Rovinj je grad duge kulture i tradicije različitih socioliških, geopolitičkih i kulturnih planova. Danas, nakon gotovo 1300 godina od nastanka samoga grada (šest stoljeća nakon nestanka otoka Cisse), ostao je samo duh. Dobri duh. O kulturnim dobrima se priča no govori se u prošlom vremenu. Grad koji je svoj jedini i najprepoznatljiviji identitet stvorio na imenu i životu raznih umjetnika. Svaki atelier zamijenio se dućanom kineske robe, a umjetnike, prodavači lavandinih svežanja i razno raznih drugih neautohtonih suvenira.
“Kao umjetnici ljetovali smo u Rovinju posljednjih 13 godina. Imali smo potrebu stvoriti nešto za dušu nas (jer ne možete ne biti inspirirani ovom ljepotom mora i otoka) i ostalih ljudi koji su ovdje u ulozi šetača, slučajnih prolaznika ili turista.” govore Doris i Stefano koji stoje iza novog ateliera.
Prije 8 godina sve je započelo. Otvoren je atelier u kojem je svatko mogao zateći Doris Fatur i Stefana Katunara kako nešto bruse, ljepe, pigmentiraju, slažu. Iz godine u godinu stvorili su već prepoznatljiv dio ulice sv. Križ, a ti isti šetači koji se opetovano vraćaju u ovaj grad, smještali su se na stepenice Micice ateliera po čašicu razgovora i osmijeha.
Micica atelier postao je Ribica store
Danas, Micica atelier odnosno Ribica store (Ulica Sv. Križa 35), nadograđena je verzija onog istog s početka. “Ovoga puta, istražili smo povijest, istražili smo navike, istražili smo lokalne ljude. Priču o Rovinju nadopunjujemo raznoraznim rukotvorinama u kojima se svaki čovjek može pronaći. Poistovijetiti prošli život ili sadašnji trenutak.” govore Doris i Stefano.
Tintorama je poslastica za svakoga. Rovinjska konzerva sardine u koju pletemo povijesne zabilješke starih razglednica, novina i časopisa, perforirajući stare priče koje naknadno tkajemo u naše, današnje, vizije prošlosti. Jednako tako tu su i stare nadograđene ambalaže rovinjskih sardina koju kad pojedete, slobodno kutijicu izrežete i napravite si vlastitu Tintoramu.
Da Rovinj u svojoj ugodi priziva na sjetu i melankoliju svih lijepih i najlijepših trenutaka svoga života – dokazuje Micica nakit sa svojim Moglinama i lebdećim satovima. Vrijeme staje, ubrzano se kreće i svojeglavo vrti.
Kažu da smo u doba selfie štapova izgubili svijest o zadržavanju trenutka u bilo kom obličju. Fotografiramo trenutak koji jednom pogledamo, shaeramo ili naprosto izbrišemo. Da budemo sigurni kako to neće biti tako, tu je Pekmezmed koja će vas smjestiti na istu onu travicu, mahovinu ispod bora i prikazati vas na tom ručniku kako guštate u tom suncu i zvuku valova nadajući se kako se nećete tako brzo vratiti na posao.
A te plaže… silina otvorenih ljudi, mladih, starijih, oženjenih, slobodoumnih. Njih nikako ne smijemo zaboraviti. Gay kultura danas i sama gay tematika vrlo je otvoreno pitanje dok joj je statusni nivo između tabua i općeprihvaćenosti. Postavljajući Hrvoja Majera i njegove izvornike proizašle iz Warren Cupa, ostavljaju simbolizmu na volju kako prigrliti svu erotičnost koju ovaj grad ima.
Nemjerljivi su ti trenuci zadovoljstva kada uđete u Ribicu prošavši kroz bršljan ispunjen krijesnicama, ne bi li pronašli svoju amajliju ljeta, amajliju životnog trenutka, Rovinja ili samoga sebe.
