Odlazak iz male sredine u veliki grad jedna je od onih tale as old as time priča koje smo navikli čuti, promjena koju su mnogi od nas i sami priželjkivali i iskusili. Kaotične ulice i užurbani ritam koji nameće grad postali su ideal kojem smo težili, a koji nas je istovremeno ostavljao umornima na kraju dana. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg sve više ljudi, a posebno mladih ljudi, danas razmišlja o odlasku ili povratku u malu sredinu. Najčešći izbor su mala mjesta u blizini većih gradova, kombinacija koja spaja najbolje od oba svijeta. Dok grad otvara brojne mogućnosti kada je o poslu riječ, priroda, idila i usporenost malu sredinu čine mjestom na kojem ćete uživati u svakom slobodnom trenutku.
Odlazak iz velikog grada u malu sredinu odabrala je i naša Journal Life kolumnistica Indira Juratek koja se ovog proljeća sa svojom obitelji iz Zagreba preselila u Mariju Goricu.
Kako joj svakodnevica izgleda danas, s kojim se izazovima susrela putem i kako je sa svojom obitelji pronašla novi dom u potpuno novoj sredini? Indira nam je ispričala u nastavku, a dio svoje svakodnevice podijelila je s nama i kroz fotografije zbog kojih smo i same poželjele, bar nakratko, pobjeći od gradske vreve.
- Odlazak iz manje sredine u veću trend je kojem svjedočimo desetljećima. Sada, sve više ljudi odlučuje se za odlazak u ili povratak manjoj sredini. Je li to uvijek bio cilj kojem ste ti i tvoja obitelj težili? Koji je bio presudan trenutak ili razlog zbog kojeg ste se odlučili na preseljenje?
Na selidbu iz Zagreba smo se odlučili prije 3 godine, iako je to od početka naše priče uvijek bilo prisutno kao ideja. Suprug je krajobrazni arhitekt i permakulturni dizajner, a ja ekologinja i oboje se najbolje osjećamo u prirodi. Kako su došla djeca i naša obitelj je porasla, stan u kojem smo živjeli postao je premalen, a rodile su se i neke ideje koje se naprosto ne mogu realizirati u takvom prostoru. Vrtjeli smo nekoliko scenarija – stan u Zagrebu i vikendica negdje izvan ili ova hrabrija varijanta – pretvorimo cijeli život u vikend. Odlučili smo složiti život tako da imamo najbolje i od sela i od grada i naš novi dom stvoriti negdje nadomak Zagreba.
- Kako je izgledala potraga za novim mjestom koje ćete zvati dom?
Jasno smo znali što želimo, ali pronalazak našeg doma nije bio lak. Parcelu smo tražili oko godinu i pol. Obišli smo sve od Velike Gorice do Jastrebarskog. Pročešljali smo sve oglase, sami smo obilazili mjesta koja su nam se činila lijepa i zanimljiva, gledali smo po preporukama, ali ništa se nije otvaralo. Naime, mi smo imali puno želja – da je u krugu od 25 km od Zagreba, da je ok prometno povezano, da ima školu do 8. razreda, da parcela ima južnu ekspoziciju i da je posljednja u ulici, da teren nije na padini, da je pored šume, da ima potok, da se tamo nitko nije rodio, živio niti umro, da su podzemne vode ok i da nam je lijepo i da imamo mogućnosti kupiti ju kad ju nađemo. 😉
Gotovo svaki vikend smo proveli u autu vozikajući se na sve strane. Već u fazi nećemo nikada naći otkrili smo pitoreskni i čarobni kutak iznad Zaprešića, na samoj granici sa Slovenijom, koji sada zovemo dom. Bila je to ljubav na prvi pogled. S našeg popisa želja, jedino nemamo potok, ali u šumi kojom smo okruženi imaju čak dva.
- Promjena sredine donosi i nezaobilaznu promjenu životnog stila, navika… Koliko je vaša svakodnevica danas različita od one zagrebačke i kako izgleda? Koje se stvari ipak nisu promijenile?
Bez obzira na našu veliku ljubav prema prirodi, oboje smo urbani ljudi, a i poslom vezani za Zagreb, tako da smo sa Zagrebom stalno u kontaktu, iako ne svakodnevno. Današnje selo nije ono selo koje zamišljamo kad čujemo tu riječ. Mjesto u koje smo se preselili više izgleda kao dobro promišljeni zeleni kvart jednog grada s mozaikom livada košanica, šumaraka, brežuljaka. U mjestu imamo sve: škola, vrtić, knjižnica, kafić, restoran, pošta, ljekarna, doktor, stomatolog… Manje od 10 minuta nam treba do Zaprešića i 15 do West Gatea, a 25 minuta do Zagreba. Istina je da ti za život ovdje zaista treba automobil, iako postoji i autobusna linija, kao i vlak prema Zagrebu.
