Poznati dizajner Marko Feher za Journal je otkrio detalje o novoj kolekciji i dirljivoj priči koja stoji iza nje

Marko Feher ubraja se među najtalentiranije dizajnere u regiji. Svoj sada već prepoznatljiv modni stil uveliko gradi i mimo spomenutih granica. Njegove revije smatraju se modnim događajem na kojem žele prisustvovati jednako profesionalci i zaljubljenici u modu, a on svojim radom iznova intrigira i dokazuje da pomicanje osobnih i kreativnih granica vodi k formiranju autentičnosti, uspjeha, ali i slobode. Feherova revija u okviru 53. Belgrade Fashion Weeka ostala je jedna od najupečatljivijh, a talentirani dizajner se na 54. Belgrade Fashion Week vratio s novom kolekcijom o kojoj se priča.

O Slađani Milošević kao oličenju revolucije, snage i moći, pomicanju osobnih granica i posebnosti nove kolekcije, Marko Feher ekskluzivno za Journal.

• Što je za tebe značila ikona muzike i stila Slađana Milošević?

Kao netko tko je odrastao uz muziku Slađane Milošević, njen stil i muzika su imale veliki utjecaj na mene. Ona je bila ne samo muzička ikona, već i modna pionirka koja je odvažnim stilom redefinirala ex-Yu scenu. Sjećam se njenih upečatljivih scenskih nastupa, kao i njene sposobnosti da poveže glazbu s modom, što me je inspiriralo i kroz moj rad da spojim umjetničke forme na inovativan način. Međutim, ono što je za mene bila Slađana, to je više od mode i muzike, ona je bila punk, revolucija. Radila je mnoge stvari koje su tada bile zabranjene jer ih je smatrala ispravnim, a danas su to osnovna ljudska prava i sloboda. Slađana je revolucija, snaga, moć. Usprkos svim zabranama, lošem tretmanu i nedopustivom pristupu njoj, Slađana je bila i ostala u mojim očima najveća ex-Yu punk/rock ikona.

• Tko su tvoji umjetnički uzori tokom svih ovih godina – domaći, regionalni i strani?

Možda nikada nisam direktno imao uzora, da mogu reći da su me inspirirali za neku posebnu kolekciju, ali su apsolutno oblikovali moje odrastanje. Slađana Milošević je jedna od njih. Tu su i stvoritelji naših ex-Yu spomenika poput Miodraga Živkovića. Rei Kawakubo je za mene također bila nešto što je simboliziralo revoluciju modnog svijeta, jednako kao i najveća punkerica među dizajnerima, Vivienne Westwood. Jean Giraud Moebius me je svojim radovima vodio u neki svijet stripa koji nisam uspio doživjeti prije njega, obožavam Moebiusa. Tu su još Woodkid, Želimir Žilinik, Srđan Karanović (posebno film Virdžina)… Sigurno sam izostavio mnoge koje obožavam, ali trenutno mi ta imena prolaze kroz glavu.

• Po čemu se ovi komadi i generalno kolekcija, razlikuju od prethodne/prethodnih?

Do sada sam u svakoj kolekciji nastojao koristiti održive elemente, ali i reciklirane materijale. Međutim, ova kolekcija je kao i My Grandfathers Legacy, potpuno reciklirana. Za ovu kolekciju novi element je upravo način na koji sam prikupio materijale. Obratio sam se pratiteljima i prijateljima na Instagramu i zamolio ih da doniraju svoja stara odijela, košulje, kapute, sakoe ili komade iz ormara njihovih ukućana koje su namijenili za bacanje. U samo par dana primio sam stotinjak odjevnih predmeta. Ovo je prvi dio nove kolekcije, koja je u potpunosti napravljena od donirane odjeće. Ova kolekcija je zero waste i kompletno redizajnirana, dajući novi život starim odjevnim predmetima. Uz to, print u kolekciji je posvećen mojoj DeeDee.

• Navikli smo od tebe da svakom novom kolekcijom pomičeš granice – kako osobne, tako i kreativne. Kako se po tvom mišljenju to pomicanje granica manifestira sada?

