Kako je na Lastovu zimi i tko živi na Palagruži? Andrea Buča otkrila nam je sve o novom serijalu Stani na otoku
Nove pustolovine nagrađivane autorice i redateljice Andreje Buče vraćaju se na male ekrane. Nakon velikog uspjeha prethodnih putopisnih avantura, Stani u Lici i Stani u Zagorju, Andrea Buča donosi spektakularne prizore i daleke horizonte sa samotnih te pomalo zaboravljenih otoka Jadrana. Stani na otoku naslov je novog serijala koji će svjetlo dana ugledati premijerno 19. rujna na HTV1. Tim povodom razgovarali smo s Andreom koja nam je otkrila sve detalje u zanimljivom intervjuu.
Stani na otoku
Treća sezona prošarana je dalekim pučinama, nesvakidašnjim prizorima, netaknutom prirodom, kao i motivima koji se protežu kroz čitavi serijal. Spektakularne snimke zore i sutona, svjetionici, hridi, skrivene uvale i spilje – samo su dio veličanstvene priče koju autorica predstavlja gledateljima. Međutim, osim prizora koji oduzimaju dah, Andrea Buča poseban naglasak stavlja na ljude, njihove autentične priče i živopisne karaktere. Autorica i sama naglašava kako su joj najveće priznanje gledatelji koji uživaju u njezinim dokumentarcima i koji potom odluče posjetiti mjesta prikazana u serijalu.
- Uskoro kreće Vaš novi projekt “Stani na otoku”, što možemo očekivati?
Od Suska do Palagruže pa još južnije na Lastovo i Mljet, u osam epizoda moći ćete zaviriti u život pučinskih otoka, osjetiti specifičnost tih dalekih hridi usred Jadrana. U dokumentiranju života uvijek su u fokusu karakterni likovi, živopisni ljudi koji najbolje opisuju neki prostor. Volim pomaknuti obično, a neobično tretirati kao posve običnu pojavu. U serijalu lovim spektakularne prizore, proživljavam morske avanture i kroz impresije i emocije govorim o otočkom životu, dalekim horizontima i osami.
- Hrvatski otoci su nevjerojatno blago, kako vam je bilo stupiti s njima u najintimniji kontakt?
Pučinski otoci i otočani privlače one koji žude za Dalmacijom kakva je nekoć bila jer je udaljenost odličan konzervans. Odlazak na takve otoke za mene je povratak u djetinjstvo, Proustov kolačić. Daleki horizonti, meditativni trenutci i ranjivost koju se ne bojiš pokazati – koliko si zapravo malen, a more veliko.
- Koji Vam se otok posebno dojmio i zašto?
Palagruža i otok Svetac (Sv.Andrija) jer oba su na ozbiljnoj pučini. Za Svetac je Tin Ujević govorio dovle i ne dalje, otok na kojem raste najfiniji Mali Plavac, na kojem je nekad živjelo 70 ljudi, danas samo obitelj Zanki, za lijepa vremena. A Palagruža, vrata Jadrana, svim je pustolovima izazov. Zbilja je daleko i nedostižno i impresivno, iz Komiže u falkuši jedriš 7-8 sati i onda se pred tobom stvori hrid usred mora, nevjerojatno ribolovno područje koje je Komiškim ribarima značilo život. Od izgradnje svjetionika 1875. godine moreplovcima je signal u noći, pticama selicama koje lete iz Afrike oduvijek je odmorište, a posljednjih godina Voji i Manueli ljubavno gnijezdo. Ni na jednom od ta dva otoka nema struje, vode, ni signala. Ni s jednog od ta dva otoka ne želiš otići.
