Katarina je na božićno jutro pronašla kvržicu: “Od prvog opipa sam slutila da je u pitanju karcinom”
Katarina Peica 2021. godine pripremala se za sasvim uobičajen Božić s obitelji, no život je tada odlučio pomrsiti planove. Tog božićnog jutra odlučila je napraviti samopregled dojki pod tušem, kaže, nešto ju je taj da vuklo da baš to napravi.
“Samopregled kao i godišnji odlazak na ultrazvuk sam prakticirala inače jer mi je baka (tatina majka) imala karcinom dojke. Uvijek mi je govorila kako se moram paziti i kontrolirati pa mi je nekako to ostalo u glavi, no nikada ga nisam radila pod tušem. Taj dan jednostavno kao da me nešto vodilo da napravim to”, priča nam ova simpatična 34-godišnjakinja.
Pod tušem se dogodilo ono od čeg svaka žena strahuje – napipala je kvržicu na desnoj dojci.
“Kada sam napipala kvržicu prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je da odmah moram na ultrazvuk. Kako sam dobila koronu, pregled sam morala odgoditi tako da je to bilo 10 dana konstantnog razmišljanja što je i što će biti dalje. Samo dečku sam rekla za to, druge nisam htjela opterećivati dok ne obavim pregled. On je bio siguran kako će sve biti dobro, a ja sam nekako imala osjećaj da nije dobro jer poznajem svoje tijelo. Od prvog opipa sam nekako slutila da je u pitanju karcinom”, priča nam.
“Mislila sam da sam premlada za tako nešto”
“Dan kada sam išla na ultrazvuk neću nikada zaboraviti jer kao da sam imala predosjećaj. Noge su me jedva vodile do tamo. Kada sam došla, objasnila sam liječniku zbog čega sam tu i on je odmah krenuo s pregledom. Po njegovom izrazu lica i tišini koja mi je parala uši, znala sam da nije dobro. Napokon je i doktor progovorio, a ta rečenica vrti mi se i danas po glavi: ‘Neki vrag je, ne želim trčati pred rudo, ali svakako treba biopsija i napravite je što prije, nemojte čekati’.
Srce mi je lupalo sto na sat i osjećala sam veliki strah. Nakon toga, sljedeća na redu bila je biopsija u KBC-u Zagreb. Moram priznati da nisam imala nikakav strah, nije bilo bolno i doktor je bio jako susretljiv i ljubazan. Uslijedilo je tjedan dana čekanja nalaza. Bilo je to jako dugih tjedan dana, a onda mi je jedno jutro zazvonio mobitel. Čim sam vidjela broj, znala sam da zovu iz bolnice i da su nalazi gotovi. Doktor koji mi je radio biopsiju rekao je da nalazi nažalost nisu dobri i da dođem na razgovor.
Sljedeće je bio razgovor kod onkologice. Sjedeći u čekaonici postala sam svjesna svoje dijagnoze. Gledala sam oko sebe žene koje su bile bez kose, neke jako mršave i iscrpljene i pitala se hoću li i ja tako. Bila sam preplašena i izgubljena jer sam mislila da sam premlada za tako nešto”, priča nam Katarina.
“Radim i živim kao i prije dijagnoze”
Iako zastrašujuće, Katarina nam kaže kako ju je razgovor s onkologicom umirio.
“Jako je pristupačna, direktna, ali puna empatije što mi je tada zaista trebalo. Rekla je kako je moj karcinom hormonski ovisan te da je sreća u nesreći što imam naviku samopregleda i što sam ga otkrila na vrijeme. Bio je mali tako da je plan liječenja bila poštedna operacija te nakon oporavka terapije zračenjem. Uz to dobila sam hormonske tablete koje moram piti narednih pet godina”, objašnjava nam.
Operacija je uslijedila 10. ožujka i prošla je dobro kao i oporavaka. Tri mjeseca kasnije krenula je na zračenja i odradila 21, a kaže puno joj je značilo što je liječnički tim na odjelu radioterapije bio jako ljubazan i stručan. “Osjećam se odlično. Radim i živim život kao što sam i prije dijagnoze i liječenja. Čak nemam izraženijih tegoba od tableta koje pijem”, govori nam.
“Najteže je bilo reći mami…”
Inače, Katarina radi kao dadilja jednog malenog dječačića. Kaže, puno joj je značila podrška poslodavaca, odnosno njegovih roditelja, koji joj ni u jednom trenu nisu okrenuli leđa. Naprotiv, radila je gotovo cijelo vrijeme dok se istovremeno borila s rakom dojke. Bio je to njezin izbor, rekla je da će vidjeti koliko će moći i da će raditi sve dok ne postane preteško.
