Dr. Aleksandar Milenović jedan je od naših najistaknutijih maksilofacijalnih kirurga. Ujutro se bavi tumorskom kirurgijom na Institutu za tumore, a popodne prakticira estetsku kirurgiju u poliklinici Kustec. Također, radi i u poliklinici Lege Artis u Osijeku. Doc.dr.sc. Milenović svaki mjesec za Journal će govoriti o najzanimljivijim aspektima svoje struke, a u ovom inicijalnom tekstu predstavit ćemo ga. Za početak, pitali smo ga kako je zapravo sve krenulo i je li se odmalena vidio u medicini.
“Čudno je, familijarno nitko nije doktor. Mama je bila ekonomistica, direktorica Zagrebačke banke i mislila je da ću i ja studirati ekonomiju. Ja sam je isprva razočarao, poslije je ipak bila sretna što sam išao na medicinu. Kako sam rođen u Osijeku, bila je opcija da tamo studiram, ali me mama poslala u Zagreb. Tu su onda došli žena i djeca i tu sam evo već ugodnih 35 godina”, kaže nam.
‘Kirurgija je moj glavni posao’
“Ja sam znao da ću se baviti time. Moja ljubav je oduvijek kirurgija. Moja ljubav je bila anatomija, ja sam već na prvoj godini bio demonstrator i ostao demonstrator četiri godine na anatomiji i to sam volio. Nije mi nikad ništa drugo bilo opcija”, govori nam dr. Milenović.
Kaže, bio je tada nesvjestan da će se dogoditi ekspanzija estetske kirurgije koja se dogodila u posljednjih 20 godina. “Imao sam uži izbor, otorinolaringologiju, maksilofacijalnu i estetsku kirurgiju. Imao sam sreću da se Mišo Virag zainteresirao za mene, naš cijenjeni profesor koji je mene odabrao i bio sam njegov učenik. Dvadeset godina smo zajedno radili i to me sigurno obilježilo u životu. Estetika je onda samo nekakva nadogradnja koja se nadovezala na ovu tumorsku kirurgiju. Ali kirurgija je moj glavni posao u životu, je li to ujutro tumorska kirurgija ili popodne estetska, opet je to kirurgija”, objašnjava.
‘Moj uvjet je da ujutro radim, a popodne zaradim’
No nije li to zamorno i naporno? Ujutro Institut za tumore, a popodne poliklinika…
“Svi me pitaju kako mi se da raditi ujutro i popodne, ali to je moj uvjet, da radim ujutro, a popodne zaradim neki novac pa da ovo ujutro mogu raditi potpuno ležerno. Ovo popodne ne bih mogao raditi jer mi smo svi objektivno završili medicinu da liječimo ljude i to vas ispunjava profesionalno i onda mi je lakše popodne raditi nešto što je danas moderno i fensi i danas su se svi okrenuli tome”, govori i nastavlja:
“Prije svega, naša škola ta maksilofacijalna kirurška škola je toliko dobra da mi svoj posao radimo ležerno. Činjenica je da su to jako teški pacijenti, da mi ne operiramo nekoga u području abdomena pa možete obući majicu pa se to ne vidi. Što god mi radimo, to se vidi na licu. To je pitanje govora, pitanje hranjena, disanja, sve to je nešto na što mi utječemo. To su teške operacije, uvijek su dugotrajne u pravilu traju 5,6,7, 8 sati, nekad i 10. I to je teško, taj fizički dio i to je nešto to je mene nagnalo da se počnem baviti i estetikom, ja to fizički više nisam mogao. Shvatio sam da ću se urušiti i da moram naći nešto što je profitabilnije”.
‘Djeca ostave trag…’
Tumorska kirurgija, osim što je zahtjevna, psihički je teža od one estetske. Tijekom svoje karijere dr. Milenović susreo se s mnogim sudbinama, mnoge od njih teške su priče koje su ih dovele pod njegov nož. To mentalno treba izdržati…
“S vremenom vas to ne dirne toliko. Pričamo o životu i smrti svaki dan. Moram priznati da se divim dječjim kirurzima. Ovo su ipak pacijenti koji su doživjeli neku dob pa onda nemate tolike emocije u priči. Ja se sjećam svakog djeteta koje sam operirao, ali ne sjećam se svakog odraslog. Djeca ostave trag. Ovi odrasli, ma koliko grubo zvučalo, ne možete se vi emotivno vezati za svakoga. U konačnici možete spasiti i u najboljem slučaju možete biti na nivou svjetskog prosjeka od 60%, što znači da 40% nećete spasiti koliko god bili vješti i koliko god se trudili, oni će nažalost umrijeti”, objašnjava.
