Kad birate odredišta ili samo razmišljate o wishlisti svojih putovanja, koliko vam često padne na pamet Oman? Iako nije česta turistička adresa, Tija Malik i Jakov Kamber odlučili su otputovati upravo tamo. Kažu da nisu tip ljudi koji pomno bira gdje će putovati – naravno, postoje određena mjesta koja žele doživjeti, no ne forsiraju ih jer znaju da ima vremena kad će ih posjetiti. Vode se samo jednom filozofijom:
Nije bitno gdje – samo volimo putovati!
Kao mlađi smo mnogo putovali Europom, a posljednjih smo se godina proširili van njenih granica. To nam je jedina vodilja, ali ne i uvjet. Ne planiramo predugo unaprijed; karte uvijek kupujemo unutar mjesec dana prije samog putovanja. Ostavljamo putovanju da odabere nas, i to nam se pokazalo najboljim. Kupujemo kartu koja je najpovoljnija na datume koji nam odgovaraju. Isto je bilo i s Omanom, što je mene izuzetno razveselilo jer gajim poseban afinitet prema arapskim zemljama.
Nakon što su kupili karte, slijedile su pripreme za putovanje u kojima su oboje uživali. I Tija i Jakov vole istraživati kulturu, otkrivati mjesta koja žele posjetiti te planirati aktivnosti kojima se žele posvetiti. Favorite stave na papir pa ih označe na karti jer tako najjednostavnije odluče gdje će biti smješteni. Tija kaže:
Iako okvirni plan uvijek imamo, nismo preambiciozni; odavno smo naučili da trčanje s lokacije na lokaciju samo da bi nešto skinuli s popisa nema nikakvog smisla. Više se volimo prepustiti – i doživjeti način života lokalaca. Najzanimljivija iskustva, gotovo u pravilu, doživimo „putem“.
Prekrasan smještaj u glavnom gradu
Ako postoji potreba za vizom ili neki drugi uvjet za putovanje, to vole obaviti unaprijed, kako ne bi gubili mnogo vremena tijekom putovanja. Uvijek se trude nositi što manje prtljage, a odjeća mora biti praktična i maksimalno iskoristiva. Kod putovanja u Oman, uzeli su u obzir kulturne kodekse odijevanja, ali i iznimno visoke temperature. Tija kaže da su se kao odličan izbor pokazali prozračni kombinezoni i haljine prirodnih materijala.
Nakon svih priprema, konačno je uslijedilo putovanje. Krenuli su iz Zagreba zrakoplovom, s presjedanjem u Dohi – let iz Zagreba traje oko pet sati, a iz Dohe do Muskara treba tek oko sat i pol vremena.
Smjestili smo se upravo u Muskatu, što je pomalo neobično za nas jer smo ljubitelji malih mjesta i prirode i dosad smo odsjedali u skladu s tim, ali Muscat se, na našoj karti, pokazao kao idealna baza. Smještajnih jedinica ima dovoljno i to su (u prevladavajućoj većini slučajeva) hoteli. Lijepo nam je izgledao jedan novootvoreni hotelčić s akcijskim cijenama pa smo ga rezervirali direktno s njihove web stranice. Pomalo smo se šokirali kad smo tek stigli i vidjeli to atraktivno zdanje. Na takvom mjestu definitivno dosad nismo odsjedali. A usluga… Znaš ono kad ti je neugodno koliko j netko pristojan i željan pomoći?
U glavnom gradu Omana prijevoz dobro funkcionira, ali ono što nije najsretnije je povezanost autobusima i vlakovima unutar Omana. Agencije nude izlete, no cijene su paprene, a ni taksiji nisu povoljni s obzirom na činjenicu da je Oman zemlja koja obiluje naftom i prirodnim plinom, kao i na činjenicu da litra goriva košta tri do četiri kune. Upravo iz tog razloga, Tija i Jakov unajmili su automobil, i to s pogonom na četiri kotača kako bi bili spremni za svaki teren. S lokalnim iznajmljivačem dogovorili su dobru cijenu, a ta se kombinacija pokazala dobitnom. Tija kaže:
S automobilom smo se osjećali slobodno. Svakog bi se jutra otisnuli u novom pravcu, prema nekoj novoj destinaciji, a putem bi stajali gdjegod nam se svidjelo, bilo to da stavimo nešto usta, popričamo s prolaznikom, ili se samo divimo okolini. Najviše smo vremena provodili u prirodi. Iako je krajolik većinom gol zbog iznimno suhe klime, Oman ima toliko prekrasne oaze da se osjećaš kao da to što vidiš oko sebe nije stvarno.
Nakon kilometara pustoši, obasjana s baš onoliko sunca koliko dopuštaju visoke, prijeteće stijene s obje strane kanjona, skriva se džungla palmi okupljena oko bazenčića vode povezanih manjim, i malo većim slapovima koji pružaju nagrađujuće osvježenje od temperatura koje u travnju dosežu i do 45 stupnjeva. Još kad u pukotinama stijena pronađeš skrivene špilje… Čarobno. Omanci takva mjesta nazivaju wadijima.
