Sa stručnjakinjama smo razgovarali o važnosti osvještavanja postpartum depresije – pozivi za pomoć, koje je važno ozbiljno shvatiti
U sklopu naše rubrike S glumicama na kavi imali smo priliku ugostiti Deu Mariju Računicu, koja nam je predstavila monodramu Novorođena, dokumentarno-autorski projekt koji govori o postpartum depresiji. Proizašla je glumičinog jednogodišnjeg istraživačkog rada, a osim na vlastitom iskustvu, temeljena je i na rezultatima anonimne ankete koju je ispunilo oko 300 žena.
Samu predstavu pratit će i panel koji će se održati nakon izvedbe zakazane 23. veljače u Gradskom kazalištu lutaka Split. Stručnu raspravu vodi će terapeutkinje Martina Trboglav Podvorac i Nina Čikeš Stegić, suosnivačice Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. Ulaz na predstavu i panel diskusiju je otvoren, uz mogućnost donacije. Potrebno je samo rezervirati mjesta na 099 443 7217. Više informacija o događaju se može pronaći i na linku.
Važnost osvještavanja javnosti o postpartumu, ne samo depresiji, već i cjelokupnom mentalnom i fizičkom zdravlju majke, nešto je čemu se konstantno moramo vraćati. Educiranje trudnica, budućih roditelja, njihovih obitelji, pa u konačnici i rodilja te majki koje već imaju nekoliko godina staža, postala je zadaća mnogih žena koje su odlučile da je to njihova misija. Martina i Nina su među njima, a naš razgovor donosimo u nastavku.
Korak danas, za bolje sutra
- Recite nam nešto o sebi. Kada ste i kako ste shvatile da je perinatalna psihologija vaš poziv? I što točno pojam obuhvaća?
Martina: Psihologinja sam i terapeut s uskoro 20 godina iskustva. Prije 10 godina, u trenutku kada postajem majka kreće moj interes za ovom temom. Vlastito putovanje kroz tri potpuno drugačija poroda te moje osobno sazrijevanje kao žene i majke me dovodi i profesionalno na ovaj put.
Pronalazeći odgovore za sebe i pripremajući se za svaki novi porod, otkrivam važnost ogromne transformacije koju žena prolazi postajući majkom, ali i onog koliko porod ima utjecaja na bebu, o čemu se u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna.
Sve ono što se događa kroz trudnoću, kao i način kako je porod prošao utječe na to kako će novo biće doživljavati sebe i svijet u koji dolazi – kao sigurno mjesto kojem pripada ili kao nešto prepuno straha, boli i od čega je potrebno zaštititi se. Bebino iskustvo je potpuno zanemareno u današnjem svijetu rađanja, ali i majčino. Još uvijek je naglasak na to da su “mama i beba žive i zdrave”, a ono kako se pritom osjećaju ostaje po strani. Društvo danas sve više prepoznaje važnost mentalnog zdravlja, no zanemaruje činjenicu da ono kreće od samog početka. Perinatalna psihologija promatra mamu i bebu kao neodvojive i glavni zadatak joj je podržati tu vezu, što je temelj njihova zdravlja i dobrobiti za cijeli život.
Nina: U perinatalnu psihologiju sam došla iz medicine, što samo znači da sam išla obrnutim putem. Prvo sam učila o patologiji, da bi se vratila u zdravlje. Jer perinatalna psihologija govori o ljudskom biću kroz zdravlje i kroz početak života koji postoji puno prije nego li smo rođeni i koji ostaje dio našeg iskustva kroz cijeli životni vijek. Perinatalna psihologija je korak prije. I znanja koja nosi vidim svaki dan u svoje troje djece koji su me zapravo i pogurali na ovaj put – rada s mamama i bebama. To je korak prije za cijelu zajednicu.
Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo
- Tko vam se može obratiti i kako održavate predavanja unutar Centara za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo?
Martina: Kroz svoj rad donosimo podršku majkama i obiteljima kroz začeće, trudnoću, porod, postpartum i rano roditeljstvo. S tim ciljem održavamo razna predavanja, radionice, grupe podrške, a tu je i naš prenatalni program Psihologija poroda i roditeljstva koji donosi cjelovitu edukaciju i psihološku pripremu za porod i majčinstvo. Velik dio našeg rada je individualno savjetovanje i terapeutska podrška obiteljima.
No, svjesne smo da je ova znanja nužno potrebno donijeti i svim drugim stručnjacima koji su u kontaktu sa ženama kroz perinatalni period, zato se sve više usmjeravamo i prema njima.
