Zoe Šarlija autostopom osvaja svijet, a sada je njena fotografija osvojila National Geographic
Zoe Šarlija mlada je dizajnerica i fotografkinja koja našu pažnju privlači genijalnim fotografijama, ponajviše onima s putovanja svijetom. Još se uz studij počela baviti fotografijom, a ove je jeseni njezina fotografija “Videopoziv u metrou iz Kartage za Tunis” pobijedila je u foto natječaju National Geographica za 2024. godinu. Sa Zoe smo razgovarali o fotografiji, o pobjedi na National Geographic natječaju, ali i o putovanjima svijetom autostopom. U nastavku donosimo cijeli razgovor.
Journal intervju: Zoe Šarlija
Kada te počela zanimati fotografija? Kako je od hobija/strasti ona postala i tvoj posao?
Ne sjećam se kada me točno počela zanimati fotografija, ali interes je krenuo vrlo rano, negdje u osnovnoj školi. Tada me najviše fascinirala “landscape” tj. pejzažna fotografija. Kasnije, kada sam u srednjoj školi krenula na koncerte, koji su od tada postali sastavni dio mog života, razmišljala sam kako bi bilo super fotkati i sve te izvođače koje volim. Jedno vodi drugome, 2016. godine sam na Jinxima na Špancirfestu upoznala sada bliskog prijatelja, koji je pisao za jedan glazbeni portal i pitao me “E, oš fotkat il pisat?” u zamjenu za free upad. Tako je sve krenulo, od kraja 2017. do sada sam pofotkala stotine koncerata.
Nikada nisam mislila da ću se fotografijom i profesionalno baviti s obzirom na to da mi je glavni interes uvijek bio dizajn koji sam i završila na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Još tokom studija počela sam freelanceat, a tu su se odmah osim dizajnerskih poslova počeli otvarati i fotografski poslovi. Tako sam 2019. krenula raditi i honorarno za Pixsell kao fotoreporterka, a nakon 4 godine sam otvorila svoj dizajnersko-fotografski studio.
Što najviše voliš fotografirati?
Nekako mi je fotografija gotovo uvijek usko vezana uz životne događaje i interese. Imam sreću da me ljudi puno zovu za kulturno-umjetničke projekte, festivale, događanja koje bi i neovisno o poslu posjećivala. Uvijek je gušt fotografirati ono što te i zanima i što želiš podržati. Tijekom rada za Pixsell, ali i brojnih putovanja, zavoljela sam i pričanje priča kroz reportažnu i dokumentarnu fotografiju.
Također mi je zanimljivo i kako putem fotografije kao medija mogu prenijeti neka razmišljanja, koncepte i navesti onoga koji gleda te fotografije na promišljanje o određenoj temi. Tako je npr. nastala serija fotografija “Čitanje grada” koja se bavi vizualnom bukom u javnom prostoru. Projekt je počeo kao diplomski rad na Studiju dizajna, a poslije je nastavio život u obliku izložbe u Laubi, pa u Fotoklubu Split, a iduće godine ide u Beograd.
Tvoja fotografija “Videopoziv u metrou iz Kartage za Tunis” pobijedila je u foto natječaju National Geographica za 2024. u kategoriji “Ljudi”, ali je i ukupan pobjednik njihovog foto natječaja za ovu godinu. Kakvi su bili prvi dojmovi?
Mailom sam dobila obavijest da je fotografija pobijedila u kategoriji, ali tek kada sam došla na dodjelu nagrada sam saznala da je i ukupni pobjednik što me baš iznenadilo i posebno razveselilo, jer mi ime National Geographic ima posebno značenje. Otkad znam za sebe divim se fotografijama objavljivanima pod njihovim imenom.
Možeš li nam ispričati nešto više o samoj fotografiji?
Fotografija je nastala tijekom prošlogodišnjeg putovanja od Zagreba do Alžira, a prikazuje ženu u tuniskom metrou u trenutku slanja poljupca svom sugovorniku preko video poziva. Iskreno, dok sam okidala fotku nisam ni primijetila da šalje poljubac, samo mi je bio zanimljiv kadar, sve se nekako poklopilo, boje, atmosfera i kompozicija. Znala sam odmah da je fotografija dobra i da ima emociju, ali nisam znala da će privući toliku pažnju, prvo pobjedom na Split Foto Salonu, pa nagradom “Dijana Klarić” na Croatian Travel Festivalu i na kraju taj National Geographic. Ludo.
Putuješ svijetom s dečkom Janom Vržinom, a zajedno vodite i Instagram profil “Kraj ceste” na kojem objavljujete događaje sa svih strana svijeta. Što sve bilježite na profilu, imate li neke veće planove za “Kraj ceste”?