Katarinu smo pitali i kako se točno osjećala u trenutku kada je čula dijagnozu te što joj je zapravo bilo najteže. “Osjetila sam strah, pitala sam se što me čeka i što će biti dalje samnom. Najteže mi je bilo kako to reći svojoj obitelji i najbližima”, govori nam i ističe kako joj je ipak najteže bilo reći mami. Naime, Katarinin otac preminuo je od karcinoma malo prije njezine dijagnoze.
“Naučila sam tko su mi pravi prijatelji”
Dijagnoza raka dojke, odnosno karcinoma općenitno, jedna koju nitko ne želi čuti. Ona dijagnoza koje se svi užasavaju i to s razlogom. Stoga, ne čudi što ljudi nakon nje često promijene pogled na život i preslože prioritete.
“Nakon same dijagnoze i liječenja puno toga sam promijenila, a najviše pogled na svijet. Shvatila sam da treba smanjiti stres i da se ne vrijedi živcirati oko stvari koje nisu u našoj moći te da je zdravlje najveće bogatstvo koje nam je dano. Shvatila sam da dijagnoza ne mora biti nužno kraj svijeta, da se jako puno dobroga može naučiti iz toga. Iz toga je izašlo jedno divno prijateljstvo s mojom cimericom iz bolnice. Međusobno hrabrenje nam je objema pomoglo. Naučila sam koliko znači jaka psiha jer bez nje bi borba bila sigurno puno teža. Također naučila sam tko su mi pravi prijatelji i koliko znači podrška obitelji i bližnjih”, govori nam i nastavlja:
“Tijekom liječenja najviše mi je značila podrška moje obitelji i prijatelja jer bez njih sve bi bilo puno teže. Također pomoglo mi je čitanje iskustava drugih žena jer iz toga sam vidjela da ima i puno gorih dijagnoza sa sretnim završetkom. Jako puno znače i udruge kao što su Nismo same i Sve za nju jer pružaju podršku oboljelima i njihovim obiteljima što jako puno znači. Nasreću ja sam imala podršku sa svih strana i u svim oblicima i zaista mi je nije nedostajalo”.
“Ja sam njih morala tješiti”
Dijagnoza karcinoma nije dijagnoza koja utječe samo na osobu koja ju je dobila. Ona često duboko pogađa i okolinu, a to se dogodilo i u Katarininom slučaju.
“Moja obitelj, kao i prijatelji bili su u šoku kada su čuli dijagnozu. Pojedini su se nosili teže s time nego ja, u smislu da sam ja njih morala tješiti. Svi su bili uz mene od otkrivanja dijagnoze, preko liječenja pa i danas i to je nešto što me podizalo i davalo mi vjetar u leđa”.
“Ako ne radite samopregled dojki, krenite s time”
Na kraju, pitali smo Katarinu što bi poručila ženama koje će pročitati ovaj tekst.
“Svim ženama koje pročitaju ovaj tekst poručila bih da ako nemaju naviku raditi samopregled dojki, krenu s time. Zaista je jednostavno, a može značiti jako puno što se vidi iz mog primjera. Također potaknula bi ih na godišnji pregled i ultrazvuk dojki ili mamografiju. To je najmanje što svatko može učiniti za sebe. Također mislim da je važno reći da ukoliko i otkrijete nešto, ne znači nužno da je u pitanju karcinom i jako je važno da se ide na daljnju obradu, što pojedine žene ne učine zbog straha.
A svim lavicama koje se i dalje bore s ovom bolešću ili će se nažalost tek susresti s time poručujem: ‘Samo hrabro!’. Normalno je imati loše dane kao i misli, normalno je osjećati strah, ali kao što sam rekla dijagnoza nije kraj svijeta, okružite se pozitivnim ljudima s kojima se dobro osjećate, živite dan po dan, radite što volite i što vas čini sretnima i samo nebo je granica”.
Ako ste među onima koje su rak dojke pobijedile poput Katarine, ali su morale proći mastektomiju, i za vas imamo tekst. Priča je to o Simoni, koja je također pobijedila i nakon toga je odlučila pomoći svojim suborkinjama. Pokrenula je vlastitu trgovinu s grudnjacima za žene koje su prošle mastektomiju. Za razliku od običnih ortopedskih, njezini grudnjaci su lijepi, funkcionlani i dostupni preko HZZO-a. Osim toga, pokrenula je i udrugu kako bi ženama oboljelima od raka dojke pružila podršku.
Zahvaljujemo Drama baru na ustupljenom prostoru za fotografiranje.
FOTO: Sanja Tušek
