Ovih sam dana bijesna. Ogorčena. Tužna. Razočarana. Užasnuta. Sve to zbog jedne teme, kojom se svi mi, navodno jako bavimo i pridajemo joj pažnju. Roditelji, prosvjetni radnici, raznorazni stručni timovi. Svima su puna usta floskula. A zapravo mi se čini da svi mi mislimo kako je to ipak negdje drugdje. Naravno, tema je vršnjačko nasilje.
Poslužit ću se stilom legendarne Žuži, i dati nekoliko primjera, koji su se u posljednjih nekoliko mjeseci doista dogodili, ili mojoj djeci, ili djeci mojih prijatelja.
Prva priča:
Fina zagrebačka škola. Prvi razred osnovne. Dječaci se rugaju pametnom i divno odgojenom kolegi iz razreda zato što je – pazite sad – posvojen. Govore mu da su ga ostavili na smetlištu.
Druga priča:
Fina zagrebačka škola. Drugi razred osnovne. Razred kolektivno toliko maltretira i šikanira djevojčicu, da joj je razrednica, na kraju jednog posebno lošeg tjedna, poklonila čokoladu uz riječi: “Ovo je trebalo preživjeti”. Roditelji ne znaju što da rade (majka joj je također prosvjetni radnik), osim da djevojčicu presele u drugu školu. Srećom, to se pokazalo kao dobra odluka.
Treća priča:
Fina zagrebačka škola. Treći razred osnovne. Dvije djevojčice u društvu su glavne. Ostale tri naizmjenice ispadaju iz igre, i ispaštaju neke svoje posve irealne “grijehe”. Kad je pojedina “u kazni”, ne smije se igrati s ostatkom ekipe, ostale joj bježe, došaptavaju joj se iza leđa, smiju joj se. Pa tako sve dok neka druga, od ove tri ne-glavne, ne dođe u nemilost.
Četvrta priča:
Pogađate već, fina zagrebačka škola. Šesti razred. Djevojčica se ruga ostalim “prijateljicama” iz razreda jer one, zamislite samo, nemaju originalne Isabel Marant tenisice. Od 500 eura. U šestom osnovne.
Peta priča:
Bliža okolica Zagreba. Završni razredi osnovne škole. Djevojčice se rugaju kolegici iz razreda da je dosadna, šikaniraju je, ne zovu na druženja, jer, pazite sada, naša junakinja – čita knjige. Rezultat je da naša pametna, načitana, obrazovana sada već djevojka misli kako ne zna razgovarati s ljudima, samo zato što su ju tako uvjerile nenačitane, površne, i krajnje neodgojene tuke.
I tako možemo nabrajati i šestu i sedmu i tko zna koju priču, koje nisu toliko “velike” da dospiju u novine. U novine dospije Mahir iz Sarajeva. Ali, on je već vjerojatno 23678. priča. A i u novine je dospio ionako prekasno. A i prva, i druga, i treća i sve ostale priče zapravo vode utabanom stazom do ove Mahirove. Zar je to ono što želimo?
Dragi roditelji. Onoga trenutka kad smo odlučili postati roditelji (a taman i da nismo odlučili, znali smo što radimo tada kada smo to radili), stvorila se jedna ogromna odgovornost. Odgovorni smo za našu djecu, a ta se odgovornost sastoji od puno većih stvari od jednostavnog stavljanja hrane na stol. Mi smo odgovorni za to što će naša djeca postati. Mi smo odgovorni za to kakvi će danas sutra hodati po ovom svijetu i koliko će ga učiniti boljim ili lošijim mjestom. Naša djeca su u svakom trenutku, pa čak i kad već poodrastu, slika nas samih, naših životnih stavova, filozofija, stremljenja i (ne)vrijednosti. Sve ono što sada naučimo ili ne naučimo našu djecu, ona nose dalje u život. Mi im dajemo obrazac po kojem se ponašaju. Mi smo primjer našoj djeci. Nemojmo se izvlačiti na društvo, vrtić, školu, vršnjake. Moje dijete je to loše što radi sigurno vidjelo negdje drugdje. Nije. Sve što naša djeca rade, vidjela su od nas. Baš sve.
