Stradun
Ono o čemu u zadnje vrijeme najviše razmišljam kada je o Dubrovniku riječ ukratko bi se moglo sažeti u ovim rečenicama: U kojem je to točno trenutku Grad postao jednokratno iskustvo, umjesto da bude vrhunski i cjeloživotni doživljaj?! Jer, oduvijek je bio pojam vrhunske kvalitete i doživljaja, sinergija bogate povijesti, umjetnosti, otmjenosti, decentnosti, stila, ulica ispunjenih ljudima koji su to znali cijeniti i imali respekt prema takvom jedinstvenom ambijentu, gdje se nikada nije pitalo niti komentiralo cijenu kave ili po dubrovački kafe. Gdje se nije marendalo sjedeći na neočišćenim ulicama ili za stolovima restorana na prenapučenim uličnim terasama na kojima ti doslovce svaki prolaznik može pogledati što ti je na pjatu, gdje se za svaki dolazak na Stradun odijevalo kao za najbolji izlazak, a ne u tzv. klošarski look, gdje nisi nikada mogao vidjeti nekoga kako hoda bez majice ili u kupaćem kostimu preko Straduna, a pogotovo ne da u takvom izdanju ide u razgledavanje kulturnih znamenitosti, gdje ti nije u prosjeku na svaka dva koraka pred nos ‘doletio’ selfie štap, ili te na ulici zaustavio neki od brojnih ubacivača koji dijele letke za restorane i ostale turističke usluge poput vožnji s kajacima oko Grada.
Gdje su, nekada kada si išao u večernji izlazak, na povijesnim ulicama dominirali vrhunski umjetnici i svjetski celebrityji, a ne mladi Australci koji piju alkohol iz dječjih plastičnih kantica, a potom pretrčavaju polugoli preko Straduna, gdje su turisti na povijesnim trgovima prvenstveno bili opčinjeni ljepotom Grada, a ne imaginarnim vizurama megafilmskih produkcija, kada su u Dubrovnik dolazili zbog Dubrovnika, a ne zbog nekog izmišljenog, nepostojećeg grada u nepostojećem kraljevstvu, kada su se u Gradu podno Srđa zadržali najmanje nekoliko dana, a ne čak ni nekoliko sati ne znajući pritom ni u kojemu se gradu i državi nalaze budući da im tempo obilaska brojnih destinacija na rutama megakruzera ne ostavlja dovoljno vremena niti da zapamte nazive gradova koje posjećuju, a pogotovo ne da iz njih ponesu neki doživljaj i uspomenu… Pa čak ni kvalitetan suvenir.
Onofrijeva česma
Otmjeni Dubrovnik čini se kao neka daleka prošlost.
Moglo bi se nabrajati satima sve one loše primjere zbog kojih je Dubrovnik postao poprište masovnog turizma dostupnog baš svakome, pa čak i onima koji si uzimaju za pravo komentirati cijenu kave/kafe na Stradunu, a ne znaju baš puno o Dubrovniku, onom pravom Dubrovniku. O dubrovačkoj povijesti gotovo ništa.
Ono što se danas viđa na ulicama dubrovačke povijesne jezgre daleko je od svega toga. Otmjeni Dubrovnik čini se kao neka daleka prošlost. A trebao je zapravo cijelo vrijeme biti elitna destinacija.
Nekada su moji omiljeni jutarnji rituali bili doći prije 8 sati na Stradun i popiti kavu uživajući u ljepotama Grada čije se posebnosti nikada ne možeš zasititi, prije nego što pristignu horde turista u razgledavanje. Danas taj jutarnji doživljaj Dubrovnika više ne postoji, jer Stradun je doslovce već od ranih jutarnjih sati preplavljen raznim dostavnim vozilima koja su si osigurala dozvole da mogu stotinama restorana i drugih objekata u službi masovnog turizma dostavljati sve potrepštine parkiranjem duž cijeloga Straduna.
