Putovanja obogaćuju naš život na načine na koje ne možemo ni zamisliti do onog trenutka dok se ne otisnemo u nepoznato. Naša nova rubrika Travel guru pratit će upravo takve pojedince, koji su posjetili zemlje koje su na njima ostavile trag i koji će vam svojim riječima pokušati predstaviti sve što su vidjeli, okusili, doživjeli… Prva od njih je Ana Cvitaš, naša kolumnistica, koja se nedavno vratila sa Šri Lanke.
Šri Lanka
Putovanja sam uvijek doživljavala kao bijeg iz vlastitog svijeta i njegovih ops(r)esija. Ima nešto u prelasku imaginarne granice koja barem na tren omogućava da ostaviš sve iza sebe i kreneš u nepoznato. Krenula sam tako ususret nekim nepoznatim ljudima, mjestima i načinu života bez ikakvih očekivanja; prema zemlji u kojoj vrijeme teče polaganije, a ljudi se smiješe. Nisam osoba od istraživanja i planiranja. Imam sreće što moji prijatelji jesu, jer se samo, „kao kofer“ kako mi kažemo, prepustim.
Pijesak. Prašina. U kosi, na koži koja crveni, u svim porama. Miris curryja, sušene ribe, oceana i sandalovine. Zvuk toplog vjetra, trube autobusa i tuk tuka, riječi koja tako para uši: „madam“… Sjedim i cuclam Coca-Colu na slamku (postoji i nešto kao previše kokosovog soka premda sam mislila da je to nemoguće) u restoranu čekajući svoj jutarnji rothi. Pogled se povlači za zvukom sjeckanja prema prozoru koji otvara svijet užurbane kuhinje u kojoj radi cijela obitelj. Svi su bosi pa tako i ja. Zavalila sam se u plastičnu stolicu i promatram ljude dok se u pozadini čuje prženje hrane. Europljani. Uglavnom. Neki crveniji i od mene. Crvenilo i bjelina odaju „nove“ među nama. „Sve je prljavo“ govori bijela žena u hlačama koje ocrtavaju njen avanturistički duh i alternativnost. „Prljavo je…“ odzvanja s visoka.
Gledam preko plastičnih stolnjaka i njenog masnog tjemena na ulicu, prema špičastim psima koji leže pod nemilosrdnim suncem na pješčanoj cesti. Djeca odlaze u školu. Djevojčice nose uštirkane haljinice i uredne pletenice s veselim špangicama. Ruksaci su na leđima. Podsjećaju me na moj prvi razred, dok sam u ratno doba živjela u malom gradu u Moslavini, a baka mi je plela iste takve pletenice i peglala haljinice za školu. Nekima je, izvana, sve što je nama bilo očuvanje normale, bilo sinonim za treći svijet. Vjerojatno „prljavo“ ili bijedno. Razmišljala sam o toj komparaciji.
Šri Lanka je zemlja koja tek ima za izgraditi svoj neovisni identitet
Nakon godina provedenih u igri navlačenja između kolonijalnih sila okusila je i opresiju Tamilskih tigrova koja je trajala od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do 2009. U međuvremenu, 2004. godine pogodio ju je tsunami koji je za sobom ostavio rasulo i brojne žrtve. Izgradnja neovisnog identiteta i uvid u turistički potencijal podsjetio me na zemlju iz koje sam došla. To je proces i on traje. „Prljavo“ odzvanja i dalje, a ja se upravo zbog te prašine i sirove energije koja spaja mirnoću i živost grada osjećam ispunjeno. Ovdje ništa ne djeluje lažno, ovdje se iskušavaju pokušaji i pogreške i upravo je u tome ljepota. Ne žuri, treba vremena da ti konobar donese ono što si naručio prije sat. Lako je prepustiti se i lako je u svemu pronaći nešto pozitivno, čak i u pijesku koji je ubrzo pronašao put do svih dijelova mog razbacanog kofera ili u činjenici da nigdje nema koša za smeće. Jednima prljavo, drugima oslobađajuće.
Premda je riječ o zemlji koja je prvenstveno budistička i otkriva mnoštvo hramova starih više od 2000 godina, meni ovo putovanje nije bilo duhovno već osjetilno. Ipak, dok smo se u mraku penjali stazom Pidurangala Rocka ispunjenom masivnim kamenim stubama kako bismo doživjeli izlazak sunca s pogledom na drevni grad Sigiriyju osjetila sam kako su mi misli potpuno prazne. Silaskom sam potegnula štrik koji je visio o zvono, a njegovim sam odjekom pustila i dio sebe koji je davno trebalo otpustiti. To se ne događa ako u svemu oko sebe pokušavaš naći smisao ili poveznicu s onime na što si navikao. Na takav način niti jedno mjesto nikada ne možeš iskusiti.
