Tena Kovačević Janko svoju karijeru posvetila je spašavanju malenih života, čak i prije rođenja
Tena Kovačević Janko osoba je kojoj se trudnice obraćaju za drugo mišljenje. Često, upravo njezino mišljenje može značiti život za još nerođenu bebicu kod koje je uočena anomalija. Njezin pristup je temeljen na činjenicama. Čvrsto vjeruje da je upravo detaljno informiranje ono što ženama, koje su čule tešku dijagnozu, treba. Tena Kovačević Janko svoju karijeru posvetila je spašavanju malenih života, čak i prije rođenja. Njezina priča krenula je u Zagrebu, razvijala se preko Vijetnama i Londona, da bi Tena naposljetku svoj doma pronašla u Poreču, gdje je i otvorila vlastitu polikliniku. Sjeli smo s njom na kavu, a što nam je sve ispričala donosimo u nastavku.
Kako je počeo njezin put?
Kada se malo vratimo u prošlost, Tena je, s obzirom na srednju školu koju je završila, mogla završiti u sasvim drugom području, a to bi stvarno bila velika šteta za hrvatsko zdravstvo.
„Završila sam Prirodoslovno-matematičku gimnaziju, nakon čega sam se odlučila za Medicinu. Birala sam između Matematike, FER-a i Medicine. Na kraju, zbog toga što najduže traje, najizazovnija je i ima najšire mogućnosti kasnije, odlučila sam se za Medicinu“, govori nam ova liječnica koja nekako uspijeva ponuditi gole činjenice, a istovremeno ostati topla i pružiti suosjećanje ženama. Tena je, potvrdit će svatko tko se susreo s njome, nevjerojatno karizmatična, simpatična i osjećajna. Uz sve to, ona je iznimna liječnica, prepuna znanja kojeg joj, pak, nikad nije dovoljno.
Imala je dva životna sna za ostvariti
Nakon Vinogradske radila je u privatnoj poliklinici, a onda su je preko LinkedIn stranice pronašli kanadski headhunteri koji su joj ponudili posao u Vijetnamu. Bila je to ponuda koja se ne odbija. Godinu i pol tako je radila u poliklinici gdje je bila jedina ginekologinja i to većinom za strankinje koje su tamo došle za karijerom ili muževima. Kaže, bilo je to odlično iskustvo tijekom kojeg se naučila osloniti sama na sebe. Kada se vratila iz Vijetnama dogodilo joj se jedan privatni slučaj koji joj je otvorio oči i zbog kojeg je počela razmišljati o tome što bi htjela napraviti u životu kada bi znala da su joj dani odbrojani. Došla je do dva odgovora: udaja za čovjeka svog života te subspecijalizacija kod profesora Nicolaidesa. Javila se profesoru, deset godina od njihovog prvog susreta na kongresu, dao joj je 48 sati da riješi online testove i rekao joj da dođe što prije. To je bio početak dvogodišnjeg vojničkog drila u Londonu.
Liječnica do koje je lako doći
- Upravo vi ženama ste često zadnja nada. Čak i kada nade nema, vi im pružate utjehu. Kako žene i u kakvim slučajevima mogu doći kod vas? Moraju li baš uvijek fizički doći kod vas u polikliniku?
Zadnja nada… Možda najviše zbog drugog mišljenja. Ne mogu reći da ja dajem utjehu, ali mogu reći da možda imam dovoljno vremena i strpljenja da dovoljno dugo razgovaram sa ženama, pogotovo kada imaju teži slučaj. Vrlo lako se može doći do mene, mailom, telefonom… Ako je nešto hitno, u roku 24 sata ću odvojiti svoje vrijeme za pomoći ženama. Što se tiče fizičkog dolaženja, nije uvijek nužno. Ako se radi samo o savjetu, to možemo i online. To imam na tjednoj bazi sa ženama. To nije nikakav problem.
“Žene moraju znati da nisu one krive”
- Susrećete se sa ženama u njihovom najranjivijem stanju. Kako im pristupate i iz iskustva, što žene u takvoj situaciji trebaju, kakvu vrstu podrške?