‘Ujutro sam nekog izliječio, popodne nekog uljepšao’
Na pitanje koji zahvati su mu najdraži odgovara kako najviše voli one koje još nitko nije napravio. Naglašava i kako uvijek mlađe kolege uči da ne budu “učmali” i da budu pametniji od knjiga i onih koji su ih pisali.
“Ima tu sto komponenti i to gdje se nalazimo, mi smo u Zagrebu ne u New Yorku, ovisno o dobi moramo prilagoditi kirurgiju, svaki dan je zanimljivo i uvijek u tome uživam. Ja znam da to nekome zvuči morbidno, da ja nekome otpilim pola čeljusti, ali mi to onda rekonstruiramo. Ja moram priznati da ja nikad nisam umoran, baš uživam u tome.
Ja u osam navečer kad sve skupa završim, ja sam kao ptičica, tek onda mogu krenuti. Ujutro sam nekoga izliječio, popodne sam nekog uljepšao i ono što se nekome čini prenaporno, meni je taman mjera”, govori nam.
‘Kad drugi kažu da se ne može, imam poseban motiv’
Govorio je i o svojim najkompliciranijim zahvatima:
“Bilo je tu puno toga. Ja sam maltene pionir ozbiljne mikrokirurgije u ovoj zemlji. Također, uzgojio sam uho na ruci i to smo presadili Josipu. Puno posla, rezultat malo lošiji od očekivanog, ali promišljamo i radimo. Bio sam u prvom timu za promjenu spola 1996. Uvijek sam bio spreman na izazov i nikad se nisam bojao kirurgije. Ovi nemogući slučajevi su mi najdraži, kad drugi kažu da se ne može onda je to meni, rekli bi Zagorci – vabec. Imam poseban motiv. Ovu rutinu sve više puštam mlađima, ja sam u backstageu i dajem im hrabrosti da to odigraju”, kaže.
Kaže i kako su njegovu karijeru obilježile razne ljudske priče te da se pacijenti jako vežu za liječnike.
“Ta jutarnja financijska neovisnost daje ležernost u poslu i ljudi se stalno trude zahvaliti za to. Nema ljepše nagrade od hvala od neke supruge od nekog pacijenta koja dođe i kaže: ‘Hvala što ste mi spasili muža’. Nema veće nagrade od toga, za to se živi, a lovu ćemo na kraju svi potrošiti”.
‘Predivnim ženama ne treba ništa raditi’
U nastavku smo se fokusirali na estetski kirurgiju. Zanimalo nas je najprije je li ikada odbio zahvat.
“Ja godišnje sigurno veliku svotu novca odbijem. Neki dan je bio moj prijatelj iz Beograda, operirao sam ga i danas je došla njegova kolegica na kojoj sam odmah prepoznao što je radila, a stvarno bespotrebno jer je predivna žena. Predivnim ženama ne treba ništa raditi, treba ih pustiti da lijepo i dostojanstveno stare. Ako im se i radi onda to ne smije nitko primijetiti.
Mi smo svi, u našoj struci, generalno prodali dušu vragu i mi smo se prodali i to mi je tužno, ali ovo je materijalni svijet. Međutim, užasno puno ljudi se s time bavi, ljudi koji su prošli loše tečajeve i proglašavaju se nakon tri dana key opinion leaderima, ali kažem danas se to može i danas svi sve rade i di je lova tu su se skupili. Ja sam među prvima počeo koristiti Restylane kao preparat u Hrvatskoj, čiji sam trener, ali sam sve više back to basics. Sve više se bavim kirurgijom. Ljudima je uvijek kirurgija wow i uvijek je dobro raditi ono s čime se ne bavi puno ljudi.
