiljno bavi rijetko koji studij, a mladi ljudi izlaze s diplomom koja u trenutku prodaje proizvoda, usluge ili sebe, teško može nadomjestiti komunikacijske nesigurnosti i postaje hendikep.
Taj osjećaj koji se u svakoj osobi probudi, nekako moramo nazvati i moramo se naučiti nositi s njim. Svaka interakcija s drugima praktički spada u to. Vježbali komunicirati s jednom osobom ili pred 1000 ljudi, iako su to potpuno drugačije vrste treninga, ni jedan “nastup” nije manje važan čak ni onaj pred jednom osobom.
- Imaš li pritisak da ljudi od tebe očekuju da si dobar komunikator u svim situacijama?
Dobro pitanje, ne znam. Moguće da očekuju, ali sigurna sam da nisam u svim situacijama jednako dobra. Sigurna sam i da ću na tome cijeli život raditi, prvenstveno jer volim analizu, volim promatrati (kako svijet oko sebe tako i sebe). Uz to sam samokritična po prirodi (a i obiteljski) što je blagoslov jer stalno radiš na sebi, ali i prokletstvo jer nikad nemaš mira. No, budimo realni, svaka situacija, svaka osoba, svaki sastanak, svaki novi klijent, novi je i poseban izazov. Volim učiti nove tehnike, isprobavati drugačije pristupe, što garantira greške, a bez grešaka teško možemo rasti u ičemu. Ne stvara mi pritisak, više mi stvara osjećaj gladi za još novih i zahtjevnijih situacija. Znam, zvuči pomalo suludo, ali s obzirom na to da mi je psihologija druga ljubav, sve se to prirodno nadopunjuje i poprima jednu smislenu cjelinu.
No, svakako nisam jednako dobar komunikator u obiteljskim interakcijama u koje se upliće i emotivni dio, kao što sam recimo u poslovnim. Prostora za napredak uvijek ima. Ujedno razliku čini i pisana komunikacija na mrežama i ona uživo. Pisanu važem 10x do mjere da nekad više nisam ni sigurna jesam li to baš htjela reći, dok je uživo stvar potpuno drugačija, rijeke teku, branu treba zatvoriti nekad ahahahah.
- Koje su tvoje najbolje metode za nošenje s tremom, stresom, u situacijama u kojima moraš dati sve od sebe?
Ovisi, metode su svaki puta drugačije, jer ovise o temi. U posljednje vrijeme sve češće radim nešto što nisam ni očekivala da će me dočekati, primjerice visoki državni dužnosnici u prvim redovima, što nije bauk, jednako je zahtjevno kao rad sa znanstvenicima, financijašima, IT sektorom, farmaceutima, ma koliko god važna i profesionalna moja publika bila tog dana, svima nam je zajedničko jedno – idemo na wc svi, npr! Trudila sam se to u početku imati stalno na umu, jer su se upiti nizali toliko brzo nakon što sam otišla s Antene, nakon onog viralnog CV-a, a ja sam paralelno imala osjećaj da još nisam dovoljno dorasla tolikom broju angažmana i odgovornosti, pa sam morala naći prizemne metode, one uhodane nisu pomagale. Kako mi je jedino bilo važno opravdati svako povjerenje, tako sam se navikavala pa je i trema nestajala. Mogla bih vam otkriti neke od mora metoda kasnije s kojima sam se igrala i igram…
Osim spomenutog wc-a, trudim se biti uvijek svjesna da druga strana ima svoje problem kao i ja, da nešto očekuje, kao i ja. Kompletno se umirim i racionaliziram sa svime, zatim si osvijestim da ne bi bila na toj poziciji, niti u toj situaciji da ne znam što radim. Ovo vrijedi za svakoga tko čita, svaka nam je izazovna situacija i test i potvrda jesmo li na dobrom putu u životu. Pazim na disanje, umirim se, sabrana sam (ako sam presabrana, nekad skačem, aktiviram se da se razbudim ako to od mene situacija traži), sve samo da dođem do balansa i ležernosti. Uz sve navedeno, molitva je nešto na što ne zaboravljam.
- Pomažu li ti tvoje poslovne vještine i u svakodnevici? Kada najviše?