Na profilu bilježimo dan po dan iskustva, promišljanja i emocije proživljene na putovanju od Zagreba do Magreba. Putovali smo autostopom preko naše obale, Crne Gore, Albanije, gdje smo iz Drača uzeli brod za Bari, nastavili do Sicilije na kojoj smo se iz Palerma uputili brodom do Tunisa pa nastavili autostopom do Alžira. Maroko se nažalost nije dogodio zbog teškog potresa koji ga je pogodio 10 dana prije nego što smo ga planirali posjetiti. Što se sadržaja tiče, osim opisivanja svakodnevnih situacija, ljudi koje susrećemo i anegdota koje nam se događaju pokušavamo pisati o svemu, o lijepome i ružnome pri susretu s drugom kulturom. Neke od tema su nam masovni turizam i njegove reperkusije na lokalno stanovništvo, identitet prostora u odnosu na identitet stanovnika, sveprisutna komodifikacija, spektakularizacija mjesta, postkolonijalne politike, i slično.
Kraj ceste je projekt koji trenutno živi samo na Instagramu, ali će nadamo se s vremenom biti i ukoričen u nekakvu putopisno-fotografsko-filozofsku knjigu. U planu je i multimedijalna izložba, ali o tom potom.
Kako odabirete destinacije, što vas najviše privlači kod putovanja?
Svijet ne čine samo lijepa mjesta, a ako to na putovanju ne vidiš, to nužno znači zatvaranje oči na nepravdu i patnju prisutnu na svakom uglu koja postaje sve vidljivija što se više udaljavaš od Europe. Nama je to udaljavanje nekako postalo draže od puke potrage za lijepim.
Putujete uglavnom autostopom – jeste li se ikad susreli s neugodnim situacijama, strahom? Na što je potrebno paziti kod takvih putovanja?
Strah je na putovanju nekada tu što je normalno pri susretu s nečim nepoznatim, ali nikada nije bio ozbiljnije prisutan, vjerojatno jer stvarno nismo imali neka velika loša iskustva. Kod samog autostopa definitivno treba biti oprezan i procjenjivati ljude kojima ulaziš u auto (ili neko drugo prijevozno sredstvo ako imaš sreće) i odbiti prijevoz ako tako osjetiš.
Sigurno da će straha biti više u početku, jer je autostop dosta stigmatiziran kroz medije i usmenu predaju. Mi smo do sada samo par puta odbili prijevoz, a ustopali smo više stotina automobila + jedan brod haha. Jedan od bitnijih uvida nakon godina i kilometara stopiranja je da su ljudi stvarno većinom dobri, voljni pomoći i nerijetko otvoreni za druženje i bolje upoznavanje uz hranu i/ili piće, a neki i spremni ugostiti putnika u svome domu.
Što je najljepše što ste do sada doživjeli na putovanjima? Biste li autostop preporučili svakome?
Autostop nije za svakoga, ali svatko to može ako je zdrav i životne prilike mu to omogućuju. Svakoga bismo probali potaknuti da barem isproba ako ima i mali interes, a ako nema, vidjeti je li to zbog nekih predrasuda te probati razgovorom o svojim iskustvima razbiti te predrasude.
Taj način putovanja je definitivno mnogima van komfora i baš zato je između ostalog vrijedan i otvara prostor za nevjerojatna iskustva, priče i “slučajnosti”, a također, super moć mu je usporavanje vremena. Doslovno, ako uzmemo da je doživljaj protoka vremena subjektivan osjećaj koji ovisi o količini novih podražaja, informacija i događaja, onda je stvarno jedan dan na cesti ekvivalent najmanje 3 dana klasičnog zapadnjačkog života.
Doslovno, ako uzmemo da je doživljaj protoka vremena subjektivan osjećaj koji ovisi o količini novih podražaja, informacija i događaja, onda je stvarno jedan dan na cesti ekvivalent najmanje 3 dana klasičnog zapadnjačkog života.
Uvijek se puno lijepih stvari događa, a posebno grije oko srca kada vidiš volju i želju nepoznate osobe da potpunom strancu otvori širom svoja vrata. Za primjer ću uzeti Alžirca Bachira kojeg smo ustopali u Španjolskoj na samo 15 minuta 2021., on nam je dao svoj broj u nadi da ćemo jednog dana posjetiti Alžir. Nama tada ni u primisli nije bio Alžir, no, dvije godine nakon pada nam na pamet da bismo putovali Magrebom i javljamo mu se. On je i dalje u Španjolskoj, ali nam promptno organizira sve, pratnju, smještaj, hranu. Poziva nas u Biskru, svoj rodni grad. Tamo nas dočekuje njegov bratić Zine, inače specijalac koji lovi teroriste, a nas u svoje taman slobodno vrijeme, tri dana fura po gradu i izvan njega. Bachir je svakih pola sata bio na videopozivu da provjeri je li sve u redu i treba li nam što. Ugostili su nas njegovi susjedi, divna obitelj s dvoje djece, a majka nam je pripremala fenomenalnu alžirsku hranu… Predivno iskustvo!
Imate li u planu već neko novo putovanje?
Ako sve bude po planu u prvom mjesecu idemo zamijeniti napokon dio zime za ljeto i vidjeti što ima u jugoistočnoj Aziji, s naglaskom na Vijetnam.