Stradun u jutarnjim satima zapravo više podsjeća na parking nekog trećerazrednog trgovačkog centra nego na jednu od najljepših ulica na svijetu koja bi trebala biti isključivo pješačka zona ili za dostavljače s karićima… Moć kapitala na najgori je način okrznula dubrovački višestoljetni kamen. Zapravo, nije ga samo okrznula već ga je gotovo uništila. Na isti onaj način na koji ga degradiraju filmske kulise koje sa stvarnim Dubrovnikom nemaju nimalo poveznica, a iz dana u dan ga uništavaju i na tisuće kofera s kotačima izbezumljenih turista koji svoju prepunu prtljagu vuku po Stradunu i niz strme skaline u potrazi za unajmljenim apartmanom. Svaki put kada vidim nekog turista koji vuče bez imalo osjećaja taj svoj kofer po višestoljetnom dubrovačkom kamenu, za mene je to također jedna vrsta kulturocida.
Sve češća iseljavanja lokalnog stanovništva iz povijesne jezgre također su doprinijela sveopćoj apartmanizaciji kuća i stanova, pa čak ni ulice od stotinjak strmih kamenih skalina turiste ne sprječavaju u potrazi za svojim apartmanom i odabirom smještaja u Gradu.
Nedavno sam čitala jednu studiju nekolicine hrvatskih ekonomskih stručnjaka koji su se pozabavili tematikom ‘zarade’ Dubrovnika od megapopularnih filmskih produkcija, ponajviše od pet sezona snimanja serije ‘Game of Thrones’ u Dubrovniku i okolici. Državna blagajna je napunjena, što dakako nije ništa novo, jer Dubrovnik ju još odavno vrlo obilno puni brojnim priljevima od turizma.
Neki novi dubrovački suveniri
No, koliko je zaista Dubrovnik zaradio na filmskim produkcijama? Onaj iskonski Dubrovnik?
Zar su Dubrovniku potrebne američke filmske produkcije da zarađuje na svojoj posebnosti; u kojem smo točno trenutku prodali i tako ponizili ono što Dubrovnik zaista jest? Da danas bude King’s Landing, a ne više Dubrovnik?! Da južnokorejske i američke turistkinje bjesomučno žure gradskim ulicama kako bi napokon došle na mjesto na vrh povijesnih skalina od Jezuita (koja to više nisu, već su za njih isključivo poprište megapopularnog Walk of Shamea kraljice Cersei Lannister iz serije Game of Thrones) kako bi s tog mjesta svoju fotku obavezno objavile na Instagramu s hashtagom #kingslanding i #walkofshame (čak se na Instagramu možete i označiti na lokaciji Dubrovnik – King’s Landing); gdje vlasnici i prodavači u suvenirnicama trljaju ruke od ultrauspješne prodaje suvenira s likovima iz GoT i serijala Star Wars.
Još nisam vidjela suvenire inspirirane Robinom Hoodom, ali ne sumnjam da će i njih uskoro biti u dubrovačkim suvenirnicama, kako bi ekonomski analitičari još više mogli potkrijepiti svoje stručne studije ‘o megalomanskim zaradama Dubrovnika’ od filmskih produkcija. Svakako je više Hollywood zaradio na Dubrovniku, nego Dubrovnik na filmskim produkcijama. I to zato jer su ga oni koji to nipošto ne bi smjeli vrlo jeftino ‘prodali’.
U javnosti nije baš poznato koliko se novca od ogromnih prihoda od turizma i snimanja filmskih megaprodukcija ulaže u održavanje i obnovu dubrovačkih spomenika. Jedino što se zna i što je najbolji primjer ulaganja novca u dubrovačke spomenike od turističke zarade je Društvo prijatelja dubrovačke starine koje skrbi o dubrovačkim zidinama i sav prihod od posjeta ponovo ulaže u uređenje, prezentaciju i obnovu zidina i drugih fortifikacijskih objekata Dubrovačke Republike, kao i drugih kulturnih spomenika. Zato kada sljedeći put kupite ulaznicu za obilazak dubrovačkih zidina dugih 1940 metara u iznosu od 150 kn, nipošto nemojte misliti da je to puno novca. To je jedan od rijetkih načina na koji ćete i sami zaista dati doprinos obnovi dubrovačkih starina.
