Naša poznata glumica Jelena Perčin Otašević prije nešto manje od godinu dana postala je mama djevojčice Maše i od tada njih dvije zajedno stvaraju svoje male dnevne rutine i pustolovine. Maša je sa svojom mamom već posjetila i neke setove snimanja, a o svojoj, sada dvostrukoj ulozi majke, balansiranju između majčinstva i karijere i tome kako se slažu njene kćeri Lota i Maša, Jelena je otkrila više u razgovoru za Journal.hr
Uskoro će tvoja Maša napuniti godinu dana. Je li ti brzo prošla ova godina s njom?
I da i ne; s jedne strane definitivno, ali kada vidim što se sve dogodilo u ovoj godini, imam osjećaj da su prošle njih tri, a ne samo jedna.
Kada si se vratila na posao i kakav je bio osjećaj?
Kazališnim predstavama vratila sam se šest mjeseci nakon što smo dobili Mašu, a u međuvremenu sam snimila i jedan film i svašta nešto. Nije mi bilo teško vratiti se, utoliko što sam skoro do kraja trudnoće radila i ovaj period s njom doma mi je brzo prošao, tako da nisam ni osjetila taj prekid.
Ono što se mnogi sigurno pitaju, kako stižeš uskladiti sve obaveze?
Teško, najteže je tu organizirati obitelj jer mi glumci nemamo klasično radno vrijeme, nemamo ni petka ni svetka, radimo i blagdane, radimo i dvokratno, radimo navečer, radimo i zorom, radimo kad god trebamo raditi. Ali s ovim smo poslom već utrenirani na sve moguće i nemoguće situacije, da naprosto to prihvatiš kao takvo i ne razmišljaš puno, jer tako mora biti. I onda nekako i djecu nesvjesno prilagodiš tome. Maša je, primjerice, dosad već puno vremena provela sa mnom na setovima.
Kako ti je bilo postati mama po drugi put?
Sada je bilo puno lakše – bila sam pripremljena na sve što me čeka i osim toga s Lotom sam bila sama, a sada ona već ima 10 godina i imam tu privilegiju reći joj da pripazi na Mašu dok nešto kratko obavim. Lota je divna, jako je brižna i već ju zna i presvući i ima super osjećaj za to. Tako da mi je to veliko olakšanje – sad je na moru i jedva čekam da dođe (smijeh).
Kak se slažu njih dvije?
Super, super. Maša jako dobro reagira na Lotu i nikome se ne veseli kao njoj.
Danas je Lota već veća; kada ih gledaš karakterno, koliko su slične ili različite?
Različite su i nekako se taj karakter dosta brzo isprofilira, pa već kada su bebe razumiješ u kojem bi smjeru to moglo ići. Naime, Lota je točno onakva kako sam je procijenila kao bebu. A mislim da je Maša isto na tom putu, ali su različite. Lota je čini mi se puno samostalnija, a Maša voli ljude, voli društvo, ona se super igra i sama, al dok je netko s njom u prostoriji. Puno više komunicira s ljudima nego što je Lota u njenoj dobi; rekla bih da je Lota dosta bila na mamu.
Kakvi su Loti interesi danas, imaš li osjećaj s čime bi se mogla baviti?
Forenzika, patologija… Imamo doma cijeli laboratorij, tko god dođe doma u posjet, ona mu odmah izvadi otiske. Sad koliko će ju to držati, ne znam, ali trenutno je jako u tome. Često me pita što treba da završi medicinu kako bi mogla biti patologinja, a kako je moj brat doktor, stalno ga ispituje i tako, smiješna je, ali ima taj mozak detektivski programiran. Kada hodamo po cesti, nešto će vidjeti i pitati me: ‘Misliš li da bi ovo mogao biti nečiji otisak?’. Bila je jedna zgodna anegdota, kada su u parku u kojem se igra sa svojim društvom primijetili nekog sumnjivog čovjeka i njih nekoliko curica nazvalo je policiju i opisalo sumnjivca. Zatim je došla na policiju i rekla da misli da je vidjela moguće tragove zločina, a kada smo odlazili pitala je policajce kada će biti suđenje, da je voljna svjedočiti.
Bi li voljela da te jedna od njih naslijedi po pitanju glumačke karijere?
Nije mi to bitno. Voljela bih, koja god to profesija bila, da se u njoj nađu, da im je radost i da imaju motivaciju za to što rade. Mislim da je to najvažnije. Sad što će to biti, prepuštam odluku njima.
Imate li neke zajedničke rituale?
Dosta smo vani ovih dana i volim da su djeca što više na zraku. Čekaju nas i jesen i zima pa nadoknađujemo za taj period na zatvorenom.
Postoji li u tvom životu nešto što se zove ‘vrijeme za sebe’ i ako da, kako ga provodiš?
Trenutno ga nažalost nemam, što zbog poslovnih obaveza, a što zbog obaveza oko djece i doma. Ne nadam mu se ni u skorijoj budućnosti, jer smo usred adaptacije stana, pa čim imam slobodno, trčim po parkete, pločice… Možda će nakon tog projekta ipak biti jednostavnije.
Imaš li neke savjete koji su ti pomogli, a dobila si ih od drugih?
Zapravo, sve radim po intuiciji, nekako sam taj tip i mislim da su ti instinkti toliko duboko upisani u nama da ako ih naučiš slušati naprosto znaš što je najbolje za tvoju bebu. Sve je vrlo individualno, karakteri beba i karakteri mama su individualni, tako da nisam od onih koji vole davati savjete. Mislim da čovjek treba slušati sebe i da je onda najtočniji.
Iako preferiraš neutralne boje kada je riječ o odjeći, za Mašina kolica odlučila si se za popularnu ljubičastu boju. Kako to?
iCandy Peach kolica u Satin Damson boji oduševila su nas na prvi pogled i postala su naše glavno prijevozno sredstvo. Budući da živimo u centru grada, u većini slučajeva šetamo do željene lokacije. Praktična su i manevriranje s njima je jako zgodno, a lako se i sklapaju kada ih spremam u auto. Osim toga, beba je dosta zaštićena u njima. Jednom nas je uhvatio pljusak i trčale smo doma, a Maša je srećom ostala suha i netaknuta. Moram za kraj spomenuti i veliku košaru na dnu kolica, koja je dušu dala za plac, sve stane u nju (smijeh).
Postoje li neke baby stvari koje su ti najviše pomogle sada kad imaš dvoje djece?
Jedna stvar na koju sam napokon pristala i koja mi je olakšala život, a kad sam rodila Lotu nisam se mogla saživjeti s njom, je dječja nosiljka. Ergobaby nosiljku sam isprobala na nagovor i shvatila kako je riječ o super korisnom pomagaču za mame – naročito mi olakša stvar na putovanjima i na aerodromima. Iako je Maša po prirodi zahvalna beba, mnogo mi je lakše manevrirati s njom u nosiljci i istovremeno imam dvije slobodne ruke.
Kako ste se odlučili za Mašino ime?
Bila je to zajednička odluka i u tom slučaju nismo imali puno vrludanja, nekako nam je njeno ime sjelo od početka. Imala sam još jednu varijantu s imenom Roza, no Maša je ipak prevagnula.
Foto: Marija Laća
