Počela je još jedna školska godina. Brojna se pitanja roje sada ne samo u glavama prvašića i ostalih školaraca, nego i u glavama nas roditelja. Kako će moje dijete prihvatiti školu? Hoće li naučiti pisati, čitati, računati?
Iako pobornik širokog i sveobuhvatnog obrazovanja, nikada me nisu brinula ova druga pitanja. Ta ne postoji dijete koje je izašlo iz osnovne škole, a da nije naučilo čitati, pisati, te barem neke osnovne matematičke operacije. Jedan sam od onih “lijenih” roditelja koji se ne trsi previše oko toga da mu dijete nauči sva slova prije škole, tako da je moja kćer čitati naučila u školi, a bome, i sin će. Ono što mene kao roditelja puno više brine jest hoće li moje dijete ZAVOLJETI čitati, pisati, računati. Hoće li zavoljeti znanje?
Kao mama s iskustvom od gotovo jednog desetljeća, znam da u usmjeravanju djece ka znanju valja posvetiti dosta pažnje. U svijetu naše četveročlane obitelji to znači da svojoj djeci od najmanje dobi čitamo, pričamo, upoznajemo ih sa svijetom, ne preskačući teme niti tabue, prilagođavajući ih njihovoj dobi. Smatram kako je najlakše djecu usmjeravati ka znanju kroz knjige i slikovnice. Knjige su pune zanimljivih priča i različitih svjetova, uz knjige nam nikada ne može biti dosadno. Knjige nas obogaćuju, pretvaraju u zanimljive ljude pune informacija. Kako sam negdje pročitala, djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Rado uvijek tome dodajem da djeca koja čitaju postaju ljudi koji čitaju između redaka. I koliko mi se god raznorazne teorije urote činile smiješnima, svoju djecu uvijek učim da misle svojom glavom, a mislit će svojom glavom ako u njoj nečeg ima. S tim “nečim” u glavi, odnosno glavama punim znanja danas sutra ih nitko neće moći nagovoriti da primjerice ratuju za tuđe ciljeve, slijede masu, sudjeluju u diskriminaciji pojedinaca i grupa, grade zidove na različitim granicama, i svemu ostalome, čemu svjedočimo u današnjem svijetu.
Često pitanje koje se postavlja je i kako djecu potaknuti da umjesto primerice vizualno impresivne računalne igrice, površnog, ali blještećeg sadržaja u ruke uzmu nešto što se od svog nastanka i nije bitno izmijenilo – dobru, staru, sasvim običnu knjigu.
Kako život sam često pošalje odgovor, ako smo voljni promatrati, tako mi je prije nekoliko godina u ruke došla prekrasna slikovnica “Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea”, autora Williama Joycea. Višedimenzionalna priča, koja je podjednako interesantna i odraslima i djeci, duboka je posveta čitanju, knjigama i, samim time, znanju. I idealna je da se djecu usmjeri prema čitanju, odnosno prema traganju za dobrim pričama i znanjem. Također, ova je priča inspirirala doista divan istoimeni animirani film, nagrađen Oscarom, kojeg ne smijete zaobići.
Glavni lik, simpatični g. Morris Lessmore, gospodin sa šeširom i štapom, je čovjek zaljubljen u knjige. Njegov čitav život je knjiga u koju Morris svakoga jutra zapisuje “svoje radosti i tuge, sve ono što je znao i čemu se nadao”.
Međutim, jednoga dana zapuše vjetar (inače, referenca na uragan Katrina u kojem je stradao i dom autora ove slikovnice) i rasprši “sve ono što je Morris poznavao pa tako i riječi iz njegove knjige”. I Moris ostaje sam, u bezbojnom svijetu doslovno izokrenutom naglavačke. I on tako luta sve dok ne susretne prekrasnu damu, koju je zrakom “vukla vesela družba letećih knjiga”. Dama je našem Morrisu, znajući da mu treba jedna dobra priča, poslala knjigu, veselog, srdačnog momka, koji je Morrisa pozvao da pođe s njim. Veseli sveščić je tužnog gospodina sa šeširom odveo u “nevjerojatnu zgradu” o kojoj sanjaju svi ljubitelji knjige – u ogromnu, predivnu, živahnu i veselu knjižnicu, u kojoj je “Morris mogao čuti tihi cvrkut tisuća različitih priča, kao da svaka knjiga šapuće poziv na pustolovinu”…
I tako je g. Lessmore započeo svoj život s najrazličitijim knjigama. Brinuo je o njima, pokušavao uvesti među njih reda, popravljao im stranice, lijepio ih i, naravno, čitao do besvijesti. I tu do izražaja dolazi sva ljepota ilustracija Williama Joycea i Joea Bluhma, jer knjige u njihovoj interpretaciji su personalizirane, one su neka neobična bića, koja skakuću po toj ludoj knjižnici, a g. Lessmore se u njima gubi, trči kroz njih, veseli se i uživa u onome što mu knjige daju – u pustolovini i znanju. I sam g. Lessmore, ali i čitav do tada bezbojni svijet oko njega ponovno su u boji. Osobno mi je najdraža ilustracija kada naš Morris stoji na prozorčiću i dijeli knjige, baš poput pravog knjižničara, ljudima koji stoje u redu ispred njega. I dok tako čekaju, oni su sivi i bezbojni, a onog trenutka kad im u ruke dođe knjiga oboje se.
Djeci sam ovu slikovnicu pročitala barem pedeset puta. I već ju gotovo znaju napamet. I obožavaju ju. I uvijek sami govore: Vidi, mama, kako su sad u boji kad su uzeli knjigu! A posebno im je zanimljivo kada se ja, na dijelu u kojem već ostarjeli g. Lessmore odlazi, govoreći knjigama da će ih zauvijek nositi u srcu, rasplačem kao kišna godina. I baš svaki od tih pedeset puta, sam se rasplakala, jer me to toliko gane. Taj život posvećen knjigama…
I nekako imam osjećaj da smo (barem za sada) uspjeli s tim akcijama usmjerenim da naša djeca zavole knjige. Devetogodišnja Zara obožava čitati i ponekad se, baš poput g. Lessmorea, izgubi u nekoj knjizi, ne odgovarajući na podražaje vanjskog svijeta. A šestogodišnji Mikula voli da mu čitamo, bilo ja ili suprug, a sad već i Zara. Prilično je zahtjevan i, kad on u knjižnici bira slikovnice, nema nam van barem pola sata.
Neka nam svima ova nova školska godina bude što uspješnija, i neka naši mali ljudi osim petica kući nose i entuzijazam svega onoga što uče i što će još u godinama koje dolaze naučiti. Nadam se da će se tada ostvariti i stara, duboka izreka, koju je uvijek ponavljala suprugova baka profesorica: “Učite djeco, da biste bili ljepši.”
Foto: Facebook