Pomažu mi kako ne. Posebno s mačkama ahahah, doma vježbam nesvjesno. Doduše, vama koji imate pse je puno lakše, oni su genijalni detektori autentičnosti. Pokušajte pred njima odglumiti nešto, ući u ulogu. Za vrijeme 4 godine glumačkog programa na koji sam išla, učili smo mnoštvo tehnika, pamtim satove na kojima je bio prisutan pas. Nevjerojatno kako nas je razotkrivao, nekad ne bi reagirao nimalo, jer nismo bili autentični, no kada bi se doveli do traženog stanja – pseće reakcije su bile ključni pokazatelj da smo na dobrom putu! Korisno mi zna biti neke metode koristiti s partnerom, testiram tako sebe, a učim i njega. Ali zapravo, privatno je i inače neka druga priča.
- Kako možemo svakodnevno biti bolji komunikatori? Je li stvar u slušanju, poznavanju samog sebe, poznavanju drugih ili nešto drugo (ili sve zajedno)
Upravo tako kako si navela, redom. No na prvo mjesto bih stavila poštovanje! Da, prije svega poštovanje sebe, od toga sve kreće. Kada naučimo čuti sebe, onda ćemo polako, s vremenom, kvalitetnim i predanim treningom naučiti slušati i drugu stranu. Osobno mi se to čini kao baza, osnova i ključ. Slušati i razumjeti drugu stranu, bilo to 5, 50 ili 500 ljudi. Nužno je razumjeti što oni od nas trebaju, a to možemo samo ako osluškujemo. Što znači odmaknuti se od sebe. U ego vremenima, prilično zahtjevno.
Osim samog poštovanja, naravno ključni su – fokus, koncentracija, prisutnost u trenutku – nešto što je danas prilično teško i izazovno. Ne samo mlađim generacijama koje imaju ozbiljnih problema s fokusom, već i nama starijima koji smo ušli u jedan neprirodni vrtlog iz kojeg nas bombardira istovremeno sa svih mreža tisuće stvari, mislimo da nam sve treba, da nas se sve tiče, da nam je sve ključno i da ništa ne smijemo propustiti… (FOMO dijagnoza) i tako polako dan po dan propuštamo sebe, a fokus ostaje bez treninga. Mindfulness se meni osobno pokazao jako koristan lijek za te tegobe ovih vremena. Uz sve navedeno, mislim da je važna i vjera. Vjera da će sve biti u redu. Da će sav rad koji ulažemo dati rezultate. Važno je vjerovat da u tom trenutku možemo iznijeti zadatak ma koliko ti bio zahtjevan. Vjera da će upaliti svaka komunikacija, ako je to gdje jesmo dobro za nas. Forsiranje ne vodi nigdje. Mir, vjera, racio, mogu odvesti daleko.
- Opiši nam 5 situacija u kojima nam možeš pomoći vježbama
Realno, imamo more komunikacijskih izazova unutar svaka 24 h, potpuno neovisno imamo li prezentaciju na fakultetu, prodajemo li osiguranje, pitchamo li po prvi put, snimamo li YT video ili pregovaramo na sastanku. U prijevodu, s kojom god vježbom da krenem, bit će korisna ako se predano i dosljedno izvodi. Primjerice, onog trenutka kada osjetite manjak samopouzdanja a ispred vas je zahtjevan zadatak, prezentacija ili sugovornik (nije nužno da je ispred vas 200 ljudi, nivo panike može biti jednak i pred jednim jedinim sugovornikom), od tog trenutka (na sreću ili žalost), SVE je u vašim rukama!
“PUSHING THE WALL”
“PUSHING THE WALL” smatram “quick fix” tehnikom, nisam fan istih, ali nekad nemamo izbora. Ovo je solucija koja daje nevjerojatno brze rezultate, ima moćan efekt, uz to ne traži od vas ništa osim prisutnosti i čvrstog zida. Gledajući fotografiju možete pomisliti da je dovoljno preuzeti sav svoj inat i krenuti, ali ono što je primarno prije nego navalimo na zid kao sivonje s unaprijed postavljenim očekivanima – biti potpuno “ovdje i sada”, rasteretiti se lutajućih misli, zatvoriti oči, osjetiti u kojim nam se sve dijelovima tijela nalazi u tom trenutku skladišteni strah i koji je. Ispuhati ga svjesno onoliko puta koliko nam treba, za nekoga je to 5 snažnih svjesnih izdaha uz vizualizaciju onog što nas smeta, dok će nekome 1 minuta biti malo.
