U najnovijem izdanju naše poznate rubrike Moderna mama ugostili smo poznatu hrvatsku glumicu i TV lice Natašu Janjić Medančić, danas majku dvoje djece i proveli veselo prijepodne na Ribnjaku. Budući da su trudnoće uslijedile brzo jedna za drugom, Toni i Kaja su sad u mnogim mamama poznatoj kategoriji two under two pa Nataša i njen partner Nenad imaju zaista pune ruke posla – malo smo razgovarali o njihovim rutinama, svakodnevnim situacijama koje ih zabavljaju i s kakvim su promjenama proveli ludu 2020. godinu koja je sada iza nas.
- Kako je bio osjećaj uzeti predah od kazališta i televizije kada si prvi put rodila? Imaš li trenutaka da ti malo nedostaje posao?
Moram priznati da mi s prvim djetetom nije nedostajao. Rodila sam nakon puno godina uspješnog rada, ostvarila sam se i nahranila svoje najvažnije profesionalne apetite i bila sam svjesna da me isti još čekaju kad god se vratila. Majčinstvo te uzima cijelu bez ostatka i jedini način da u njemu uživaš, upravo jer je izuzetno zahtjevno, je da mu se u potpunosti predaš. Radovali su me ti prvi mjeseci s bebom, svjesna da brzo prolaze i da se čudesne promjene događaju gotovo na dnevnoj bazi i ni pod koju cijenu nisam to htjela propustiti. Osim toga, nisam bila potpuno van događanja, nisam imala osjećaj da me nema niti da bogznašto nepropustivo propuštam.
S drugim djetetom, a nastavno na ove okolnosti koje su nas sve predugo zarobile u vlastite kućne kvadrate, kao i zbog mojih bliskih trudnoća, moram priznati da mi već pomalo nedostaje moje profesionalno okruženje.
S obzirom da su oboje još jako mali, bojim se da će to dok se ne vratim poslu ipak još potrajati, a i onda će zahtijevati prilično dobru organizaciju i snažno srce.
- Koliko se, po tvom mišljenju, promijeni život kada postaneš mama?
Iz temelja. I jako je dobro kad su ti temelji čvrsti. Budući da sam rodila u kasnijim tridesetima, osjećam da sam zrelija i mirnija, spremnija za izazove, mada katkad, moram biti iskrena, imam osjećaj da bi mi dobro došla kondicija dvadesetih. Neprospavane noći i briga koja s tobom dolazi kao paket iz rodilišta nešto je na što te nitko ne može pripremiti.
Zaista sam prošla najteže kroz svoj posao, putovanja u raznim prijevoznim sredstvima, snimanja na minusima i raznim drugim neuvjetima, noćarenja, besane noći, spajanja proba u kazalištu i predstava u drugim gradovima u istom danu, i ako sam ikad mislila da sam sposobna za velike napore, ovo je ipak onaj najveći, koji se ne da opisati onome koji ga nije doživio. No, nema veće ljubavi i veće posvećenosti od ove, većeg smisla od brige za drugo ljudsko biće koje u potpunosti ovisi o tebi.
- Nedavno je u vašu obitelj stigla još jedna prinova. Kako ste se svi prilagodili tom velikom događaju i kako je Toni prihvatio mlađu seku? Jeste li ga posebno pripremali za dolazak Kaje?
Evo točno je 6 mjeseci otkad nam je došla Kaja. Vjerujem da se Toni ni ne sjeća života prije nje. Nisam ga posebno pripremala, jer je bio premalen da bi razumio, a onda sam završila u bolnici, odvojena od njega i nije bilo prilike. Osim prvih dana nakon mog izlaska iz rodilišta s Kajom, kad mu je trebalo vremena da mi oprosti moj naprasni nestanak i ponovno vrati povjerenje, nikad nisam primijetila tračak ljubomore. Odmah je usvojio da je ona njegova sekica, obožava je i kad god prođe pored nje obrati joj se nježnostima i razdraganostima. Veseli ga baciti njezinu pelenu u smeće dok je presvlačim i donosi joj igračke, ali za sad još nema velike koristi od nje.
Mi se još uvijek navikavamo žonglirati, trudeći se stalno da ni jedno ne uskratimo, što iziskuje puno živaca, truda i rada. Malena razlika među njima nosi jako puno prednosti, ali je prilično iscrpljujuća u ovom trenutku dok ni jedno još nema ni dvije godine.
- Prošla si trudnoću i porod u jednoj od najzahtjevnijih godina ikad, preko potresa do pandemije. Jesi li se bojala? Kako si se nosila s razinama stresa?
Što reći, ne ponovilo se! Prvi lockdown i potres ostavili su nas bez sigurnosti doma, izolirali od obitelji i bilo kakve pomoći, bili smo jedina radna snaga za maloga hodača, a onda je posljedično, uz sav strah, pretrpljeni stres i svakodnevnu nervozu, moja trudnoća krenula ukrivo. Mjesec dana sam ležala u bolnici bez posjete djeteta i supruga, iz samoće u još veću.
