Ako poželiš posjetiti grad u kojem te, kada dolaziš, preplavi neizbrisivi osjećaj da se jednostavno vraćaš kući, bez obzira jesi li ovdje prvi ili stoti put, onda je očiti izbor Sarajevo… Uz to još nije jako daleko, nećeš potrošiti hrpu eura, izvrsno ćeš jesti i zabaviti se, dakle, upravo idealno mjesto, bez obzira ideš li u provod, ili vodiš i klince (kao mi ovaj put)…
Hodajući ovim nadasve neobičnim gradom, svako malo mi je padalo na pamet kako je od 1992. do 1995. ovdje trajala najduža opsada nekog glavnog grada u povijesti čovječanstva (trajala je dulje čak i od opsade Sank Petersburga!). Bila je to jeziva sramota moderne Europe i svijeta, sramota moćnika koji su sjedili prekriženih ruku, dok su granate zasipale grad, pretvarajući ga u ruševinu. Tragovi opsade vidljivi su i danas, iako ni blizu tako očiti kao kad sam 2001. prvi put stigla u Sarajevo, ali grad je preživio, jer raju i njegov duh nitko ne može ubiti… Sarajevo je preživjelo iz inata!
Na mjestu današnjeg Sarajeva, u 7. stoljeću dolaze Slaveni, u povelji iz 13. stoljeća njegovo područje bilo je dio župe Vrhbosna, međutim ozbiljniji razvoj Sarajeva počinje dolaskom Turaka, te se njegovim osnivačem smatra Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada na obalama rijeke Miljacke. Vrlo brzo grad postaje izuzetno gospodarsko, prometno, trgovinsko i kulturno središte, posebno za vladavine Gazi Husrev-bega, u 16. stoljeću, kada je Sarajevo bilo jedan od najbogatijih gradova ovoga dijela Europe. Upravo Gazi Husrev-beg daje izgraditi neke od najvažnijih građevina smještenih danas na području starog grada, Baščaršije: Gazi Husrev-begovu džamiju, Medresu, Bezistan, čuvenu biblioteku, uvodi vodovod i td., te udara temelje gradu, koji ubrzo nakon njegove smrti, kao najveći grad europskog dijela Osmanskog carstva, broji čak 50 000 stanovnika!
Danas kad hodaš Sarajevom, upravo je fascinantno kako je grad gotovo pa geometrijski podijeljen u dva dijela. Čak na kraju ulice Ferhadija postoji i oznaka, Sarajevo meeting of cultures, s koje ako pogledaš na zapad imaš osjećaj da si u nekom zapadnoeuropskom gradu, a ako pogledaš na istok, vidiš vrevu stare mahale, s vizurama džamija, minareta, Sahat-kule, tradicionalnih trgovina i ugostiteljskih objekata. I jednostavno je fascinantno prolaziti čas „modernim“ gradom, s ekskluzivnim kafićima, trgovinama svjetskih brendova, i vrlo „bečkom“ arhitekturom, da bi se već sljedeći trenutak zatekao kako hodaš kamenim ulicama koje skrivaju višestoljetne tajne: džamije, skrivena dvorišta, najbolje ćevape na svijetu (kod Želje, prema izboru Taste Atlasa!), razne suvenire, nezaobilaznu bosansku kavu…
S obzirom na to da grad također dijeli i rijeka Miljacka, mi smo skakutali čas na jednu, čas na drugu stranu, preko više različitih (uglavnom pješačkih) mostova, od kojih neki datiraju još iz osmanlijskog perioda, kao npr. Latinska ćuprija, a neki su novi, primjerice futuristički most Festina lente iz 2012. godine.