Ako ste se s tijelom ispravno povezali znat ćete kada ste ispuhali dovoljno i spremni ste krenuti prema zidu. Jednako raspoređenom snagom pružate otpor rukama na zidu pred vama, kao i stopalima na čvrstoj podlozi (ne bi bilo loše izuti cipele zbog uzemljenja, jasno najbolji je rezultat ako vježbu iskušate u prirodi, bosim stopalima na zemlji, s time se poigrajte vikendom na nekom izletu u prirodi, sad se vratimo uredu, sobi, studiju…).
Ključan detalj je – jednako rasporediti otpor u rukama i nogama, uz svjesno disanje paralelno i ponavljanje u glavi onog što vam u tom trenu pomaže (nekome je to “ovo ću rasturiti” “jedva čekam”, a nekome “pomoz’ Bog” – sami izaberite ono što vas jača i vraća sebi). Dok guramo rukama i nogama, bez forsiranja, mirno dišemo, fokusirano mislimo na najbolje što se može dogoditi, samo polako počinjemo osjećati jačanje vlastitog “core-a”, poput linije koja se pretvara u kvalitetno izgrađen autoput, od glave, kroz vrat, leđa, preko trtice, kroz lijevu i desnu nogu – čvrsto se gradi prema stopalima! Kako je ponavljamo, tako epicentar, središnji dio našeg tijela postaje poput kamena, cijela ta linija od glave do stopala povezana, um miran, samopouzdanje snažnije, a mi se doslovce osjećamo kao Petar Čelik u najboljim danima, ako nastaviš vježbati – javi ima li razlike.
“SUNFLOWER”
Vježba koju zovem “SUNFLOWER” jednostavna je i korisna apsolutno svima i u svakoj situaciji, imali debatu na sastanku kućnog savjeta ili držali predavanje. Prije nego je opišem ključno je da ste svjesni svoje posture, držanja leđa, ramena. Nisu se svi bavili baletom ili gimnastikom, niti imali od djetinjstva priliku da im se nježno osvijesti neskladno držanje tijela. Samu posturu uvjetuje koješta, od stanja u kojem je kralježnica, do unutarnjeg stanja nas samih i naše povezanosti s tijelom. Ovim putem ćemo se samo pozabaviti posljedicama, ne i uzrokom koji traži nešto kompleksniji pristup.
Pokušajte sebi zadati osvijestiti svoje držanje više puta kroz dan, a da to nije samo kada prolazite pored nekog izloga i sretnete sebe ili dok se doma pred ogledalom spremate za izlazak. Često ćete sebe uloviti spuštenih ramena, spuštenog pogleda i moguće da se sami sebi u tom izdanju nećete svidjeti ili ste toga već dugo svjesni, ali nekako smatrate da nema toga što dobar outfit, šminka i frizura neće popraviti. Što ako vas podsjetim na onu staru narodnu, ono čime zračite i kako se osjećate, uvjetuje i ono kako izgledate! Nema šminka previse veze s tim, ma koliko dobro kompenzirala. Kako se držite izvana, rezultat je onog kako se držite iznutra.
Nakon što ustanovite u kojim situacijama ste se ulovili u “varanju” sebe, što je bio preduvjet tome, koliko se to često ponavlja, ometa li vas i u kojoj mjeri zabrinjava, pokušajte se ne opteretiti dodatnim kritikama, već nježno dan po dan kroz ovu vježbicu to i sanirati. Kako? Jednostavno, pratiti sunce (i kad je oblačno 😉 i postati suncokret! Ako vam se učini da se izdižete previsoko i da vam je neprirodno to stanje ili da prelazi u ego stav, koji lako zamaskira i preuzme inicijativu – sastavite listu stvari na koje ste kod sebe ponosni, koje vas vesele, od kojih zasjate, tako nešto vam može biti u pomoći u ovoj vježbi. Javite se ako ne ide tako lako.