Mogu samo reći da sam sretna da je sve iza nas i neka to bude najgore što će nam se dogoditi. Ovo izazovno vrijeme donijelo je svima isto, na ovaj ili onaj način, nikoga nije mazilo i svima nam samo želim da se živi i zdravi izvučemo, a da uvijek imamo barem nekog svog kojega možemo zagrliti i podijeliti bol. To je na koncu ipak najvažnije.
- Imaš li neke majčinske savjete prijateljica ili bliskih osoba koji su ti postali posebno dragocjeni?
Imam nekoliko upravo najbližih prijateljica koje su rodile u vrijeme kad i ja, kao i onih koje su majke tek nekoliko godina. Puno mi je značilo prolaziti kroz iste stvari, primiti savjete i utjehu, pa i dobiti ili dati odgovore na pitanja koja ti nailaze u hodu.
Ženama u trudnoći potrebna je sva nježnost i razumijevanje svijeta, ali i onda kad postanu majke i kada je svaki dan borba s vremenom, emocijama, izazovima. Imam predivnog muža koji samnom ravnopravno sudjeluje u svemu, ali mnoge stvari ipak zna samo žena koja nosi tu istu glavu na ramenima. Svaki savjet i podrška su tada dragocjeni.
- Ulazeći u novu ulogu u svom životu, sigurno si otkrila cijeli jedan novi svijet proizvoda za mame i bebe. Koji su te od njih najviše oduševili ili ti najviše pomogli i bili najkorisniji?
Redom: Kuhalo za vodu, sterilizator, Voksi gnijezdo, tetrapelene za sve, Nomi hranilica, AeroMoov putni krevetić, white noise, Pevaj sa Sandrom, tatami podne podloge, etikete, ambalaže, daljinski upravljači, pa tek onda igračke… bageri, mikseri, traktori, Legići, Psići u ophodnji… 🙂
Nisam nikad robovala nakupljanju nepotrebnih, a tako zavodljivih proizvoda za bebe i mogla bih napisati kratki priručnik o tome što je uistinu potrebno, a što bačen novac. Savjetujem svim budućim majkama da kupuju planski iz faze u fazu po realnim potrebama djeteta. Nikako gomilati i svakako je razumno nasljeđivati. Sve im koristi jako kratak period, brzo prerastaju, stvari ostanu uščuvane, šteta ih je ne proslijeđivati.
- Nabroji nam neke proizvode bez kojih ne napuštaš kuću kada kreneš s bebom u đir?
To su Ergobaby Metro kolica, lagana i praktična za sve prilike, koje sam s Tonijem koristila i uz Land Rover iCandy kolica za zahtjevnije terene. Ona su zaista avion. Obavezna je i Ergobaby nosiljka, u početku Embrace, a onda i Omni 360.
Tu su bočice s vodom, pelene, vlažne maramice, dude, i danas, nažalost, i obavezno dezinfekcijsko sredstvo.
- Mama si dvoje djece mlađih od dvije godine, opiši nam malo vaše dane, tu razinu kreativnog kaosa 🙂
Kako da opišem, a da ljudima ne ubijem želju za mnogobrojnom obitelji? 😉 Teško je, neću lagati. Danas mi se život s jednim djetetom čini kao pjesma i ne znam uopće zašto sam ikad zapomagala. No, to je život, život koji volimo i koji je jedini duboko smislen, a čovjek je biće sposobno za prilagodbe, pa smo se tako i mi priviknuli i naučili rutinama.
Izasci izgledaju kao pakiranje na vikend putovanje, a putovanja kao selidba. Svakodnevica je ispunjena od kad otvore oči, i to ranom zorom, redovito jedno radi drugog i jedno za drugim, pa tako sve do spavanja, na koje srećom također oboje odlaze uvijek u isto vrijeme, u 20:00, pa ostane nešto od večeri i za nas. S dvoje to izgleda tako da uvijek barem jedno ima neku potrebu, za igrom, za presvlačenjem, za hranjenjem, za spavanjem i katkad mi se čini da ne vidim trenutak predaha, ali kažu da to zaista dođe, s vrtićem ili barem dok Kaja ne prohoda i progovori. Toni je srećom sve to obavio jako rano, progovorio je s 15 mjeseci i od tada se s njim sve lakše dogovorim i uopće jasno razumijem. On je sad u ovoj živahnoj tzv. “terrible two” fazi, traži jako puno interakcije, a ja sam potrebna njoj, tako da je vrlo vrlo intezivno, emotivno i fizički.
Nema pravog savjeta osim mora bezuvjetne ljubavi, smijeha, pa korak po korak, dan po dan i sve po ustaljenim rutinama, koje djeca vole, a i roditeljima olakšavaju život.
- Uspiješ li uhvatiti pokoji trenutak samo za sebe? I ako da, kako ga provodiš?
