Nakon dvije godine neputovanja, konačno smo se za proljetne praznike moja djeca, mama, sestra i ja uputili prema Turskoj, prema Antalyi i Alanyi te Kapadokiji. Uzbuđenje zbog putovanja bilo je toliko, da smo u autu kad smo ugledali naš aerodrom spontano počeli skandirati: Franjo! Franjo!, a nožice su same poskakivale.
Odlučili smo se putovati preko agencije, jer smo ocijenili da je to jednostavnije, s obzirom na mjesto gdje idemo. To se pokazalo točnim, ali ujedno je bilo i izvor frustracija. Doletjeli smo charter letom iz Zagreba za Antalyu, te smo odmah produžili prema hotelu.
Turistička Meka
Područje između Antalye i Alanye, dakle jugozapadna mediteranska obala Turske, turistička je Meka: hotel do hotela (većina su zaista odlični, ali i pristupačni), smješteni na samoj plaži, uz tirkizno, čisto, mirno, i toplo Sredozemno more (da, sasvim solidno toplo i u travnju), te smo to područje ostavili kao opciju i za eventualno ljetovanje van naše, hrvatske sezone, dakle, neki svibanj ili rujan, jer su tada ovdje temperature i zraka i mora osjetno više nego kod nas, a cijene osjetno niže.
Sutradan smo krenuli prema Kapadokiji, udaljenoj oko 450 km, tako da smo čitav dan proveli na putu, jer je valjalo premostiti planinu Taurus. Posjetili smo grad Konyu, zanimljiv po prekrasnom samostanu Mevlana, sjedištu reda derviša i mjestu gdje je naučavao i gdje je pokopan čovjek u mnogome ispred svog vremena, mistik i pjesnik Mevlana Celaleddin Rumi (upravo je Rumi tematiziran u mnogima najdražoj knjizi Elif Shafak ‘Četrdeset pravila ljubavi’).
Za boravka u Kapadokiji bili smo smješteni u gradu Nevsehiru, kojeg trenutno možete preskočiti, jer je skroz nezanimljiv. Ali, kako čitamo, 2015. je i tamo otkriven podzemni grad, trenutno traju arheološka iskapanja (pa taj dio izgleda kao da je netom završio rat), ali ne sumnjam da će spretni Turci za desetak godina i ovaj grad pretvoriti u zanimljivu turističku destinaciju.
Nevjerojatne prirodne ljepote
Što se same Kapadokije tiče, to je starovjekovna regija, koja se nalazi u samom srcu nekadašnje Anatolije, a danas azijskog dijela Turske, ukupne veličine oko 300 km2. Poznata je po nevjerojatnim prirodnim ljepotama, koje oduzimaju dah, a još ju se naziva i zemlja lijepih konja, zemlja vilinskih dimnjaka, itd. Na tom su području prije 8 do 10 milijuna godina bili aktivni vulkani, koji su za sobom ostavili sedimentne stijene od tufe, i to u obliku ogromnih monolita, koje su kasniji stanovnici zdušno iskoristili: naime, stijene su iznutra izdubljene, te su bile korištene kao crkve, samostani, kuće, a što je sve danas moguće vidjeti. Izuzetan je Muzej na otvorenom Gӧreme, koji sadrži velik broj ranokršćanskih crkava uklesanih u stijene, sa zanimljivim freskama, koje datiraju u nešto kasniji period, od 9 do 11. stoljeća, ali i gdje god usput baciš pogled vidiš uklesane prozore i vrata.
Lijep je i grad Ortahisar, kojeg prvo valja pogledati s panorame, s koje se pruža zadivljujući pogled na ogromnu monolitnu stijenu (zapravo tvrđavu), kao i na kuće. Na tvrđavu u Ortahisaru smo se popeli, a s nje se također pruža pogled na sve četiri strane svijeta. Ortahisar ima i više manjih boutique hotela, a i temeljito se preuređuje, tako da je šetnja njegovim ulicama pravi doživljaj – uređene kuće, hoteli, apartmani, interesantna vrata, svakako za izgubiti se u lunjanju.
Čarobni podzemni gradovi
Kapadokija je prepuna različitih lokaliteta, u kojima se priroda doista razmahala u nezamislive oblike. Pa smo tako posjetili Dolinu golubova, u kojoj se nalaze brojni objekti nekad davno s različitim namjenama, uklesani u stijene. Iz nje puca pogled na gradić Uçhisar, poznat po monolitnoj stijeni u kojoj je naravno tvrđava, najvišoj točki u Kapadokiji, i nekadašnjem središtu obrane. Dolina deva dobila je svoje ime po monolitnim stijenama koje sliče na deve, a Dolina ljubavi je upravo zadivljujuće mjesto, i možete pretpostaviti kojeg su oblika ogromne monolitne stijene u toj dolini… Tu se nalazi od dasaka sklepani, izuzetno šarmantni kafić, pa uzmite pola sata pauze s pogledom na hm… stijene.