Kad to usporedim s dosadašnjim lifestylom zaista nemam neku promjenu u organizaciji. U gradu sam vječito bila vezana za svoj auto, ali i to se ovdje poboljšalo. Sada ne vozim u prvoj-drugoj, u gužvi, smogu i među nervoznim vozačima, već kroz prekrasnu prirodu.
Općenito, nismo ljudi koji svakodnevno imaju potrebu ići npr. u dućan, više pristupamo promišljenom i ciljanom. Mnogo namirnica uzgojimo sami i spremimo u obliku zimnice ili smrznemo, kruh već godinama pečemo sami, otkrili smo i mnogo lokalnih proizvođača od kojih kupujemo ono što nemamo. Veliki sam zagovornik lokalne kupnje i podrške malim proizvođačima.
Ova godina nam nije pružila priliku, ali radujem se ciljanom odlasku u grad na neko druženje, koncert, kazalište ili izložbu. Vjerujem da čovjek to još više cijeni, kad mora posvetiti pažnju tome i napraviti događaj od toga.
Najveća razlika koju osjećam je sreća i mir. Ako se prošećete po mjestu vidjet ćete da su ljudi zadovoljni, susretljivi, imaju osmjeh na licu, nema nervoze i baš svi koje smo upoznali su istinski zaljubljeni u ovo mjesto. Ono što se najviše primijeti u našem životu otkad smo ovdje je to usporenje. Bez obzira na stotinu obveza, ovdje kao da vrijeme sporije teče i nekako se sve obveze prirodnije raspodijele tijekom dana.
- Odlazak u manju sredinu otvara prostor za usporeniji ritam i za neke nove hobije i aktivnosti. U jednom od naših Instagram razgovora spomenula si da imate veliki permakulturni vrt.
Vrt smo imali i u Zagrebu, ali ovaj ovdje je znatno veći i još uvijek u fazi nastajanja. Želja nam je formirati ga u potpuno prirodnoj i spontanoj formi te ga pretočiti u jednu priču gdje nije jasna granica između kuće, zimskog vrta, povrtnjaka i voćnjaka. Permakulturom se bavimo već čitavo desetljeće. Ivan je tu stručnjak, ja sam više pomoćnica ;), ali timski dobro funkcioniramo.
Osim što uzgajamo hranu za nas, posjedujemo i vlastitu banku organskog, ekološkog i permakulturnog sjemena, koja trenutno broji oko 300 različitih vrsta, od čega cca 150 vrsta rajčica sa svih strana svijeta. To blago rado dijelimo dalje. 😉
Posebno nas veseli što su i djeca uključena u tu vrtnu priču. Imaju svoj komad vrta gdje uzgajaju po svojoj želji. Vidjeti dječje oduševljenje kada zna da je samo piknulo u zemlju neki maleni komadić sjemena, zalijevalo to, dolazilo svaki dan vidjeti ima li promjene, radost kada sjeme nikne i proviri iz zemlje te praćenje rasta biljke, ljutnja kad nešto pojede biljku i neopisiva radost kad se naposljetku ubere plod vlastitog uzgoja je neprocjenjivo.
- Povezanost s prirodom jedna je od pozitivnih promjena u kojima uživaš. Što se još nalazi na tom popisu?
Kvalitetnije provedeno vrijeme s djecom. Nisu nam potrebni parkovi i dječja igrališta niti smišljanje aktivnosti i zabave. Šuma, drveće, potok, biljke, kukci, sve je to poligon za istraživanje, za igru, za stvaranje, za kreativnost.
Istinski zen, mirnoća, prihvaćanje promjene koju nam priroda toliko lijepo pokazuje kao sasvim normalan ciklus. Nema stresa. Ali ima slobode. Mogućnost uzemljenja i povratka u svoj centar. Te granice su ove godine još dodatno izraženije, zbog pandemije, lockdowna, pucanja tkiva grada… Ovdje čovjek može živjeti u vlastitom balonu i ne osjećati toliko pritisak svega što se trenutno događa.