“BITCH”
Idući primjer je čest u poslovnom svijetu. Vjerujem da svi susrećemo na sastancima one naoko snažne individue, dominantne energije, nepokolebljive, kojima glas nikad ne drhti i izgledaju da u podne gladne, ili u ponoć neispavane, mogu skočiti na čvrste noge, održati suvisao govor i “pojesti” sve oko sebe. Yup. Znate. I sama se ponekad osjećam kao jedna od tih, srećom ponekad. Zašto srećom? Pa ako malo dublje promislimo, želimo li biti nedodirljivi? Znam, današnji ritam, igre i uloge često od nas zahtijevaju upravo to, u protivnom nam se može činiti kao da će nas na prvom sastanku ili malo zahtjevnijem zadatku srušiti tuđa snažna energija i nastup poput kugle na bowlingu, pa smo uvjereni da moramo biti takvi, čak i ako nam to nije prirodno stanje – kako bi se zaštitili.
Ova vježba se zove “BITCH” i nekima će dobro doći da svoj stav učvrste, a drugima da ga malo korigiraju ili čak omekšaju. Stav koji vidite na fotografiji će neki smatrati poželjnim, no izraz lica to nikako nije! Zadatak vježbe je osvijestiti sebi sebe iznutra (yup, opet idemo unutra, jer iz nutrine nas samih sve kreće i tamo se nalaze postavke koje mijenjamo, drugačije ne ide, odnosno ide no može biti površan pristup).
Bojimo li se zadatka pred sobom? Zašto? Što je najgore što se može dogoditi? Vjerujemo li zaista u projekt, osobu, razgovor, temu? Postavite sebi neka ključna pitanja, već s prvim odgovorima kreće izmjena perspektive. Paralelno s time dozvolite sebi vježbati opozit vlastita držanja. Ako je poput ovog na slici, omekšajte, igrajte se malo posturama i držanjem pred ogledalom, promatrajte kako se sjećate, pa se maknite što dalje od ogledala, hodajte, pričajte, zamišljajte da se već događa ono što vas čeka, promatrajte promjene u tijelu, pamtite ih i ukratko i realno izanalizirajte. Puno toga će vam biti jasnije.
Isto tako, ako ste dijametralna suprotnost ovakvom stavu, držanju, govoru, zadajte si jednaku vježbu, zamišljajući nešto oko čega ste silno gorljivi, bila to prava žena, borba za neku životinju iz azila ili prijatelja kojeg ste uvijek spremni zaštititi. Promatrajte što se budi u vašem tijelu i zapisujte, olakšat će vam. Ponovite ovu vježbu češće i promatrajte razlike u finesama držanja, omekšajte osmijehom i manje zatvorenom posturom ili učvršćivanjem uz “pushing the wall” kombinaciju. Ne sumnjam da će potaknuti promjenu u vama, jer ono što želite je da zračite mirom, toplinom i samopouzdanjem iznutra, tko god stajao preko puta vas, a s tim se ne rađa, to se vježba.
“KEEP MOVING”
Vježba ili savjet, bolje rečeno, koji uvijek treba imati na umu, zovem “KEEP MOVING” nastala je tijekom posljednjih 40 godina, prvenstveno jer sam i sama bila u nemjerljivo puno izazovnih situacija koje blokiraju, koje onemoćaju, koje isisaju, ali nisam nikad dozvolila da strah preuzme inicijativu nad onim kud me srce vodi. Život nosi neizmjerno velik broj zahtjevnosti i izazova, a kako ćemo se s njima nositi, ne utječe samo nas same, nego i na naše odnose s ljudima, status na poslu, mir u glavi i koješta što se na prvu čini uvjetovano. Razvaliti okove koji su tu iz nekog šestog razloga – ključno je. Neki među nama su hipersenzibilni na koješta, s razlogom, dok su drugi možda otupili ili su tvrd oklop stvorili kako bi se zaštitili. Moguće da pripadate i nekoj trećoj kategoriji, no nismo tu da ih nabrajamo. Ovo je još jedna kompleksna tema koja uvjetuje našu autentičnost pred drugima. Iskreno vjerujem i po tom principu živim, da lijeka za sve ima. Najgore je ako si dozvolimo zblokirati se. Vježba “Keep moving” je svojevrsni stav koji se koristi i kad je najteže i kad smo malaksali i kad nam nije dan i kad je PMS ili smo premorene od silnog overdeliveryja kako bi se po 1000. put dokazale… a dobila je ime po jednoj legendi.
