Prije nekoliko smo dana suprug i ja krenuli na naše godišnje putovanje motorom, na kojem se pretvaramo u moderne nomade. Naime, ova vrsta putovanja samo je sebi i svrha i cilj, a i poseban vid slobode – slobode za – (s)krenuti gdje ti god srce poželi, i slobode od – svih moranja, konvencija, suvišnosti svih vrsta, kojima smo često opterećeni. Uglavnom idemo samo s okvirnim planom puta, a uvijek s mogućnošću izmjena svih vrsta, uvijek bez rezerviranog smještaja, uvijek s minimumom stvari…
Kroz višesezonska smo putovanja zaključili kako su Alpe najbolja motoristička destinacija ljeti, pa smo kroz godine „prejahali“ slovenske, talijanske, austrijske, švicarske planinske lance, a ove godine smo dodali i još jednu zemlju: Njemačku.
Meni je to ujedno bio prvi put u životu u Njemačkoj, jer me ta zemlja, sva „posložena i popeglana“ kakva već je, zapravo uopće ne zanima (osim Berlina, koji je u planu). Znam, znam, ima se tu također svašta za vidjeti, ali stvar je subjektivnog osjećaja, neka mjesta jednostavno ne osjećam svojima.
No uglavnom, mi smo se iz austrijskog Saalbach – Hinterglemma, inače poznatog skijališta, a ljeti divne planinarske destinacije, gdje smo noćili, zaputili prema samo 100 km udaljenom Berchtesgadenu, mjestu u Južnoj Bavarskoj, smještenom na obroncima Alpa, i u neposrednoj blizini istoimenog nacionalnog parka.
Moram priznati da smo kroz sami grad samo prozujali, jer smo imali važnijih planova. Naime, na samo nekoliko kilometara u planinu, na oko 1000 metara nadmorske visine smjestio se Obersalzberg, nekadašnje sekundarno sjedište vlade Adolfa Hitlera. Naime, on je još 1923. prvi put došao u ovo idilično planinsko odmorište, da bi 1933. kupio planinsku kuću, i preuredio ju u luksuzni Berghof.
S jačanjem njegove vlasti, jačalo je i strateško značenje Obersalzberga, te su se ubrzo izgradile upravne zgrade, vojarna, podzemni bunkeri, a tu su svoje luksuzne kuće imali i pripadnici nacističke vrhuške, poput Hermana Göringa, zapovjednika njemačkog Luftwaffea i „oca“ zloglasnog Gestapa, ili Albertra Speera, Hitlerovog arhitekta i ministra naoružanja.
Znate one slike i snimke kad Hitler čita na terasi, pocupkuje, smije se s Evom Braun, sastanči? E pa, te su slike i snimke (koje je uglavnom snimala upravo Eva) nastale baš na ovom mjestu. Ovdje se brkati zločinac odmarao, stvarajući sliku milog i požrtvovnog državnika koji šeće po Alpama i gladi plavokosu dječicu, ovdje je dolazila i njegova ljubavnica Eva Braun, kao i sam vrh nacističke vlasti. Ali, tu je i doslovno hodočastio narod, vidjeti svog Kancelara, dok to negdje 1938. nije postala „off limits“ zona. Tu je Hitler proveo srpanj i kolovoz 1939. Svi znamo što je zatim bilo u rujnu 1939.
O strateškoj važnosti mjesta govori i činjenica da je Obersalzberg 1945. u savezničkom bombardiranju gotovo pa sravnjen sa zemljom. Amerikanci su imali informaciju da će se tu skloniti Hitler, kad izbjegne iz Berlina, ali to se, kao što znamo, nije dogodilo. 1950. su svi ostaci svih građevina i službeno uklonjeni, jer se nastojalo izbjeći stvaranje desničarskog i neonacističkog „turizma“ (ja bih rekla kulta) inspiriranog zločincem.
Kako bilo, danas se na ovome mjestu nalazi impresivni Dokumentacijski centar, multimedijalni muzej, sa izvrsnom stalnom postavom. Pa tako imamo prilike saznati brojne nepoznate detalje o nacističkoj vlasti, Hitleru, njegovoj kliki, žrtvama ovog režima, otkriti neke kontroverze oko Speera, koji je nakon odsluženja dvadesetogodišnje zatvorske kazne nastavio uvjeravati javnost kako on nije znao za logore i čistke.
