Prije mjesec dana donijela sam na svijet našeg trećeg dječaka, trećim carskim rezom. Po porodu nas je dočekalo puno toplih želja dobrodošlice bebi, poruka da se što više grlimo i mazimo i da se ja što brže oporavim. Taj brzi oporavak postala je klasična čestitka rodilji i znam da iza nje stoji najbolja namjera dragih ljudi da mami zažele da se što prije vrati u što jače, zdravije i bezbolnije fizičko stanje od prije poroda kako bi mogla brinuti o bebi, sebi, obitelji. I sama sam se često divila ženama koje bi brzo po porodu bile na nogama, u svakodnevnoj akciji, no već neko vrijeme ne gledam na to kao izraz snage i ovaj, treći put, ni sama sebi ne želim brz oporavak po porodu. Evo zašto…
Zašto nam se tako žuri oporaviti od poroda i zašto još teže dopuštamo drugima da nam pomognu?
Moja prva dva postpartum oporavka bila su brza. Prvi put neplanirani porod carskim rezom, neočekivana bebina dijagnoza i operacija i to u drugoj bolnici zbog čega sam već treći dan od reza, staviviši posve u drugi plan svoj oporavak, narednih mjesec dana hodočastila bebi u dječju bolnicu, šepajući kao ranjena ženka naslonjena na supruga. Umjesto u toplini i nježnosti doma, postpartum sam provela na tvrdom bolničkom stolcu uz bebin krevetić, sretna i zahvalna što je beba dobro, bez puno misli o tome kako sam ja. I danas se često pitam kako takav prebrz i težak postpartum nije ostavio teže posljedice na moje tijelo jer sam već nakon godinu i deset mjeseci urednom trudnoćom donijela sam na svijet našeg drugog dječaka, drugim carskim rezom.
Iako sam, gledajući izvana, brzo stala na noge i preuzela svoju prijašnju ulogu sposobne, aktivne i snažne žene, iznutra se ni fizički ni emotivno nisam oporavila od prva dva poroda.
Drugi oporavak, u usporedbi s prvim, tekao je normalnijim ritmom. Mirovala sam neko vrijeme, no više reda radi, nego uistinu osjećajući važnost tog oporavka za svoje tijelo i psihu. Usporila sam se najvećim dijelom zato što mi bol u tijelu nije ostavljala mogućnosti za puno pokreta. Iako sam ovaj put bila svjesnija i zahvalnija na darovanim trenucima s tek rođenom bebom u miru svog doma te malo više uživala u maženju s bebom, ni to me nije uspijevalo zadržati dulje u odmaranju.
Nisam uspijevala utišati u sebi sva ona „ženska“ moranja zbog kojih sam samu sebe vrlo brzo natjerala ustati na noge i preuzeti ritam života od prije poroda, a popratnu bol sam uspješno ignorirala jer, kao, ipak sam rodila, normalno je da me sve još boli. Moram pospremati, vući usisivač po kući, složiti rublje, početi kuhati, ići u nabavku… Taj moj poriv da sve sama napravim „najbolje“ nadjačao je i suprugovu želju da brine o meni, obitelji, kući, ali na svoj muški način koji je nama ženama (znam da nisam jedina) nedovoljno dobar da bismo im prepustile kontrolu.
Bolovi u leđima, dijastaza, fizička nemoć, emotivni ožiljci… Kad smo znakove prebrzog postpartum oporavka prihvatile kao normalne?
U dvije godine koje su prošle do ove moje treće trudnoće, tijelo mi je slalo jasne i bolne poruke da prethodni brzi oporavci od poroda nisu bili najbolji izbor. Bolovi u leđima s kojima se nekako pomiriš kao da su normalni. Uvijek prisutan „trudnički“ trbuščić i onda kad nisam trudna, a sve uslijed neotkrivene dijastaze i popratnih tegoba. Osim tih fizičkih signala, uspješno sam zanemarivala i one emotivne: neugodu i odbojnost da dotaknem ožiljak od carskog reza, kao i neko nesvjesno duboko razočaranje takvim, manje vrijednim porodom.
Dvije godine su mi trebale da osvijestim i prepoznam sve te posljedice te sama sebi priznam da, iako sam na van brzo stala na noge i preuzela svoju prijašnju ulogu sposobne, aktivne i snažne žene, iznutra se ni fizički ni emotivno nisam oporavila od prva dva poroda. Tek kad smo suprug i ja počeli priželjkivati treću bebu, počela sam navrat-nanos brinuti o sebi, i to, bit ću iskrena, ponajviše iz straha da me u trećoj trudnoći neke komplikacije ne prikuju za krevet.
Ni dvije godine od poroda nije kasno za postpartum oporavak
Prvi i najteži korak bio je susresti se sa svim neizgovorenim težinama s prva dva poroda: neželjeni prvi carski rez, neuspješno dojenje, pa opet drugo razočaranje carskim porodom… U tom susretanju mi je pomogla terapijska priča s poroda u kojoj sam pronašla sigurno mjesto za izreći sve ono teško i bolno što kao žena doživiš u najosjetljivijim trenucima kad donosiš nov život na svijet.