Naime Muhammad Ali se zagrijavao prije svakog meča, a prije izlaska su mu na uho šaptali svaki put s ponavljanjima – “keep it simple and keep moving”. U prijevodu, ne mora tvoje izlaganje svaki put biti spektakularno, niti ćeš promijeniti povijest sa svakim izazovom u danu, niti ti je svaki dan opušten pa sipaš fore iz rukava, sve i da blistaš samopouzdanjem. Ipak svaki dan može biti pun jednostavnih pomaka, malih sitnih, a korisnih koraka (metaforičkih i stvarnih). Pojednostavi sve. Manje je nekad više i u riječima i u pokretima, samo budi svoj/a i kreći se, lagano i jednostavno, na bini, po prostoriji, u kući, kroz život. Ne pokušavaj impresionirati. Osluškuj sebe i samo se nemoj prestati kretati u svom ritmu, makar i malim koracima, lagano i svjesno. Kao M.A.
“BRILLIANTINE”
Posljednja u nizu za ovu prigodu zove se “BRILLIANTINE”. Zato što si upravo to! Sjajiš, samo trebamo dobro ispolirati, maknuti prašinu sa svega što si zaboravila/o da jesi, nakon toga ide poliranje, potom te fino premažemo da bliještiš – ne šalim se nimalo. Sjećaš se djetinjstva? Sjećaš se svoje zaigranosti i opuštenosti bez dosadnih ograničenja? Sjećaš se ideja, snova, realizacije? Sjećaš se mirisa slobode? Doduše na igralištu, u sobi, školi ili vrtu, ali ih se sjećaš. Sjećaš se neopterećene verzije sebe? Povratak tog dijela sebe je cilj ove vježbe. Pitaš se sada “okej, kako se to i kada uopće izgubilo?” Ne mora biti tako dramatično, ništa nije izgubljeno, što ako se taj dio tebe samo utišao putem kroz život s komentarima “pssst smetaš” “ne tako, krivo je” “opet ti isto moram ponavljati” “nismo se tako dogovorili” “ne znaš ti to” “evo M će ti pokazati kako, on/ona zna bolje”….
I stotinama potpuno krivih kritika pred školskom pločom, doma, u krivim odnosima, pred ljudima koji ne znaju, ali su si dali za pravo (svjesno ili nesvjesno) da te korigiraju na neadekvatne načine. Utišavaju nas kao djecu, ispravljaju kao partnere, ne nauče kao kolege, etc sve to ostavi traga, logično, ali ni ne idemo za tim, jer rastemo, a najčešće u ovom društvu rastemo u one koji se prilagođavaju drugima i polako gube sebe. No ako je putem kroz život uz tvoju zaigranost izblijedila i tvoja znatiželja, tvoja borbenost i volja, jasno je da danas osjećaš nesigurnost kad staneš pred neke tamo ljude, kada moraš pokazati svoje najbolje strane, bilo na poslu, bilo u obitelji, na razgovoru za kredit, na šalteru Fine ili na dejtu. Kako ćeš stisnuti ruku pri upoznavanju, mirno, čvrsto, samouvjereno, ili briljirati na razgovoru za posao?
Tako što ćeš se vratiti na početak ove vježbe, uzeti papir i olovku i odgovoriti na gore navedena pitanja najiskrenije moguće i to ne samo na ova, nego i sva ostala koja ti naviru. Sjetiti se što neizmjerno voliš? Za što ti se “gine”? Što cijeniš najviše u životu? Tko si ono zapravo ti? Vjeruj mi, ako je to posao za tebe ili ako je to osoba za tebe, znat ćeš nakon kvalitetno provedenog vremena u ovoj vježbi (a to vrijeme je za svakoga od nas drugačije) i to ćeš znati sa sigurnošću. Tvoj stisak bit će čvrst aman taman koliko treba, tvoj pogled bistar, tvoj glas miran, a tvoja iskustva i kvalitete, talenti želje i vještine, nizat će se kao perle. Uživaj u ovom procesu!
- Možemo li ti se javiti ako nam treba više savjeta? Ako da, gdje i kako?
Naravno, zbog toga sam tu. Sve što sam učila, istraživala i primjenjivala u praksi proteklih 20 godina, kao i ono što planiram učiti u budućnosti, ne mislim nositi sa sobom u grob. Štoviše, imam sve veću želju i volju dijeliti, pomagati drugima. Iskreno, sad bih vam najradije raspisala još bar 20 komada različitih praksi ili vježbi koje sam i sama isprobala ili ih još uvijek koristim, ali za početak ostanimo na 5 kako ste i tražili.