Centar postoji u Zagrebu, a kroz mjesec dva svoja vrata otvara i u Rijeci. Gotovo sve naše aktivnosti nudimo i online, u želji da budemo dostupne što širem krugu roditelja.
Novorođena
- Kako se dogodio spoj s Deom i predstavom Novorođena?
Martina: Deu smo imali priliku upoznati na edukaciji za postpartum doulu gdje smo sudjelovale kao predavači. Nakon završene obuke prišla nam je i pitala nas za podršku u stvaranju predstave koja će govoriti o postpartumu i postporođajnoj depresiji. Sjećam se da mi je tada prva misao bila da je to gotovo nemoguće – pa za to treba neki veliki tim, ljudi s dugogodišnjim iskustvom. Ali Dea me svojom upornošću, korak po korak razuvjerila. I evo nas dvije godine nakon, tražimo načine kako naš projekt donijeti u što više gradova diljem Hrvatske i regije.
Važna je prava podrška
- Pročitali smo u najavi vašeg panela da u Hrvatskoj jedna od tri žene svoj porod doživljava traumatičnim iskustvom,10 do 17% se bori s postporođajnom depresijom, a da se čak tri od četiri žene se osjeća potišteno nakon rođenja djeteta. To su grozne brojke. Što vi primjećujete iz svog iskustva rada s majkama? Što se po Vašem mišljenju događa?
Martina: Da, brojke su obeshrabrujuće. No, ono što je stvarno obeshrabrujuće je kad svjedočite stvarnim pričama koje stoje iza tih brojki.
U današnjem svijetu smo sve više otuđeni, jedni od drugih, ali i sami od sebe. Priroda nije zamislila da majka podiže svoje dijete sama, unutar svoja četiri zida. Njoj, kao i tati, treba podrška sela, kako kaže izreka, i to je istina. Nažalost, danas prečesto te podrške nema ili je takva da majku više čini da se osjeća loše, umjesto podržano. Žene su sve svjesnije važnosti svoje dobrobiti, budi se taj duh borbe u kojem ne žele samo preživljavati, već se žele osjećati dobro. Ali u okolini rijetko kad uspijevaju pronaći pravu podršku – neosuđujuću, onu koja ne daje savjete i ne govori im što bi trebale drugačije raditi.
Uz to, današnje generacije osjećaju posljedice onog kako su odrastale. Iako se nekad čini da je našim mamama bilo lakše, da su bile snažnije i otpornije, zapravo je tada mentalno zdravlje bio potpuni tabu i ostajao je unutar četiri zida vlastite kuće. A mnogi od nas smo kao djeca promatrali i odrastali u maminom osjećaju bespomoćnosti, žrtve ili nervoze. Manjak sigurnosti i vlastite vrijednosti koji osjećamo danas, a koji dodatno postaje glasan u trenutku kada postajemo majke, najčešće vuče korijene upravo iz našeg odrastanja. No, više nije nešto što zanemarujemo, nego imamo potrebu uhvatiti se u koštac s time, što je važna promjena u odnosu na ono kako su se s time nosile prethodne generacije.
Pozivi koje valja ozbiljno shvatiti
- Koje su razlike između stanja, od baby bluesa do depresije i kako naučiti prepoznati simptome te alarmirati okolinu. To su samo neka od pitanja koja bi trebalo savladati još u trudnoći kako bismo bili spremni reagirati. Gotovo nemoguće bez podrške, zar ne?
Martina: Ja bih prvo rekla da kad god mama osjeća da joj treba dodatna podrška, važno je da ju potraži. Da, postoje određeni kriteriji koji nama stručnjacima pomažu “definirati” nečije stanje, ali onaj subjektivni osjećaj – kako sam ja – najvažniji je alarm kojeg je potrebno slušati. Dapače, ako i prije nego što je “nužno” žena (ili njezina okolina) potraži podršku, to može biti silno važan korak u prevenciji razvoja težih stanja. Čak i baby blues, koliko god je čest pratitelj postpartuma, nije nešto u čemu bi majka trebala biti sama. Treba joj podrška puna razumijevanja i uvažavanja, briga o njoj i njezinoj dobrobiti, ali i konkretna praktična pomoć, kako bi se ona mogla posvetiti svom oporavku, bebi i njihovoj vezi.