Mi roditelji nemamo isprike. Radio sam, nisam imao vremena. Ma nemoj! Nije isprika. Kupit ću mu skupu igračku, da se iskupim. Ma nemoj! Nije isprika, upravno suprotno. Umoran sam. Ma nemoj! Nije ispirka.
Mi roditelji nemamo isprike za naš neuspjeh s djecom. A, bome, ni oprost. Nemamo ni mi, a jednog dana neće imati niti naša djeca. Ako moje dijete zlostavlja drugo dijete, to je moj i samo moj propust. Mene treba biti sram. Ja sam promašila. Ja nisam reagirala. Ja nisam vodila računa.
Ili, možda je ipak jednostavnije da uvalim djetetu u ruke tablet čim mu prstići budu sposobni za držanje. Možda da ipak pustim da mi djecu odgajaju bake i tete. Ta, nemam vremena. Možda da ga potkupljujem skupim igračkama, odjećom, gadgetima… kad već nisam tu, da su tu barem stvari kupljene mojim novcem. Možda da ga ipak posadim pred teve, pa tako satima, da ne moram danas s njim razgovarati, nešto u zadnje vrijeme nadugo i naširoko prepričava. Naravno, neka igra kompjutorske igrice. To će mu dovoljno dugo držati pažnju, a ne kao one bezvezne knjige, kad čita stalno me ispituje šta znači koja riječ. Ah, da, blaženi internet. Fino ću ga pustiti da surfa satima. Doduše, može naići na tko zna kakav sadržaj, pornjavu, pedofile, ali valjda neće. Lijepo ću ga upisati na dvanaesti jezik i sedamnaesti sport, tako bar znam gdje je i šta radi. Valjda. Naravno, moram ga naučiti da mora uvijek biti prvi. Da je najvažniji. Da se u životu za uspjeh treba gaziti preko leševa. Mislim, pa neću ga valjda učiti empatiji, pa da mi ispadne neki šonjo?!
Danas je u našim školama i među našom djecom sljedeća podjela uloga: Nasilnik, Žrtva i Promatrač. Sve tri uloge su gotovo jednako užasne. I promjenjive. Znate onu, Gundulićevu, “tko bi gori, eto je doli”? Dragi roditelji, i Vaše i moje dijete je u jednoj od te tri uloge. Pitajmo ga u kojoj. Odmah i sad. Zapitajmo se zašto. Zapitajmo se što smo učinili. Ništa. Očito. Sram nas bilo sve skupa. SRAM. Jer sve nam je važnije od te naše djece, prepuštene džungli odrastanja.
Mislim da je krajnje vrijeme da se probudimo i pogledamo oko sebe. Krajnje vrijeme da stvorimo četvrtu ulogu. Ili, možda da ju jednostavno vratimo. Sjećamo li se recimo “Vlaka u snijegu”? Zadruga. Zadrugari. Da li nam je to možda sad smiješno? Ili zastarjelo? Znamo li što to zapravo znači? ZA DRUGA. Za prijatelja. A ne protiv njega. Znamo li ono “Kad se male ruke slože”? Sjećamo li se? Mutno, vjerojatno. Stvarno nas može biti sram.
Užasnuta do suza, kao što se uostalom i vidi iz ovoga teksta, ipak nekako razmišljam kako nada umire zadnja. Ipak se nadam da neće biti točna ona Plautova “Čovjek je čovjeku vuk”. Ili, u našem slučaju, dijete je djetetu vuk. Nadam se da ćemo progledati i učiniti nešto. Dragi roditelji, stvorimo tu četvrtu ulogu dok nije kasno, jer to samo mi možemo.
Foto: Getty Images