Ja nisam psiholog ni psihijatar, ali način na koji pristupam, u smislu slušanja i davanja informacija i činjenica vrlo detaljno, sistematično gdje im dam sve opcije, možda je to najveća vrsta podrške ženama. Bitno je da one na kraju znaju da one same nisu ništa krivo napravile, da ne mogu ništa napraviti i da se mogu osloniti na svog liječnika, neovisno jesam li to ja ili netko od kolega. Također, moraju znati da će se napraviti sve što se može. To je ono što ženama najviše treba, po mome mišljenju.
Trudnice šalju u centre diljem Europe
- Kada pacijentice dođu k vama, a vi ustanovite da nade ipak ima i da se fetus može spasiti i liječiti, kako izgleda postupak dalje? Spomenuli ste da u puno slučajeva žene moraju u inozemstvo. Što u slučaju da financijski to ne mogu podnijeti?
Kada ustanovimo da beba može dobiti liječenje, ako nije dostupno kod nas, ja napišem svoje mišljenje koje se bazira na tome što smo vidjeli i na temelju konzultacije s kolegama iz Fetal Medicine Foundationa. Zajedno komentiramo gdje je ženu idealno slati, ovisno iz koje zemlje žena dolazi. Često je opcija broj jedan da se ide u London kod profesora Nicolaidesa, ali tu su i drugi centri u Europi s kojima svi surađujemo.
Puno toga u fetalnoj medicini, nekih kirurških postupaka nema kod nas. Premali smo da bismo to imali, odnosno imamo premalo slučajeva da bismo to adekvatno odrađivali, tako da žene moraju u inozemstvo. Kolege u referentnom centru traže da se ide prema HZZO-u od kojeg se, pak, traži odobrenje. Oni to u pravilu u 24 sata odobravaju tako da to financijski bude podnošljivo. Imali smo i slučajeva kada su to kolege iz drugih zemalja radili bez ikakve financijske nadoknade.
“Multidisciplinarni pristup postoji u Hrvatskoj, ali možda nije svakodnevica”
- Spomenuli ste da ste na školovanju u Londonu puno naučili o pristupu pacijentima. Kako se vaš pristup razlikuje od pristupa na koji smo navikli u Hrvatskoj?
U Londonu sam puno naučila o tome u smislu konzultacija. Recimo, kada prepoznamo anomaliju, moramo još nekog kontaktirati jer nije dovoljno jedno mišljenje nego više njih. Drugo što sam naučila je da odvojimo žene u specijalne – tihe sobe, gdje razgovaramo s njima i dajemo i još jednom sve informacije o tome što smo vidjeli, koja je anomalija prisutna, jesu li potrebna neka genetička istraživanja, trebamo li genetičara i slično.
To je taj multidisciplinarni pristup koji naravno postoji i u Hrvatskoj, ali možda nije svakodnevica. To je u Londonu, na našem Institutu bilo normalno. Moguće da je to tako jer smo isključivo bili fokusirani na fetalnu medicinu i to je jedan specifičan centar. Nije to tako svugdje, ali tamo gdje sam ja bila, jest. Ne znam razlikuje li se moj pristup od trenutnog u Hrvatskoj jer već dugo nisam u sustavu, ali sigurna sam da postoje kolege u Hrvatskoj koji jednako, ako ne i bolje znaju komunicirati s pacijentima. Ali ovaj neki pisani trag, koji ostaje nakon nas, je zaista opširan. Sve o čemu smo razgovarali s pacijenticom, moramo navesti u našem reportu.
“Uvijek je teško gledati kako bebica umire…”
- Koji je možda najkompliciraniji slučaj s kojim ste se susreli?
Bilo je jako puno slučajeva, ne mogu izdvojiti najkompliciraniji jer vrlo često je kompliciranost vezana za blizanačke i višeplodne trudnoće u kojima je jedna bebica bolesna, a druga je ok pa kako pomoći jednoj bez da ugrozite drugu. To je uvijek dosta teško. Možda jedan od fascinantnijih slučajeva, koji se mogu vidjeti i u Netflixovoj seriji Kirurški rez, u kojoj j profesor Nicolaides jedan od protagonista, su bebice koje imaju rupicu na ošitu, odnosno dijafragmi. Njihov postotak preživljavanje je jako malen ako se ta rupica na vrijeme ne zatvori. Tu se, recimo, postavlja balončić u dušnik kako bi se omogućila ekspanzija, odnosno daljnje razvijanje pluća. To se radi u 24. tjednu trudnoće i to je fascinantno za gledati. To ne radim ja, to radi nekoliko ljudi na svijetu.