Simptomi poslijeporođajne depresije uključuju trajnije stanje bespomoćnosti, razne crne i negativne misli, osjećaj nevrijednosti, nedostatak energije i volje za životom, promjene raspoloženja. Čest pratitelj su i psihosomatski znakovi poput nesanice, stalnog umora, poteškoće s koncentracijom, slab ili pretjeran apetit. A ponekad može doći i na prvi pogled potpuno suprotnih ponašanja – navale energije, hiperaktivnosti, velike razdražljivosti, ljutnje na okolinu. Sve su to pozivi za pomoć, koje je važno ozbiljno shvatiti.
Zajednički zadatak
- Koliko su žene spremne potražiti podršku? Imam osjećaj da je to u našem društvu još uvijek tabu tema, kakvo je Vaše iskustvo?
Nina: Iz našeg iskustva, apsolutno jesu, više nego ikad prije. Sad je vrijeme kad dominiraju sadržaji koji upućuju na to da je važno biti dobro – za mamu i za bebu i da je pritom potpuno normalno potražiti dodatnu pomoć. Ipak, ako vidimo kako to funkcionira u praksi, zamjetit ćemo da je to i dalje i više nego nedovoljno. Što nužno ne znači da žene ne bi potražile pomoć, već da ne postoji ni dovoljno razvijena svjesnost da je podrška toliko važna da može učiniti najveći mogući preokret u tome kako će obitelj rasti, kako će svaki pojedinac unutar te obitelji biti, kako će se osjećati.
Prevelika je pozadinska buka koja još uvijek prevladava u našem svijetu – kako su svi tako ćeš i ti, glavno da ste beba i ti živi i zdravi, da samo znaš kako je meni bilo. S druge strane to znači da okolina nije dovoljno senzibilizirana i da žene koje i traže podršku, nerijetko nailaze na nerazumijevanje. Jasno je kako bi trebalo biti, ali svi moramo raditi da tako i bude.
Mama je bebin pokazatelj o svijetu
- Imaju li ovakva postporođajna stanja i neki dugoročan utjecaj? Što se događa s bebom, kada mama nije dobro?
Nina: Sve što se događa u vrijeme ove ogromne životne tranzicije ima dugoročan utjecaj na sve koji u tome sudjeluju. Bebe su u tom smislu posebno vulnerabilne jer se zapravo nalaze na samom početku gdje tek nastaju iskustva koja će oblikovati način na koji će živjeti, rasti, družiti se, spajati s drugima, tražiti svoje mjesto u svijetu. Mama je bebin pokazatelj o svijetu. Ako mama nije dobro, beba odrasta spremajući se za svijet koji je prijeteći i težak, prepun stalnih opasnosti. To dijete, a kasnije odraslu osobu, dovodi u stanje stalnog traženja tih opasnosti i obrane od toga, što ju udaljava od onoga što zapravo život jest – velika, šarena, zabavna avantura koju možemo dočekivati dan po dan, znatiželjni i voljni suočiti se sa svime što nosi.
Izazov za oba partnera
- A kako se tate snalaze u ovakvim situacijama? Treba li i njima podrška?
Martina: U perinatalnoj psihologiji se često prikazuje metafora u kojoj je mama glavni izvor sigurnosti bebi, tata mami, a šira zajednica tati i cijeloj novoj obitelji. Tate danas imaju želju i potrebu biti puno više uključeni u roditeljstvo i donijeti podršku majci, što je toliko važna promjena. No, puno današnjih tata često to nije imalo vidjeti od koga u svom djetinjstvu, nedostaju im uzori. Oni znaju da žele drugačije za svoje dijete, ali tek trebaju naučiti kako. S jedne strane prolaze kroz ogromnu vlastitu transformaciju, a s druge strane najčešće nisu sigurni i mogu se osjećati bespomoćno u pokušajima da pomognu majci, pogotovo onda kada ona prolazi kroz teže razdoblje. Zato je izrazito važna edukacija i očeva.
Osim toga, jedna od velikih tema koja se otvara dolaskom bebe su upravo partnerski odnosi i česta je u našem Centru. Potpuna promjena načina života, briga o bebi koja je potpuno ovisna o nama, nespavanje, nedostatak podrške – sve to može djelovati jako iscrpljujuće i utjecati na naš kapacitet da si kao partneri budemo međusobno podrška. Pa lako dolazi do zamjeranja i međusobnog udaljavanja, onda kada si zapravo najviše trebamo. Kroz naš prenatalni program nastojimo već unaprijed pripremiti partnere na izazove s kojima će se vjerojatno susresti i njihov odnos, te osvijestiti očevima koliko je važna njihova uloga za stabilnost cijele obitelji, kako bi preuzeli tu odgovornost, ali i potražili podršku za sebe
