Mirna Pavlović živi u Belgiji, a u Hrvatskoj i šire poznata je po svom projektu Inkquietude. Bajkovite fotografije napuštenih građevina osvojile su mnoge, no Mirna je u međuvremenu započela jednu posve novu priču, i to posve slučajno. Nakon arhitekture osvojila ju je emocija, nešto potpuno drugačije od hvatanja statičnih građevina objektivom i tako je nastao The Wandering Childe, blog na kojem Mirna danas bilježi ljubav. Jednostavno i emotivno. U moru fotografa parova, Mirna se vraća ‘basic’ postavkama i opisuje ljubav kao kao sve one nespretne trenutke koji se događaju između poziranja.
The Wandering Childe
Tema tvojih fotografija jednostavno je – ljubav. Kako si počela fotografirati parove?
Počela sam fotografirati parove sasvim slučajno prije par godina. Tada su već svi u mojim krugovima znali za moja putovanja i arhitekturalnu fotografiju napuštenih mjesta, no nisam fotkala ništa izvan toga. Igrom slučaja prijatelj preporučio kao fotografa za vjenčanje svojih prijatelja. Tim je događajem sve počelo. Sjećam se da noć prije nisam spavala od zabrinutosti. Arhitektura se ne miče (većinom), nema stresa važnog događaja, prvog poljupca, prvog plesa, iskrenih trenutaka… Poslije sam se, gledajući fotografije, uhvatila kako se i smijem i plačem i proživljavam ponovno sve divne trenutke koji su uspjeli ostati zabilježeni na fotografijama.
Dolazak na tvoj blog nekako smiruje, pa se zatim potpuno i lako izgubi u tvojim bajkovitim foto pričama. Sama si ga opisala kao kombinaciju fotografije i pisanja priča. Kako dolaziš do tema/parova, javljaju ti se ljudi ili fotografiraš poznanike?
Isprva sam počela s ljudima koje poznajem. Kako sam počela intenzivnije fotografirati parove onda kada sam i preselila u Belgiju, bilo je teško pronaći nekoga tko će stati pred kameru – prići potpunom strancu bez ikakvog portfolija i mutnim „hajmo-negdje-nešto-fotkat“ planom. No, par dobrih prijatelja u Belgiji uskočilo mi je u pomoć i svi su parovi bili totalno za. Uzeli bi auto i tražili savršene lokacije, čak i ako bi nas uhvatila kiša. Nakon toga glas se počeo malo širiti, i pokrenula sam Facebook i Instagram, uz službeni web, pa sada ljudi dolaze do mene sa svih strana.
Svi postanu posve zaokupljeni samo jedni drugima. Tu počinje prava priča.
Svi znamo kako odnosi nisu idealni, no na tvojim fotografijama svaki par djeluje tako iskreno i ljubavno, koliko im je teško opustiti se na snimanjima, osobito muškarcima?
To je ta stvar koje me oduševljava i plaši na svakom fotkanju – doći do te iskrenosti. No, uvijek se iznova iznenadim koliko uopće nije teško. Svi parovi dosad su imali istu prvu rečenicu nakon što smo se upoznali – „samo da znaš, nama ovo totalno ne ide”. Čim to čujem, znam da ću imati odlične trenutke. Jer kroz tu nespretnost, kroz tu samosvjesnost, kroz tu čudnost pokreta i sramežljivost izvire prava iskrenost. Nakon nekog vremena ta čudnost postaje toliko smiješna i svepristuna da neizbježno dolazi do opuštanja.
Zapravo je nevjerojatno koliko se svi opuste s vremenom i koliko postanu posve zaokupljeni samo jedni drugima. Tu počinje prava priča. Neki parovi ostanu pomalo sramežljivi i tihi, neki se počnu zadirkivati ili plesati, neki se doslovno stalno stalno samo ljube. I to je super! Jer svaki par zaista voli na svoj način, a to je ono što želim zabilježiti. Moram priznati da nisam primijetila razlike na relaciji muškarci-žene. Zaista ovisi o osobnosti i jako varira, ali dosad su se svi uspjeli jako opustiti.