Na zidinama
Upoznala sam ovog ljeta jednu mladu Britanku, još jednu u nizu u hordama GoT fanova. Rekla mi je kako je u Dubrovnik došla samo zbog serije Game of Thrones, kojom je opčinjena. Počela sam joj pričati o nekim vrlo važnim segmentima dubrovačke povijesti, ali nju to uopće nije zanimalo. Već prvi dan u Gradu obišla je sve zanimljive lokacije na kojima se snimala serija, budući da u Dubrovniku već nekoliko godina postoje agencije i turistički vodiči koji vode turiste u razgledavanje svih važnih lokacija na kojima se snimala serija. Doduše, meni nikada ne bi palo napamet da idem u London samo zato jer se je tamo snimala neka meni omiljena serija ili film. U London ideš zbog Londona, a u Dubrovnik se više ne dolazi zbog Dubrovnika već zbog King’s Landinga ili Nottinghama.
Jedna od njezinih omiljenih lokacija bio je i otočić Lokrum, ali ne naravno zato jer je jedinstveni rezervat prirode na kojemu se mogu vidjeti ostaci ljetnikovca cara Maksimilijana Habsburškog ili romaničkog Benediktinskog samostana, predivni botanički vrt, te paunovi i zečevi koji se slobodno šeću po cijelome otoku, već zato što je tamo u sklopu ostataka kompleksa samostana smješteno Željezno prijestolje, originalno koje se koristilo na fimskom setu GoT. Za fotografiranje na prijestolju čeka se u redovima, ali čak ni to nije nikakav problem, jer bitno je barem na 20 sekundi sjesti u to prijestolje i objaviti fotku na svim društvenim mrežama.
I gdje je u svemu tome doživljaj Dubrovnika?
Dubrovnik sve više prestaje biti ono zbog čega je postao tako poseban i prepoznatljiv svjetski brend. Jer, sve ono što devastira i degradira Grad, ne može nikako biti dobro za Dubrovnik.
Osim što sve više gubi svoj identitet, dubrovačkim ulicama je teško prolaziti čak i krajem listopada, jer sezona kruzera još uvijek traje i u jednom danu dubrovačku povijesnu jezgru zna posjetiti i po nekoliko tisuća turista sa kruzera. Grad gotovo jedva da diše od svih tih gužvi. Slična priča kao i u Veneciji. U dubrovačkoj povijesnoj jezgri danas živi tek 1.157 stanovnika, a 1991. godine ih je bilo više od pet tisuća, jer neizdržive gužve i buka postali su naporni za život u Gradu. Ali, i zbog svih drugih sadržaja koji su neprilagođeni normalnom životu lokalnog stanovništva, pa ulice vrve restoranima, kafićima, turističkim agencijama, slastičarnicama…
Veneciju napusti svake godine čak 2000 lokalnih stanovnika, a godišnje ju posjeti 28 milijuna turista. U Dubrovniku je pak lani samo u jednome danu u kolovozu zidinama prošetalo čak više od 10.000 posjetitelja.
Gradska plaža Banje početkom listopada
Oba grada su na prestižnoj UNESCO-ovoj listi zaštićene kulturne baštine. Poanta je u tome da su se našli na toj listi ne samo zbog svoje očuvanosti i povijesno-kulturne vrijednosti nego i zato što u njima još uvijek žive ljudi, dakle nisu samo gradovi-muzeji. No, budući da je tih stanovnika sve manje i manje, upitno je da li mogu i dalje kao takvi ostati na UNESCO-voj listi, jer je na taj način narušen i koncept urbanog turizma čiji korisnici žele osjetiti pravi život grada, a ne gledati prazne kulise. UNESCO je prošle godine upozorio Dubrovnik da je očuvanje kulturne baštine dovedeno u pitanje zbog nekontroliranog broja turista koji se svakodnevno slijevaju u gradsku jezgru.
Nova dubrovačka gradska vlast ipak najavljuje neke mjere za očuvanje Dubrovnika, pa je gradonačelnik Mato Franković za britanski Telegraph izjavio kako planiraju drastično smanjiti broj posjetitelja kojima bi u jednom trenutku bio omogućen ulaz unutar zidina u sljedeće dvije godine kako bi se spriječilo propadanje povijesne jezgre. No, je li samo to razlog propadanja povijesne jezgre?!
Možda ipak ima nade za Dubrovnik da napokon vrati svoj imidž elitne destinacije i smanji broj posjetitelja. Ali, ipak će trebati vremena za to. I, naravno, drastičnih mjera.
Foto: Renata Debeljak