Od autentičnih građevina mogu se vidjeti pomalo zastrašujući bunkeri, koji su sadržavali spavaonice, kuhinju, toalete, uredske prostorije, smočnice, a bome su i ispunili svoju svrhu prilikom bombardiranja 1945.
Ali. To nije sve.
Naime, na oko 1800 m nadmorske visine, na stijeni, smjestila se Kehlsteinhaus, nama poznatija po engleskom nazivu Eagel’s nest, odnosno Orlovo gnijezdo.
Do ove kuće, koja je nekim čudom izbjegla savezničko bombardiranje 1945., i u kojoj se od 1952. nalazi restoran, od Obersalzberga vodi strma planinska cesta, kojom se ne možete dovesti sami, već se to može isključivo organiziranim autobusima. Kupovinom karte za autobus, dobijete točno vrijeme polaska (mislim, kakvo nego na minutu, pa u Njemačkoj smo), ali i vraćanja iz Orlovog gnijezda, a posjet Dokumentacijskom centru u tom slučaju ide „pride“.
Inače, Orlovo je gnijezdo služilo Hitleru za povremene državničke svrhe, a do njega je vodila (i danas vodi) strma i uska cesta, a zatim dugačak kameni tunel, do okrugle prostorije s kupolom, iz koje se ulazilo u impozantni zlatni lift, toliko velik da tu nema klaustrofobije, koji je svoju 124 metra dugu putanju završavao (i danas završava) u samoj kući.
Toliko o ostavljanju dojma i snazi uvjerljivosti, u kojima je Treći Reich sa svojom propagandom (danas ćemo reći PR-om) očito bio maher, jer sam sigurna da se npr Mussolini (koji je navodno Orlovom gnijezdu poklonio ogroman kamin od zelenog mramora, i danas vidljiv u salonu) malo dodatno zasrao (pardon my french), kad ga se dovelo ovdje.
Navodno su delegacije ostavljali da neko kraće vrijeme stoje u okrugloj prostoriji, čekajući lift. Valjda da se naužiju straha i dojma, i da se zna tko je gazda.
Kako je danas ovdje smješten restoran, to je zapravo čitavo Orlovo gnijezdo podređeno toj svrsi, ali na terasi, tzv. sunčalištu, okrenutoj prema jugu nalazi se kratka, ali zanimljiva izložba o nacističkoj povijesti ovog područja. S obzirom da je kuća smještena na stijeni, na sve četiri strane se pruža upravo nevjerojatan, impozantan pogled na planinske vrhunce, kuće u podnožju, jezero, polja…
Kad se spustimo nazad u Berchtesgaden, na svega 4 km od grada je Königssee, predivno, čisto smaragdno jezero, gdje sam se na svega 20 stupnjeva temperature vode i okupala. Po jezeru voze turistički brodovi, a izgleda nestvarno – sa svih strana u njega se doslovno zasijecaju strmi planinski obronci.
Ovo je zaista fascinantno područje i isplati se doći i vidjeti, planinske ceste su idealne za opuštenu vožnju motorom, ili recimo malim sportskim automobilom, i svakako savjetujem karte za Orlovo gnijezdo (s uključenim Dokumentacijskim centrom) kupiti online, jer su velike gužve.
Gledajući ove zgrade i eksponate, zapravo, ovo beskrajno zanimljivo područje, podebljano priličnim brojem pročitanih knjiga i odgledanih filmovima na temu Drugog svjetskog rata, osjećaš jezu potaknutu pitanjem kako je bilo moguće da nam se dogodi nešto toliko brutalno poput nacizma. Jer, gotovo pa je neshvatljivo kako nas, normalne ljude, ovi alpski krajolici, jezera, pogled na beskrajne divote inspiriraju da se vozimo motorom, planinarimo, plivamo, jedemo kobasice, a neke su inspirirali da napišu jezivu glupost zvanu Mein Kampf, ili da 1. rujna 1939. napadnu Poljsku. Valjda svakome njegovo…
Foto: Privatna arhiva, iStock