S prvim sam dugo odbijala pomoć, htjela sam sve sama i vodila sam dijete gdje god sam mogla, no u jednom trenutku, nakon 4 mjeseca poželila sam i koji sat u danu samo za sebe, budući da sam se bila u potpunosti zanemarila, a trebalo je i glavu malo odmoriti. Kad smo uspostavili ritam i malo ojačali, uskočila bi mi dadilja po potrebi, a ja bih otišla na trening ili tek obaviti stvari. Prijatelji su nam dolazili u posjet, uskakale su mi prijateljice, pa smo tako i sva druženja sveli kod nas i spojili ugodno s korisnim.
S drugim je već sve potpuno drugačije. Imamo stalnu dadilju osam sati dnevno, a sve ostalo je na nama. Izlazaka nema, druženja također, nema ispušnih ventila, nema putovanja. Žao mi je jer moja djeca nemaju puno vršnjaka s kojima se mogu igrati, a evo i shvatila sam neki dan da moje dijete nikad sa mnom nije ušetalo u neku trgovinu. Nikad! Ni ne zna kako izgleda. S Kajom nikad nisam sjedila na kavi na suncu u nekom kafiću, što zna biti ugodno za mamu na porodiljnom. Život nam je toliko toga uskratio i na neki način otežao svakodnevicu s malom djecom. Nema dječjih predstava, nema druženja po dječjim rođendanima, nema usputnih shoppinga, nema ni kina, izložbi ni kazališnih predstava na koje bismo i mi kao roditelji rado izašli u poneki večernji izlazak da razbijemo rutinu i prevarimo Netflix.
Bake i djedovi su vitalni i vrlo rado uskaču i preuzimaju, no ni njegovi ni moji ne žive u Zagrebu, pa ih maksimalno “iskoristimo” kad god nam se ukaže prilika.
- Jesi li imala nekih zahtjevnih trenutaka u trudnoći ili je sve prošlo u najboljem redu?
Imala sam predivnu, urednu prvu trudnoću. Osim malog početnog umora, nikakvih drugih tegoba nisam imala. Dobila sam puno kilograma, strah od gladi prevladao je razum i to je jedino što mi je fizički otežalo kraj trudnoće. No svejedno sam šetala i izlazila, čak i putovala do posljednjeg trenutka. Toni je bio velik i preporučen mi je carski, pa mi je zapravo oporavak nakon toga jedini nešto teže pao.
S Kajom je trudnoća tekla uredno do dva i pol mjeseca pred kraj kad sam zadržana u bolnici s komplikacijama i na koncu, rodila u 36. tjednu, mjesec dana prije termina. Sve je prošlo najbolje moguće i vrlo uredno s obzirom na okolnosti i potencijalne rizike, a oporavak je bio začudo brži i lakši nego prvi put.
To je svakako bio najzahtjevniji period u mom dosadašnjem životu, emotivno i fizički, ali me naučio koju nadnaravnu snagu posjeduju majke.
- Volimo te pratiti na društvenim mrežama, na kojima si okupila zbilja veliku i vjernu publiku. Kako je biti s te druge strane profila? Doživljavaš li to kao neku vrstu osobnog dnevnika?
Ako govorimo o Instagramu, trudim se održavati ga kao dnevnik, ali nisam često toliko redovita niti ispovjedna da bi ga tako mogla nazvati. Sve je počelo kao zabava i interakcija s prijateljima, a danas je ta interakcija puno šira i postao je svojevrsna poslovna platforma. U ovim vremenima, kao i u mom dugom izbivanju iz mojih primarnih profesionalnih voda, društvene mreže me zabavljaju i održavaju donekle zaposlenom i prisutnom. Trudim se biti iskrena, no naravno da promišljam kakav sadržaj isporučujem, dok me profesionalna komponenta istih natjerala i da o njima dosta učim te da za određene materijale moram biti itekako kreativna i maštovita.
Moj suprug se srećom voli baviti fotografijom pa ga često uključujem, neke od najljepših fotografija dugujem njemu i bez takve pomoći, vjerujem da bih od od društvenih mreža odustala. Barem u ovom obliku u kojem su sad.
- U svojoj karijeri nanizala si niz nagrada i priznanja, no postati mama sigurno je najljepši osjećaj. Imaš li još nekih neostvarenih snova kada je u pitanju tvoja glumačka karijera i kakvu si budućnost predviđaš ili priželjkuješ?
Da ste me to pitali prije godinu dana, rekla bih da mi baš ništa ne nedostaje i da nemam nikakvih posebnih želja. Danas smo svi već nasmrt gladni umjetnosti i kao njezini stvaratelji, ali i kao konzumenti.
Voljela bih da se svi što prije vratimo na kazališne daske, da se vrati naša kazališna publika, gromoglasni aplauzi i druženja nakon izvedbi, a osobno bih voljela u budućnosti i više snimati, koliko god mi to obiteljske obaveze budu dozvoljavale. Imam želja i mogu ih artikulirati. Priželjkujem si konačno jednu veliku dobru filmsku ulogu ili jednu kvalitetnu TV seriju koju će publika voljeti za vrijeme, ali i nakon njezinog vremena.
Foto: Sanja Jagatić