Od nekih težih slučajeva, uvijek je teško gledati kako bebica umire doista pod vašom rukom, pod ultrazvukom, to su mi najteži slučajevi…
Kako teške dijagnoze utječu na psihu?
- Koliko zapravo na vas osobno utječu dijagnoze i sudbine žena s kojima se susrećete. Jasno, to vam je posao, ali sigurno nije mentalno lako…
Pa ja sam dosta osjetljiva pa mi možda to bude dosta naporno psihički i treba mi odmora i mentalnog i fizičkog jer se i dosta vežem i dam se za svaku tu ženu, sudbinu i obitelj… Ne postoji previše vezanja, ali više nego što bi bilo uobičajeno, ali takva sam, ne mogu protiv sebe, ali poslije se izventiliram treninzima, trčanjem, igrom sa psom i slično…
“Educiranost mora biti na razini da bi oprema bila ok”
- Spomenuli ste da ste posebno educirani za ultrazvuke. Što vi u svojoj poliklinici možete vidjeti, a da se u ostalim bolnicama u Hrvatskoj ne vidi na UZV? I je li to do opreme ili isključivo do vaše educiranosti pa znate na što obratiti pažnju?
Mi smo te dvije i pol godine, koliko sam bila na subspecijalizaciji, svaki dan gledali ultrazvuk, odnosno gledali bebice ultrazvukom u raznim stadijima razvoja i to zaista postane automatizam. Ono što sam tamo naučila, i to je možda razlika od onog kako se radi u Hrvatskoj, je možda sistem kako se to gleda i što treba gledati tako da vam minimalno toga može promaknuti. Uvijek će se u karijeri dogoditi da nešto i vi ne vidite i ne znate. To je znanje toliko veliko da što više znate, to više shvatite koliko ne znate.
To se i meni događa i uvijek imam osjećaj da ću nešto previdjeti. Moj ultrazvuk možda nije najbolji, ali je među boljima. Ali nekad nije samo do opreme koja vam olakšava posao, ali je do edukacije, do sistema gledanja i do toga što znate što sve možete vidjeti i ne vidjeti. To je osnova svega. Educiranost mora biti na razini da bi vam oprema bila ok. To vam je kao sa sportašima. Čovjek koji ne zna skijati može imati najbolje skije pa neće skijati, a Janica može imati najgore pa će skijati bolje nego prosjek.
“Mi smo i dalje fokusirani na zdravlje majke”
- Postoji li u Hrvatskoj uopće fetalna medicina kao pojam? Znamo da ste vi jedina u Hrvatskoj s diplomom fetalne medicine londonskog The Fetal Medicine Foundationa
U Hrvatskoj postoji fetalna medicina i imamo subspecijalizaciju koja se zove Subspecijalizacija iz fetalne medicine i porodništva, no mislim da još fetalna medicina u onom uskom smislu riječi, koja se bavi i kirurškim djelom, ne postoji jer smo mali. Time se čak ni ja ne bavim. Ja se bavim svime onim da pripremim, prilagodim i da znam prepoznati kada je neki takav zahvat potreban.
Mi smo i dalje fokusirani na zdravlje majke. U Engleskoj postoji subspecijalizacija koja se bavi i majkom i djetetom, ja sam završila ono što se bavi isključivo dijagnostikom i liječenjem fetusa. To je možda najveća razlika. U Hrvatskoj fetalna medicina postoji kao subspecijalizacija, ali s obzirom na našu populaciju i broj patologija mislim da nije dosad bilo moguće u našem sustavu, odnosno broju ginekologa koji postoje, uzeti nekolicinu koja bi se bavila tim uskim područjem. No kako se sve više razvija genetika, kako se sve više stvari vidi zbog bolje opreme mislim da će to uskoro biti i kod nas potrebno i da bismo mogli napraviti jedan centar isključivo za fetalnu medicinu.
*Zahvaljujemo Velvetu na ustupljenom prostoru za fotografiranje
FOTO: Sanja Tušek