Imaš li za svaki par unaprijed izrađen ‘scenarij’, lokaciju na kojoj bi ih voljela snimiti?
Prije sam imala određenu sliku u glavi – koje bih parove htjela fotkati na kojoj lokaciji, ali sam u želji za napredovanjem napustila te koncepte i nastojim se što više širiti u tom pogledu. Zaista svaka lokacija može funkcionirati za svaki par jer na kraju krajeva ono sto želim uhvatiti su emocije. Ponekad je i potrebno staviti na stranu vlastite želje i poslušati sam par. Nekad im je vrlo važno okruženje jer predstavlja nešto posebno i simbolično za njih.
Koliko je teško, ili lako, uhvatiti emociju na fotografiji?
Nije lako. Zato sam zahvalna na možda najboljem savjetu koji sam čula na tu temu. Poznati nizozemski fotograf kojeg pratim fotografira portrete analognom kamerom srednjeg formata koje su notorne po tome što je potrebno puno više vremena postaviti ih i potom okinuti kadar. Jednom je rekao da sto duže osoba mora mirno stajati, zaleđene poze i osmijeha, neizbježno će se nakon nekog vremena pokušati premjestiti. U tom trenutku se izraz lica mijenja iz zaleđenog osmijeha u nešto iskrenije, tj „maska pada“. U tom trenutku on okine kadar.
Ta ista taktika je neprocjenjiva za moje fotografije. Svim parovima u početku bude pomalo nelagodno i instinktivno zalede osmijehe i pokrete. Nastojim to što više ohrabriti jer im ubrzo postane urnebesno. U tim trenucima između ja okidam kadar. Također, nastojim što više pitati vrlo osobna pitanja, no nikada odgovoriti direktno meni, nego jedan drugome. Recimo, koja im je najljepša uspomena skupa ili što najviše vole kod svog partnera… Nekad je samo to potrebno da krenu u cijele razgovore, pune smijeha i poljubaca.
Svaki par ima ono nešto.
Fotografiraš i vjenčanja, zaruke, posebna događanja, ali i portrete, imaš li uvijek isti stil?
Da, svakako. Moj stil je jako opušten, nježan i spontan. Ponekad ću ohrabriti određene poze, ali većinom nastojim vidjeti kakva je dinamika između dvoje ljudi i kako uhvatiti njihovu ljubav. Svaki par može stajati u određenoj pozi, no to nije ono što ih definira. Definira ih beskrajno zadirkivanje ili nježni zagrljali, poljupci u nos, interne šale… Svaki par ima ono nešto. Također, moj stil uvelike definira i način obrade samih fotografija, koji je jednako nježan i lagano nadrealan. Volim lagano promijeniti boje ili naglasiti sunce, jer to sve doprinosti isticanju emocija.
Živiš u Belgiji, je li konkurencija u ovakvoj vrsti fotografije velika?
O da. U Belgiji postoji krug fotografa koji su se uspjeli izboriti za svoju reputaciju, a u ovom je poslu najvažniji taj “word of mouth”. No, i šira konkurencija je snažna. Fotografima u ovom poslu nije teško putovati. Štoviše, poželjno je. Mnogi se oglašavaju kao destination fotografi, što širi konkurenciju.
Što je najljepše u ovom poslu?
Onaj trenutak nakon obrade svih fotki kada se sve odjednom posloži, sve emocije su zabilježene, svi divni iskreni trenutci su tamo i kada se uhvatiš kako se smiješ ili plačeš skupa s parom na fotkama dok proživljavaš taj dan opet iznova.
Kako bi fotografkinja koja zabilježava ljubav opisala ljubav?
Ultimativan topli osjećaj pri srcu kada pogledaš drugu osobu i otme ti se maleni uzdah, svaki dan, zauvijek.
The Wandering Childe možete pratiti i ovdje: www.facebook.com/
www.instagram.com/