Tek nakon što sam prihvatila da moja dva carska poroda ne umanjuju moju žensku vrijednost, skinula sam sa sebe kočnicu da se i fizički pozabavim oporavkom svog tijela uz tretmane ožiljka i priraslica od carskog reza te vježbe za oporavak dijastaze. Ovaj sam put i u trudnoći vježbala, a zahvalnost svog tijela za tu, iako kasnu i kratku, ali duboku brigu o sebi, dobila sam u potpuno zdravoj i dosad najlakšoj trudnoći, ali i najlakšem oporavku od ovog trećeg carskog reza.
Znam, neke će žene reći blago njoj kad može, meni nema tko pomoći, tko će ako ne ja… Razumijem jer i ja sama tako razmišljala prva dva puta po porodu pa se lomila da sve bude kako samo ja znam napraviti.
Ovaj put ne želim biti jaka žena – dala sam si dozvolu za polagan i nježan oporavak!
Ovaj put odlučila sam si priuštiti ne brz, već polagan i nježan postpartum oporavak. Darovala sam si svo potrebno vrijeme da bez žurbe proživim sve emocije s poroda: sreću i zahvalnost na zdravom malom životu, nježnost i ganuće dok grlim bebinu nježnost (možda po zadnji put), svoju emotivnu ranjivost, fizičku nemoć i potrebu za pomoći. Priuštila sam si odmor i nježnost da mi tijelo, rez i utroba bez žurbe, svojim ritmom zacijele od (do)nošenja novog života, da se ne tjeram na fizičke napore samo kako bih ne znam kome dokazala da sam jaka. Jer ovaj put ne želim biti jaka. Ovaj put želim biti žena koja ljubi i mazi svoju bebu, ali i svoje tijelo, žena koja brine o bebinim, ali i svojim potrebama.
Polagan i nježan postpartum često je i najteži
Znam, neke će žene reći blago njoj kad može, meni nema tko pomoći, tko će ako ne ja… Razumijem jer i ja sama tako razmišljala prva dva puta po porodu pa se lomila da sve bude kako samo ja znam napraviti. No kako sam sazrijevala kao žena i majka shvatila sam da mi nitko neće darovati i priuštiti dobar oporavak, ako si sama ne dam dozvolu za to. Jednim sam dijelom sama pripremila teren za to, na vrijeme sam pronašla tetu čistačicu, napunila škrinju skuhanim jelima, no najveći sam dio jednostavno prepustila suprugu.
Zbog svega toga, ovaj postpartum mi je ujedno i najteži jer je teško u sebi utišavati brojna nametnuta moranja i očekivanja, teško je pustiti svoju potrebu za kontrolom i prepustiti suprugu da brine o domu, djeci i meni, ali na njegov način koji je drukčiji, i možda nije najbolji, ali je najljepši jer dolazi iz ljubavi. Ovaj se put ne pravim svemoćna i snažna, prihvaćam pomoć bližnjih, da skuhaju, počiste, donesu, naprave… i nisam zbog toga sama sebi manje vrijedna. Nježni oporavak nisam htjela uskratiti ni sebi, a ni bebi – svom dječaku želim mamu koja je tu, koja mazi, ljubi i koja se ne žuri odvojiti jer možda zadnji put imam privilegiju upijati savršenu nježnost novorođenog života.
Ovaj mi se put ne žuri.
Ovaj mi se put po porodu ne žuri ustati iz kreveta i odvojiti od tvoje svilene nježnosti na prsima i pod prstima.
Ovaj mi se put ne žuri oporaviti da bih mogla obavljati sve ono zbog čega ću te morati pustiti iz ruku, moj mali ptiću, mirišljav poput slatkog mlijeka.
Ovaj mi se put noću ne žuri stavljati te u tvoj krevetić. Želim zaspati uz tvoj stisak mog prsta i osmijehe dok sanjaš neke samo tebi poznate snove.
Ovaj mi se put ne žuri tješiti te ičim doli otkucajima svog srca. Ovaj put uspijevam malo jače utišati sve one glasove koji u meni mrmljaju da trenutno ima nešto važnije od maženja tvoje glavice dok toneš u san.
Ovaj mi se put ne žuri vratiti u stari ritam snage i moći. Želim dijeliti s tobom ovu nježnost kroz koju ćeš u svoje biće utkati osjećaj da si ljubljen i siguran u svoj divotnoj ranjivosti novog života.
Ne znam je li ovo zadnji put da je iz mene iznjedrio nov život… No ako je, ne želim jednog skorog dana žaliti da nisam dovoljno grlila, mazila, mirisala, upijala, štitila, ljubila i srcu privijala tu svilenu nježnost bebe.
Tekst: Tekst: Nikolina Mamić, blogovi: Mama, priča & Sretni obroci
Foto: Daria Opača, Alice World Photography