‘Ne postaje se za 2.100 kuna princeza od Monaka’
“Tako da sam ja to malo zapostavio i prebacio se više na kirurgiju. Odbijam pacijente svakodnevno. Postoje dobne granice ispod koje se ne smiju raditi neki zahvati. Danas ljudi moraju biti lijepi do 70. godine. Ja volim kad neka dama meni povjeri svoju ljepotu i kaže da želi da se ja o njoj brinem i onda mi napravimo plan što ćemo raditi sljedećih deset godina. Toga je sve manje. Ljudi otvore časopis i vide oglas da će postati princeza od Monaka za 2.100 kuna. To se tako ne postaje. Nije tako lako, nismo ostarjeli u 5 minuta, ne možemo ni vratiti sat u 5 minuta, treba napraviti strategiju. Nažalost danas su žene manje lijepe nego prije 20 godina. To je naš rezultat. Može se netko do mojih kolega ljutiti ili ne i reći da oni to ne rade, ali netko radi”, govori nam.
“Ti si Đurđa, ne možeš biti Štefica, ne mijenjamo lični opis”
Zanimalo nas je li uzrok takvih, loših rezultata i sve veća popularnost, ali i dostupnost estetskih zahvata.
“To je domino efekt, farmaceutske firme izmisle neki uređaj, to uvale doktoru i kažu da radi čuda. Doktor to kupi, ima leasing i mora to vratiti i on to mora prodati. Rata je toliko velika da on počne vjerovati da to nešto stvarno radi. Ja sam u fazi da ne moram prodavati mačka u vreći, baš me briga. Ja hoću kad napravim blefaroplastiku da je pacijentica deset godina mlađa, kad napravim facelifting da je deset godina mlađa i to je inicijalna ideja plastične kirurgije, da vi vratite što je bilo, a ne nešto drugo.
Ne da bi bila ona Štefica, ne ti si Đurđa i bit ćeš Đurđa, ne možemo ti promijeniti lični opis. Nisam ponosan na žene koje radimo. Sebe stavljam u isti koš zato što me svi poistovjećuju s time. Nažalost mi ne potpisujemo svoje pacijente, nemaju potpis na licu kao što slika ima potpis autora i onda svi misle da sam i ja to radio. Ja se trudim objasniti kolegama da je taj easy money prebrz i da će nam se to sve obiti u glavu”, objašnjava.
“Cat eye je pomodna glupost’
S obzirom na trendove na društvenim mrežama i “poplavu” istih noseva, usnica i obraza, zanimalo nas je postoji li neki zahvat koji dr. Milenović posebno ne voli.
“Svaki tjedan imate neke cat eyeve i takve gluparije koje nemaju veze s kirurgijom nego su čista pomodna glupost koje doktori vide na YouTubeu. Curke hoće cat eye, russian lips, ja sam posebno alergičan na to. Ja s takvim ljudima uopće ne želim imati kontakta. Ja sam previše škola završio da bih se bavio s takvim glupostima”, kaže oštro.
Osvrnuli smo se malo i na dobne granice jer nam se čini kako su i one sve niže…
“Ovisno za koji zahvat, recimo facelifting se ne bi smio raditi prije 50 godine, a danas ga ljudi rade s 38. I što reći? Nit je njoj to trebalo, nit je njemu to trebalo… Trebalo mu je da uzme 25.000 kuna, ali nema indikacija. Recimo za nos je dobna granica završetak rasta, 18 godina. Postoje točni rengenski znakovi koji pokazuju da je završio rast. Ja u pravilu prije 18. to ne operiram osim ako ne postoji ozbiljna trauma. Nakon 18. nema problema. Nos i uši možemo raditi. Uši radimo sa 6, 11 i 15 godina. Sa šest jer je to prvi period socijalzacije vezan za osnovnu školu, s 11 jer više ne trebate u opću anesteziju, a 15 jer je to drugi period socijalizacije vezan za srednju školi.
‘Ključ prirodnih rezultata je znanje’
Kirurg Milenović pobornik je prirodnog izgleda, no što je ključ da se zaista takvi prirodni rezultati i postignu?
“Znanje. Danas se ljudi koji nemaju pojma ni o čemu bave time i to je najgore. Pacijent dođe s nekom željom, ali nismo u Konzumu, mi kao stručnjaci moramo procijeniti kada treba i u kojoj dobi što napraviti. Treba se držati svjetskih standarda, ali mi se ne držimo. Za bilo koju glupost treba dvoje. Treba pacijentica koja želi nešto što ne treba i doktor koji će to napraviti”, zaključuje.
Zahvaljujemo restoranu Frida na ustupljenom prostoru.
FOTO: Martina Movrić
