Bilo je to prije 15-ak godina, klub Purgeraj slovio je kao jedan od najvažnijih klubova u gradu Zagrebu, a park Ribnjak – gdje se nalazio, kao nezaobilazno mjesto na koje se hodočastilo svakog tjedna. Osim sjajnog glazbeno/koncertno/klupskog programa vikendom, srijede i četvrtka koji su studente mamili na mitski happy hour, ponedjeljak je bio rezerviran za stand up komediju. Tada u relativnim povojima u Hrvatskoj, ova scena je izrodila brojne sjajne komičare, glumce, voditelje, spisatelje, kao i publiku koja danas puni dvorane kao što je KD Vatroslav Lisinski.
Vlatko Štampar
Jedno od lica koje sam tamo susretala, na samim početcima, je svakako i Vlatko Štampar. Visoki smiješni Međimurec, danas jedan od najpoznatijih hrvatskih komičara za kojeg ćete (kada ga spomenete) čuti “on je stvarno smiješan”. Lošu šalu na stranu (ipak nisam stručnjak u tom polju), hrvatska scena je stvarno sjajna i brojna su tu imena koja su obilježila domaći, ali i regionalni put ove scenske forme. Vlatko danas nastupa samostalno, ali i kao dio projekta LAJNAP kojeg još čine (nekad mladi) momci s pozornica Purgeraja, Saxa i Kino Studija (Aleks Curać Šarić, Tomislav Kozačinski, Vlatko Štampar, Saša Turković i Goran Vugrinec). Pogledali smo njegov nastup u Lisinskom (kojim je obilježio 15 godina karijere) i u periodu između drugog rasprodanog nastupa (17.4. isto u Lisinskom) našli smo se s njima na jednom od mjesta gdje je sve započinjalo, u nekadašnjem Purgeraju.
15 Godina stand up karijere
U dosadašnjoj karijeri Vlatko Štampar napisao je 5 stand-up specijala: Bratec je trd, Štamparska greška, Odraslost, Bolja polovica i Zabezeknut, a na jesen u planu je i novi, 6. specijal. Kroz ovih ukupno 10 sati vrhunskih materijala i fora, Vlatko Štampar do suza već 15 godina postojano nasmijava cijelu Hrvatsku i regiju tako, da se za njegove nastupe uvijek traži ulaznica više.
- Vlatko kako je sve počelo?
Sve je počelo iz čiste znatiželje. U Varaždinu se otvarala udruga mladih te su zamolili kolegu i mene da napravimo stand up. Mješavina dobre atmosfere i lokal patriotizama uz malo alkohola rezultirala je solidnim prvim nastupom. To mi je dalo hrabrosti da nastavim dalje. Nakon prvog nastupa uslijedilo je još par nastupa u Varaždinu i Čakovcu (drugi je bio posebno kriminalan i tada sam shvatio da nema preskakanja koraka). Nedugo nakon krenuo sam na open mic večeri u „Purgeraju“ u Zagrebu i za te ponedjeljke sam živio, nakon toga sve se nekako zarolalo.
- Za hrvatsku publiku kažu da je teška. Imaš li ti takva iskustva? Je li nas jednostavno nasmijati?
Pa ovisi, generalno su moja iskustva dobra. Ako ljudi dođu ciljano da se nasmiju obično nemam puno problema, međutim kada radim korporacijske evente gdje sam ja gost iznenađenja (pa nitko nije sretan što sam ja gost iznenađenja), gdje se ljudi dođu zabaviti, podružiti i nije im ovo prioritet, malo je zahtjevnije. No, volim i takve gaže jer mi predstavljaju izazov i nakon malo dužeg uvoda, kad vidim da sam ih dobio, kreće show.
- Danas treba dosta opreza, čak i s humorom, jer se jako puno ljudi može uvrijediti pa i krivo interpretirati neke šale. Kako se ti ograđuješ?
Odmah na početku showa objasnim da su to samo fore, da to nije stvarno i nisu stvarne situacije i osobe. Naravno stvarnost me inspirira da do fora dođem, ali to nije moj stav, to je samo moja fora. Pogotovo kada se radi o nekim forama koje su same po sebi rubne. No, mislim da sve više ljudi to razumije, iako sam spreman na to da se uvijek nađe netko tko će se uvrijediti. To je dio svega.
- Dolazi li onda tamo i nova publika ili je većinom stara/stalna?
Uvijek imamo nove publike, barem 30% njih pljesne da je tamo prvi put. Što može biti dobro i loše – dobro jer uvijek dolaze novi, a loše da smo starima možda i dosadili. Generalno, scena se u Hrvatskoj stvarno razvila, a stand up možemo reći ulazi i u komercijalne vode – ne gledaju ljudi više na nas kao na “pijance i narkomane koji pričaju fore i prostače”, ljudi sve više kuže u čemu je fora.
- U četiri dana rasprodan show u Lisinskom zaista je bio šlag svih 15 godina rada, kako se osjećaš zbog toga?
Jako sam se dobro pripremio no strah je uvijek prisutan, primjerice da neću biti predug – jer u većoj dvorani puno više vremena ode na pljesak, na smijeh. Bojiš se da ćeš nešto zaboraviti, da možda neke fore neće proći… Naravno za drugi nastup neke ću stvari napraviti drugačije, jer za ovakve showove nema generalne probe. Uvijek pripremam alternativne završetke i pratim reakcije. Generalno me strah i da ne budem prebrz pa ću svakako za idući show pripaziti i na to.
- Ljudi su na izlasku komentirali kako si imao neke potpuno nove fore i da si ih iznenadio…
Pa da, najveći strah komičara je da postaneš dosadan ljudima i zato moraš često raditi novi materijal. Za ovaj show je 70% fora bilo best off jer je 15 godina karijere. Zatim su bile neke stare-stare koje ne izvodim, ali neke nove – tako da se napravi dobar presjek svih 15 godina.
- Radite turneje i van Hrvatske, kakva je razlika u publici?
Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna, Crna Gora, regija uglavnom, ali prvenstveno smo u Hrvatskoj. Shvatio sam da je meni nekako najveći jaz i gdje se ne poklapam s forama Hrvatska – Bosna, isto tako ne mogu neke stvari odraditi primjerice u Splitu kao što mogu u Čakovcu, ali ipak većinom su fore svugdje smiješne jer su situacije univerzalne i s njima se ljudi svugdje mogu poistovjetiti.
- Očekuju li ljudi od tebe i privatno da budeš smiješan?
Da mislim da je, uvijek se očekuje da si kao, kakav si na pozornici, da si takav i u pravom životu. I onda dok se normalno ponašaš, ljudi misle da si ti zapravo u minusu, a samo si normalan. Mislim da svi ubacujemo fore češće u normalne razgovore u životu. Znam baciti fore i u dućanu i nepoznatim osobama, predavačicama u dućanu… Super mi je zezati se okolo s ljudima, ali da, možda su očekivanja malo veća od nas komičara. Ljudi u mojoj okolini često krivo procjene koja će fora završiti u mom showu. Često to uopće nisu konkretne situacije nego samo detalji, informacije i asocijacije koje se kasnije slože u priču. Ponekad se neka informacija složi na neku zapisanu prije nekoliko godina i tek tada dobije smisao i pravi oblik. Zanimljiv je to proces.
- Arhitekt si, baviš se time?
Da arhitekt sam i ne ne bavim se time, dao sam otkaz 2016. i od tad se bavim isključivo ovim. Arhitektura me naučila mnogo stvari, učenju crtanju, gledanju svijeta kroz taj neki način, no ovo je ono čime se želim baviti.