Okorjeli Dalmatinci u nama nisu htjeli propustiti uživanje u moru.
Uživali su i na koraljnim otočićima na pučini, bez drugog kopna na vidiku. Opčinila ih je tišina, zvuk mora, bijeli pijesak, ribice, kornjače, morski psi i ostatak šarenog podvodnog svijeta koji se okuplja na koraljnom grebenu pa su se, na kraju avanture, u brod popeli opasno smežurani i nekoliko nijansi tamniji. Jedne su večeri na plaži uhvatili kornjaču kako liježe jaja, a Tija kaže da je to bilo posebno iskustvo, osobito za Jakova koji je veliki entuzijast za svim vrstama kornjača.
Nismo propustili ni zaviriti u džamije, izvana mahom od bijelog, omanskog mramora, kao ni tvrđave, kule, souqove (lokalne tržnice) i ostala ostvarenja koja spajaju omansku kulturu i arhitekturu, a u koje Omanci ulažu puno truda oko detalja i održavanja. Općenito, u Omanu je prostorno uređenje vrlo važno, i svi objekti, bilo stambeni, poslovni ili sakralni, nalaze se u dijapazonu boja od bijele do tamnobež, što stvara sliku čistoće, urednosti i sklada gdjegod se nalazio u urbanom području. Tom skladu pridodaju i žene odjevene u crne abaye te muškarci, najčešće u dugačkim bijelim dishdashama i s tradicionalnim omanskim kapicama u obliku plitkog valjka, ležerno nataknutima na glavu. Jug zemlje nismo uspjeli obuhvatiti, no to nam je samo dodatna motivacija da se jednom vratimo u Oman, priča Tija.
Niti jedna aktivnost u Omanu ne iziskuje trošenje novaca
Ono što je spomenuto na početku, kako Oman nije prva ideja pri planiranju putovanja, vidljivo je i u samom Omanu jer se on još uvijek uhodava u cijelu turističku priču. Ulaz se ne naplaćuje nigdje, a suvenirnice kakvim ih mi poznajemo ne postoje. Omanski suveniri su uglavnom zlato, parfemi, tekstil i datulje. Tija tu dodaje i lijepe uspomene te kaže da niti jedna aktivnost u Omanu ne iziskuje trošenje novca. Kaže kako turiste gotovo i nisu vidjeli, a znalo se da izvan Muskata voze i 100 kilometara u komadu te ne naiđu na živu dušu, osim poneke koze ili magarca uz cestu.
Tome pridonosi činjenica da su u Oman otputovali na početku vruće sezone. Naime, temperature su podnošljivije tijekom siječnja i veljače:
Oman ima dvije sezone – vruću i jako vruću – rekao nam je jedan lokalac. Srećom, mi smo oboje tipovi koji vole jako vruće. No, iako su novi u cijeloj toj priči, Omanci se zbilja trude oko turista. Moram priznati da me stislo u želucu kad nas je jedan mlađi lokalac upitao kakvi su nam Omanci, i jesmo li imali drukčije mišljenje o njima prije no što smo posjetili Oman. Unatoč nevelikom broju turista, očito se već susretao s predrasudama, a koliko ga to žalosti, vidjelo se u njegovom pogledu.
Omanci su jako pristupačni ljudi i uvijek spremni pomoći. Jedan nam je gospodin doslovno crtao na dlan kako da dođemo do restoračića koji nam je preporučio, dok nam je drugi, pomažući da nađemo auto u enormno velikoj garaži jednog robnog centra, htio „srediti“ besplatan izlet brodom s njegovim rođakom. Nasmijana gospođa srednjih godina pred džamijom samoinicijativno mi je pomogla namjestiti maramu oko glave. Zabavljali su nas i pogađanjima odakle dolazimo: većina bi nas smjestila u neku drugu arapsku zemlju, a vrlo mali broj Omanaca zapravo zna za Hrvatsku i okolne zemlje – dok im ne spomeneš Luku Modrića. Svaka čast Luka, najpoznatiji si domaći brend!
Dobili gozbu koju i danas sanjaju za stvarno smiješnu cijenu
Što se tiče kuhinje, riječ je o zanimljivoj mješavini arapskih, afričkih i južnoazijskih okusa. Hrana je lagana, s puno začina i povrćem, u kombinaciji s morskom hranom ili mesom, ovisno o tome radi li se o moru ili unutrašnjosti. Kao prilog većinom jedu rižu ili beskvasni kruh, napravljen sa raznoraznim začinima, svaki bolji od boljeg. Tija kaže:
S obzirom na to da je hrana bila gotovo jedina stvar na koju smo trošili, i da oboje uživamo u istočnjačkoj hrani, jeli smo jako dobro, a posebno nas je oduševio restorančić koji smo posjetili na preporuku lokalca u jednom primorskom mjestu. Djelatnici restorana su se vidno, pozitivno uskomešali pri našem dolasku, nenaviknuti na druge goste osim lokalaca, i priredili nam gozbu koju još danas sanjamo, za zaista smiješnu cijenu.
Foto: Privatni album