Sarajevo nije velik grad, tako da ga se vrlo lako može razgledati pješice (doduše, ne znam koliko bi se moja djeca složila s ovom izjavom, jer smo prvi dan „odradili“ 17000 koraka, ali okej). U „zapadnjačkom“ dijelu Sarajeva otkrit ćete zanimljivu katoličku Katedralu Srca Isusova, izgrađenu 1884., te vrlo lijepu pravoslavnu Sabornu crkvu, inače jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. Mi smo posjetili obje, promatrajući sličnosti između dva (nepotrebno odvojena) kršćanska religijska pravca. Nismo zaobišli ni nekadašnju sinagogu, danas Muzej Jevreja, koji se (gotovo pa simbolički) nalazi taman negdje na liniji Sarajevo meeting of cultures, tj. taman između istoka i zapada… Podignuta je daleke 1580. godine, novcem rumelijskog beglerbega, koji je za Židove protjerane iz Španjolske i Portugala prvotno izgradio han, zapravo svojevrsni stambeni objekt, kako bi se smjestili židovski izbjeglice, da bi od njega tek nešto kasnije postala sinagoga. Danas se na lijevoj strani Miljacke nalazi i treća po veličini sinagoga u Europi, Aškenaška sinagoga, koja datira u 1902.
Posebno nas je oduševila Gazi Husrev-begova džamija, koja možda nije najstarija u Sarajevu (starija je Careva džamija), ali je najveća džamija iz Osmanskog perioda u BiH. Izgradio ju je ranije spomenuti Gazi Husrev-beg, upravitelj Bosne, davne 1530/31. Neočekivano smo naišli i na izuzetno zanimljivo turističko vodstvo, pa je ljubazna vodičica mojim klincima objasnila gdje npr. u džamiji stoji imam kad predvodi molitvu i sl., a izuzetno je i džamijino dvorište, koje krije brojne znamenitosti – šadrvan (fontanu), dva turbeta (mauzoleja), dvorišta s grobljem i td. Odmah preko puta je i Gazi Husrev-begov muzej, te njegova medresa (vjerska škola), jer bio je on baš super tip, koji je upravo svoju imovinu uložio (uvakufio) u izgradnju grada.
I tako, šećući Sarajevom, nailaziš na bogomolje svih vrsta, koje sasvim lijepo egzistiraju zajedno, zapravo shvaćaš kako je jedino bitno multikulturalnost, kozmopolitizam, i međusobno poštivanje različitosti. Jer, različitosti vesele i obogaćuju, a Sarajlije ionako dijele ljude samo na raju i papke…
Posebna je priča sarajevska hrana. Kako kaže naš prijatelj Ahmed: „Jes’ bio u Sarajevu? Jes’ ost’o gladan?“… Dakle, ostati gladan u Sarajevu jednostavno nije moguće, pa smo tako i mi pošteno odrađivali našu gastro turu: ćevapi, sogandolma, sarma u japraku, klepe, burek, sirnica, zeljanica, krompiruša, pa malo bosanske kave, pa onda malo slatkog – urmašice, baklave, tufahije, kadaif… Izbor je tolik da u tih nekoliko dana koliko smo mi bili jednostavno nismo mogli probati baš sve, ali uspješno smo se vratili kući kao četiri praščića…
Naravno, nije Sarajevo samo arhitektura, zgrade, mostovi, parkovi (svakako preporučujem i Vilsonovo šetalište, malo izvan strogog centra, ali krasan dio uz Miljacku za šetnju i rekreaciju)… Sarajevo su i njegovi ljudi, njegova raja, koja zapravo boravak u ovome biseru čini toliko nezaboravnim. Sarajlije su neposredni, ljubazni, gostoljubivi, uvijek za šalu, tako da su smijeh i zabava zagarantirani… Naravno, ima Sarajevo (kao uostalom i čitava BiH, a bome i Lijepa naša) svoje boljke, kako nam to pričaju naši prijatelji Ahmed i Ema, ali ovaj grad nije ubila višegodišnja opsada, pa ga onda neće dokrajčiti niti glupa politika!
Otići iz Sarajeva, a da sam sebi ne obećaš da ćeš se sigurno vratiti, jednostavno nije moguće. Koliko god puta da smo suprug i ja bili ovdje, uvijek se rado vraćamo, i uvijek imamo osjećaj da smo ovdje doista dragi gosti… Mislim da se i naša „mala raja“ zarazila ovim gradom i njegovim ljudima, jer nisu mogli prestati pričati kako im je bilo divno… I kad konačno posjetiš i osjetiš ovaj vibrantni grad, kad kreneš put kuće, u ušima ti zvoni ona stara Kemina pjesma, sa sasvim novim značenjem:
„Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode
čekam s nekom čežnjom
na svjetla tvoja
Sarajevo ljubavi moja“…
Foto: Jagoda Kušević