Riječ je o mjestu koje valja istražiti sada…
A Šri Lanku je tako lako doživjeti. Nepregledna brda svih zamislivih nijansi zelene boje i jednostavnost njene su odlike. Ništa ti nije potrebno. Da, lako je govoriti s pozicije turista, ali riječ je o mjestu koje valja istražiti sada. Za deset godina, više ništa neće biti isto. Moderna kolonizacija čini svoje. Hotelijeri i menadžment već su pustili tamo svoje pipke i ostavljaju identične tragove koji kradu autentičnost.
Već sada napadnuta rijekama turista Sigiriya će možda imati drugačiji osjećaj, a možda će ostati potpuno nezemaljsko mjesto. „Zamisli da nismo došli. To je kao da si u Egiptu, a ne vidiš piramide“ rekla je nepoznata žena svojoj prijateljici dok je hvatala dah i prolazila zadnje stepenice do drevnog grada. I bila je u pravu. Ta golema gromada poznata kao Lavlji kamen simbol je velikih kultura koje su opstajale samo kako bi s vremenom i promjenama koje je ono donosilo nestale. Ali njihov je trag još vidljiv, njihova se prisutnost još osjeća i čovjeka na tom mjestu čini malenim, ali snažnim. Jer moguće je ostaviti djelić sebe u prošlosti i dopustiti joj da ga očuva. No, zaboravimo na moju introspekciju jer što i kako vidjeti na Šri Lanci je pitanje zar ne?
Naša ruta
Ruta koju je osmislila prijateljica jer; kako sam već naznačila – ja putujem k’o kofer, počela je putem iz Colomba u koji slijećete do dva i pol sata udaljene Mirisse na jugu. Ona je idealna lokacija za dane na plaži. Osim barova i restorana nudi sjajnu povezanost s ostalim zanimljivim odredištima na obali. Busom, tuk tukom ili taksijem lako ćete doći do Gallea, Welligame (u kojoj možete surfati i bolja je za početnike) ili osobno omiljene plaže – Midigame.
Kažem omiljene jer pripadam onima koji nisu ljubitelji gužve, a Midigama je odredište na koje se upućuju samo iskusni surferi i poneki zalutali turist. Otkrila sam ju putem za Galle kroz prozor automobila i pomislila – „ovdje želim biti“. Bila je to dobra odluka. Uz mnoštvo restorana nude vam se sve zamislive vrste curryja i tradicionalnih jela. Alkohol je u restoranima koji nemaju poseban bar zabranjen no dopušteno je unošenje i konzumacija vlastitog, a kokteli vas čekaju u svakom baru.
Nekoliko dana izležavanja na obali i surfanja i bili smo spremni za hodanje. Krenuli smo u unutrašnjost do Elle. Gradić koji je do prije dvije godine bio gotovo prazan danas vrvi trgovinama, kafićima i restoranima. Čak i na najneočekivanijim mjestima; poput male drvene kućice uz prugu, možete kušati najukusnija jela po vrlo pristupačnim cijenama (niže nego kod nas). Usponi na Ella Rock i Little Adam’s Peek glavna su turistička aktivnost, a ruta do Ella Rocka obuhvaća hodanje po pruzi. Premda znakovi upozoravaju protiv toga teško da ćete baš u tom momentu naići na vlak, koji je također turistička atrakcija. Iskušali smo nešto više od šest sati vožnje u njemu na putu od Elle do Kandyja. Većina ljudi to vrijeme provede na vratima vlaka gledajući plantaže čaja i vizure gradova u nepreglednom zelenilu. Uz ekstremno zašećeren čaj s mlijekom, na većim se kolodvorima izmjenjuju lokalni prodavači samose (trokutasto prženo tijesto s nadjevom) i slastica.
Kandy nam je samo bio stanica do Dambulle no ručak u hotelu naziva Helga’s Folly definitivno je bio vrijedan posjeta gradu. Nekadašnja rezidencija Lady Helga De Silva Blow Perera produkt je njene terapije nakon razvoda braka, a ona je uključivala slikanje, izradu skulptura i uređivanje prostranog hotela na brdima s pogledom na grad. Ekstravagantan interijer inspirativno je mjesto kojemu nisu odoljeli najveći umjetnici 20. stoljeća, a Helga koja je danas u devedesetim godinama života i dalje ga posjećuje. Inkognito. Napustivši Kandy nastavili smo istraživati sve što nudi Dambulla – hramove i skulpture urezane u stijenama. Mnogobrojna svetišta glavna su atrakcija no iznad svega ističe se Sigiriya.
„Maleni smo i malo nam je dovoljno da bismo bili sretni“ rekao mi je vodič Prima, nekadašnji profesor filozofije koji je tijekom Tamilske vladavine bio u zatvoru zbog progresivnih ideja. Danas vodi ture turista koji bicikliraju iza njegovog motora, a on im priča o drevnim hramovima. U pravu je i ta me misao tješi povratkom u stvarni svijet. Zaista je malo dovoljno da bismo bili sretni, a nadam se da ću se jednom vratiti na ulice Šri Lanke, udahnuti tropski zrak i osjećati se jednako ispunjeno kao i kad sam napustila aerodrom i zakoračila na to prašnjavo tlo prvi put ostavljajući sve suvišno iza sebe.
Foto: Ana Cvitaš