Izazovno je raditi s materijalima koje vam dodjeli netko drugi, vrlo ih je teško estetski uklopiti. To je kao da majstori grade kuću, ali im netko drugi nabavlja materijal. Zaista je izazovno raditi s nekim stvarima koje sami niste birali. Uz to, raditi ovaj print je vrlo kompleksan proces. Možda se nekome čini da smo samo odijela poslali na printanje i to je sve, međutim to je daleko od istine. Svako odijelo i svaki komad je prvo u potpunosti rastavljen na komade, uklonjeni su svi viškovi, tretirane mrlje ili pokrivena oštećenja koja su postojala, jer to su nošena odijela.

Neki sakoi su nastali od kombinacije sakoa i hlača, da bismo dobili što smo željeli. Svaki pliš print je ručno tretiran za nanošenje i apliciranje uzoraka, cvjetić po cvjetić, a nakon toga ga prešamo pod izuzetno visokim temperaturama. Kada sve to napravimo, onda krećemo u proces sastavljanja modela iznova. Možda je ovo i najkompleksnija kolekcija koju sam ikad radio.

• Prošle godine si dozvolio sebi i šljokice i animal print, ali nas zanima što jesi, a što nisi dozvolio sebi ove godine?

Da, ove godine sam dozvolio sebi modele na pisti koji nikada prije nisu hodali za reviju. Neki od njih i nemaju potrebnu visinu za reviju, ni iskustvo, ali sam uživao u procesu, sjajno su odradili sve što sam zamislio. A u procesu izrade sam dopustio upravo da mi Instagram zajednica bira materijale umjesto mene, što je ozbiljan stres.

• Kako je tekao proces izrade ove kolekcije, šta si imao na umu tijekom stvaranja kolekcije i koje su te sumnje pratile do finalnih kreacija?

S obzirom na to da me DeeDee napustila u samom procesu izrade kolekcije, prvobitna ideja za print je morala biti zamijenjena. Iako tratinčicu često koriste u modnom svijetu, ja sam ovaj put morao napraviti kompromis sa sobom i staviti print tratinčice koji mi se ukazivao danima. Nametao mi se kao jedino rješenje. S obzirom na to da se moja DeeDee zvala Daisy (tratinčica), to se moralo dogoditi.

Kolekcijom dominiraju plava i žuta boja jer psi vide žutu i plavu. Time sam htio poslati signale svojoj DeeDee da je zauvijek tu. DeeDee je za mene bila najznačajnije biće u jednom periodu života, još od gimnazijskih dana. Rekao bih da je ona bila moja terapeutkinja koja je sređivala moje misli i izvodila me na svjež zrak, uvijek je bila tu i pružala mi mir. DeeDee je za mene nešto najposebnije što mi se dogodilo i zahvalan sam joj za 15 godina ljubavi koje mi je poklonila, ne samo meni, već i mojoj obitelji. Za nas je ona zaista nešto nevjerojatno. Ona je oplemenila moj pogled na svijet.

• Što ti je tijekom procesa rada na ovoj kolekciji bilo najizazovnije?

Kontrolirati emocije.

• Kako si prihvatio svoj lik ispred kamere?

Nisam prihvatio još. U procesu sam prihvaćanja istog, borba još traje. Moram se zahvaliti vašoj ekipi i Nemanji na sjajnim fotografijama, jer smatram da sam previše uštogljen i neprirodan dok me snimaju, a Nemanja je to uspio kontrolirati. Čim vidim objektive fotoaparata ili kamere, za mene počinje neka nelagoda i moja osobnost se mijenja. Ja sam netko tko obožava biti iza objektiva i raditi s fotografima, modelima, glazbenicima, a ne da sam ja u fokusu.

• Što za tebe osobno znači taj izlazak iz zone komfora i što ti je on donio?

Svaki izlazak iz komfora donosi slobodu. To je i razlog zašto prihvaćam stvari koje mi nisu komforne, upravo zbog slobode koja dolazi poslije njih. Oslobođenost i znatno manji teret na leđima.

• I za kraj, kako provodiš vrijeme kada ne radiš na svojim kolekcijama? Što čitaš, gledaš, gdje ideš?

Volim otputovati bilo gdje – selo, grad, drugi kontinent, gdje god. Kada nisam u prilici da otputujem, volim gledati Netflix serije. Volim čitati biografije, gledam serije i filmove bazirane na istinitim događajima. SF filmovi i serije me opterete jer, nekako, previše je mašte u mojoj glavi i zato volim pogledati nešto realno da me uzemlji.

*Tekst je preuzet s Journal.rs

Foto: Nemanja Maraš @yourinstapunk
Lokacija: studio Ф @fotostudio.phi