U Kapadokiji se nalaze i na podzemni gradovi (čini mi se da ih je do sada otkriveno četrdesetak), o kojima su tako divno pisali Željko Malnar i Borna Bebek u kultnom putopisu ‘U potrazi za Staklenim gradom’. U podzemnim se gradovima nije živjelo, već su oni sadržavali sve što je potrebno za višemjesečni opstanak u podzemlju u slučaju opasnosti. Takav jedan manji, ali posve samodostatni gradić smo i posjetili.
Vibrantna Antalyja
Ono po čemu je Kapadokija također poznata jesu letovi balonom. Nažalost, to smo preskočili (ne mogu reći da se panično bojim visine, ali nije mi ugodna, a stajanje u košari balona mi je nezamislivo), ali svakako je preporuka za one koji nemaju strah od visine. Leti se u zoru, na oko 600 metara, i to samo ako vremenski uvjeti dopuštaju, iskustvo i pogled su navodno spektakularni (kao i cijena, jer let po osobi košta oko 170 eura, i najvjerojatnije će još rasti).
Zadnja tri dana proveli smo u našem hotelu, blizu Antalye, koju smo i posjetili, ali nažalost, prekratko. Antalyja je vibrantan grad, koji ima vrlo lijep stari dio, prepun trgovina, zanimljivih ugostiteljskih objekata i starih kuća, i idealna je za lunjanje koje završava u lučici, ali agencija nam je u programu ostavila jedva dva sata za sam grad, što nipošto nije bilo dovoljno. Eto, barem imamo razlog da dođemo opet…
Pristupačni jelovnici
Turska je poznata i po svojoj hrani. Uživala sam u gomilama povrća spravljenog na različite načine, uz interesantne (ne predominantne) začine, oduševila me juha od leće (koju ću uvrstiti u svoju kuhinju), a od tradicionalnih slatkiša smo isprobali sve što se nudilo – sve je ukusno, ali jako, jako, jako slatko. Moji su se klinci oduševili ručno rađenim sladoledom, koji se može kupiti na ulici, specifične je, lagano gumaste teksture. Preporučam i svježe cijeđeni sok od nara, koji se može kupiti doslovno na svakom koraku, a u Kapadokiji su poznati vinogradi, te se preporuča vino vrste Shiraz. Cijene hrane su osjetno niže nego kod nas, alkohola baš i ne.
Turska keramika i koža
Što se tiče suvenira, u Kapadokiji se može kupiti najpovoljnija keramika te preporučam da to učinite tamo, u Antalyi je izbor već manji, a cijene višestruko više. Ne garantiram da je keramika rađena ručno, ali je toliko šarena i ljupka, da je stvarno nezaobilazna. Isti su takvi i povoljni začini, čajevi (Turci puno više piju čaj nego tursku kavu), ali i proizvodi od kože – Turci su fantastični majstori kožari, i ne, ne proizvode samo kopije poznatih brendova (iako, s obzirom na njihovo majstorstvo i kvalitetu kože, mislim da bi kopija mogla vrlo lako biti i kvalitetnija od originala). Cjenkanje je obavezno, ali isto tako ne uvijek i svuda. Primijetili smo da se mlađoj populaciji trgovaca to jednostavno ne da, jer je to zapravo prilično dugotrajan i zamoran proces.
Što se tiče agencije: doista je puno jednostavnije (da ne kažem jeftinije) ići organizirano, ali dobro pazite na ponudu. Naime, mi smo se osjećali na kraju umnogome prevareno, obzirom smo na lokalitetima zadivljujuće ljepote provodili najmanje vremena, dok su nas zdušno i višesatno vodali po tvornici tepiha (gdje smo se na svoje uši i oči uvjerili kako nam serviraju bajke), zlatari (s dizajnom nakita od kojeg stvarno boli glava), i kožari (s početnim cijenama od cca 2.000€ za kožnu jaknu – pa se ti cjenkaj do besvijesti, odnosno do realne cijene).
Znači, dobro pazite s kojom agencijom idete, makar bila i najpoznatija, i s najviše iskustva, kakva je bila naša, jer to očito nije nikakva garancija. Ili, dajte si malo truda, skupite ekipicu, i organizirajte se sami, Turska je kudikamo povoljnija od neke europske destinacije, tako da vjerujem da nećete potrošiti bogatstvo, a svoje vrijeme ćete utrošiti na ono što vas najviše zanima. Turska je divna, neobična, egzotična, drugačija, i toliko velika da ćemo ju mi zasigurno ponoviti…
Tekst, foto: Ilina Cenov