Zemlja pod nogama, nebo, Sunce, Mjesec i zvijezde nad glavom. Osjećaj da znaš da si dio svega. Iako smo daleko od drugih ljudi, nikada se nismo osjećali manje otuđenima.
- Velike promjene uvijek dolaze i sa svojim izazovima. Koji su bili neki od najvećih izazova i kako si, usprkos njima, pronašla i stvorila novu ravnotežu?
Već kad smo bili sigurni da ćemo napustiti grad, ali čak i kad se kuća počela graditi, imala sam povremeno dvojbe jesmo li dobro odlučili; jesam li ja za selo; što ako se djeci ne svidi; što ako tu nema druge djece; što ako nas na selu ne prihvate, jer male sredine znaju biti dosta zatvorene; mrak mi je zaista dugo izazivao nelagodu, jer nije to onaj gradski mrak, to je istinska tmina; noćni zvukovi koje šuma pjevuši znaju biti pomalo scary, npr. lavež lisice.
Onog trena kad smo se preselili sve je to nestalo. Osjećamo se kao da oduvijek živimo ovdje, imamo neke nove prijatelje, dobre susjede, djeca su se super prilagodila i sprijateljila, na mrak i šumska urlikanja sam se pomalo naviknula iako se više držim kuće kad sunce zađe.
S obzirom na pandemiju i promjene koje je prouzročila u gradskom životu, svakodnevno se uvjerim da je dolazak ovdje najbolja odluka koju smo mogli donijeti.
- Kako su tvoji klinci prihvatili preseljenje?
U početku su imali otpor i stalno su nam govorili da se ne žele preseliti. Međutim, u vrlo kratkom vremenu kako smo zaista i počeli živjeti ovdje, potpuno su promijenili mišljenje. Sada govore da nigdje nije lijepo kao u Mariji Gorici, uživaju u šumi, imaju svoju malu kućicu koju su izgradili od granja, oduševljeni su životinjama koje viđamo – srne, lisice, razne ptice, žabe, daždevnjaci, zmije, voluharice… Naprosto su sretna djeca.
- Što si naučila (o sebi i svijetu koji te okružuje) od preseljenja do sada?
Neopisivo je važno gdje i s kim živimo i dijelimo svoj životni prostor. Sve je energija i prave granice između nas i naše okoline nema. Zato ćemo upijati sve energije prostora u kojem jesmo i od ljudi s kojima smo svakodnevno. Nema ničeg važnijeg nego da je ta okolina za nas podržavajuća.
Zbog odgovornosti za život u sebi treba slijediti svoje snove i vizije. Kad jednom zakoračimo na taj put, stvari će se posložiti na najnevjerojatnije načine kako bi se svijet uskladio s nama. Naučila sam i da se nikada ne treba opravdavati nikome za svoje odabire i koliko god se naše ideje činile kao ludost drugima, situacija se preko noći promijeni i onda od “luđaka” postaneš vizionar.
- Vaš život u maloj sredini tek je počeo. Što se još nalazi na popisu projekata koji vas još čekaju?
Gradnja kuće nam se odužila pa smo se preselili u gostinjsku kućicu koja je zbilja tiny house, a tu smo se više povezali i shvatili da nam je u životu potrebno toliko manje stvari nego što mislimo. Na proljeće planiramo preseljenje u novu kuću i to nam je svakako prioritet. S time se otvara jedna sasvim nova životna i poslovna priča, o kojoj još neću govoriti detaljno, osim natuknuti da će se virtualni Budi Dobro materijalizirati.
- Imaš li savjet za sve one koji razmišljaju o sličnoj promjeni?
Ako se ta misao već provlači, onda je prvi korak već napravljen. Savjetovala bih hrabrost. Istina je da ne možemo znati što nam promjena točno donosi dok ne zakoračimo u nju. Smatram da se u životu općenito treba voditi stavom ne najgoreg scenarija, već najbolje opcije.
Izvan grada moraš znati da ti neke stvari ipak nisu odmah pod nosom, da ćeš morati malo više fizički raditi, granice su izraženije i nećeš moći zatvoriti oči pred njima. Ali ono što dobivaš, a znam da će u narednom periodu biti najveće bogatstvo, je sloboda. Na selu ti nitko ne brani da izađeš van, na selu ne možeš biti gladan, na selu imaš priliku vratiti se sebi i istinski biti dobro, živjeti, a ne preživljavati.
Foto: Marina Ćosić, Indira Juratek
