*Tekst je napisala Mirjana Pjevac.
Putovanja su mi oduvijek bila strast, nisam tip osobe koji ima previše mira tako da volim s vremena na vrijeme otići bilo kamo, kako vrijeme i financije dopuste. Putovanja volim dobro isplanirati, znati kuda se krećem i što se gdje može otkriti, pa čak i kratka dnevna putovanja, najviše zbog toga što mi bude užasno žao ako prođem nekim prostorom i onda kasnije otkrijem da se pet minuta od moje rute nalazilo nešto predivno, a da nisam ni znala. Putovanja bez fotoaparata ne mogu zamisliti. Jednom smo prilikom raspravljali što ako je u nekoj zemlji zabranjeno fotografirati, a pruži ti se prilika da odeš tamo, sjećam se kako sam samo revoltirano odgovorila – nema šanse. Ponekad pomislim kako više ni ne znam gledati svijet ako nije kroz fotoaparat.
Veliki sam zaljubljenik u prirodu, ali do sada se nisam nikada zaputila na osvajanje nekih većih vrhova, uglavnom zbog nedostatka društva s kojim bih išla. Do sada sam istraživala i pješačila po Papuku tako da mi je cijela ova priča s Dinarom od starta bila takav izazov i nisam jednostavno mogla dočekati da realiziramo plan. Pripreme za taj put i samo penjanje nisam imala, jer se aktivno bavim jogom i vježbanjem, uz to često lutam i pješačim po Papuku i njegovim vrhovima, tako da sam kondicijski bila poprilično spremna na tu avanturu.
Putovanje na Dinaru
Putovanje na Dinaru zapravo je odgođeno putovanje koje se trebalo dogoditi ovoga proljeća, no zbog cijele situacije s virusom morali smo malo pričekati. Drago mi je da jesmo, jer smo se do lipnja uspjeli svi pripremiti (koliko toliko). Najbitnije od svega je što smo imali cijeli plan puta i planinarenja. Smatram kako je kvalitetan plan puta i kretanja jako bitan posebno u situacijama kao što je ova u kojoj smo morali paziti na svaki sat jer smo nastojali izbjeći noć na planini u svakom slučaju te uspješno realizirati sve što smo si zamislili.
Sam plan izradio je Tomislav, ujedno i vođa puta, koji iza sebe ima već nekoliko planinarskih pothvata pa smo imali puno povjerenje u njega i sve što je napisao. Put smo započeli u Osijeku, oko 6 ujutro nas je sedam s dva auta krenulo kroz Slavoniju prema Zagrebu, a kod Okučana smo se spustili prema Savi te prešli u Gradišku. Odlučili smo se za put preko BiH prvenstveno iz financijskih razloga, no s dozom skepticizma zbog cijele situacije s virusom koja se baš tih dana ponovo počela pojačavati.
Naš put se dalje kretao kroz potez Gradiška -Banja Luka – Ključ – Bosanski Petrovac – Drvar – Bosansko Grahovo gdje smo prešli granicu i nastavili do Knina. Sam put bio je zaista predivan. Nakon Banja Luke dočekali su nas zaista prekrasni prizori i krajolici te sam veći dio tog puta provela izvirujući s prozora, držeći fotoaparat i s konstantnim porivom da stanemo na sekundu kako bih ‘bacila’ koju fotografiju u miru. Srećom, i ekipa u drugom autu imala je jednog zaljubljenika u fotografiju željnog stajanja i fotografiranja (@legaluta) tako da je bilo neizbježno stati i udovoljiti nam. Prekrasni pašnjaci i livade pune divljeg cvijeća pratili su nas na svakom kilometru koji smo prošli.
Kako smo se približavali granici, tako su planinski prizori postajali sve prisutiniji. Došavši u Knin, napravili smo pauzu za ručak te dogovorili detalje kretanja jer nas je prvo čekao put od izlaza iz Knina preko makadama do planinarskog doma od kojega smo krenuli s planinarenjem. Plan prvog dana bio je odmah nakon puta osvojiti najviši vrh u Hrvatskoj (Sinjal 1831m).
Uspon na najviši vrh Hrvatske
Bila sam u potpunosti nesvjesna onoga što nas očekuje, adrenalin sam počela osjećati tek na putu do planinarskog doma gledajući u vrhove Dinare kako se pojavljuju ispred nas te sam bila sigurna kako će ovo biti avantura života. Sjećam se kako sam gledala u te bijele stijene na vrhovima i pomislila: “Kako je moguće da ću za tri sata biti gore i gledati na svijet s one strane?”. Nisam vjerovala kako imam toliko snage niti sam si mogla uopće predočiti kako će izgledati put do gore.
Sam put do planinarskog doma vodio je makadamskom cestom. Put je prekrasan, popraćen predivnim pejsažima, ali izuzetno kamenit i grub. Prošli smo taj dio autom i sa sigurnošću mogu reći – ako vam je barem malo stalo do auta, ne želite proći tom cestom, barem ne svojim osobnim vozilom. Definitivno razmislite o rentanju terenskog vozila (mi naravno nismo haha, ali auto je hrabro izdržao put do doma, a tako i nazad).
Kod planinarskog doma pripremili smo se za pješačenje, provjerili imamo li sve potrebno kod sebe te polako krenuli. Moram napomenuti da bez dobrih gojzerica, dovoljno vode u ruksaku i svjesnosti o kondiciji koju imate ili nemate, ni ne pomišljajte o planinarenju. Zaista je jako bitno biti pripremljen, svaka ozljeda u takvim uvjetima ugrožava i usporava cijeli ekipu, ne samo vas osobno, zato treba biti realan sa željama.
Put smo započeli kroz visoku bukovu šumu po makadamskoj cesti te smo se nakon pola sata hoda našli ispred dolina koje su oduzimale dah. U tom je trenutku zaista sve ostalo postalo nebitno, vrhovi i doline prepune divljeg cvijeća bile su posvuda oko nas. Malo je reći kako sam uživala, nisam znala kamo bih prije pogledala te smo svako malo zastajali kako bismo samo stali, udahnuli i postali svjesni trenutka u kojem jesmo. Zaista imamo predivnu zemlju, pomislila sam to pomalo ljuta na samu sebe što sam uvijek razmišljala o planinarenjima i odlascima u neke daleke krajeve, ne znajući što se krije kod nas.
Prizori i pogled vrijedni divljenja
Tokom cijele rute šalili smo se na temu Gospodara prstenova prisjećajući se kadrova iz filmova te ih uspoređujući s onim što vidimo. Mene je osobno oduševljavala raznolikost društva s kojim sam bila, u kojemu je od fotografa, avanturista, biologa, zaljubljenika u povijest svakim korakom netko naučio nešto novo od nekoga. Proučavali smo svaku biljku, izležavali se na cvjetnim livadama, penjali po stijenama, tu i tamo bi netko dodao koju foru na temu poskoka, na koje smo, moram priznati, cijelo vrijeme i pazili, posebno na kamenim dijelovima planine.
Moje je mišljenje kako sam put i pješačenje na Sinjal nije teško i zaista netko s barem malo kondicije i volje može doći do gore. Najviše nam je problema pred kraj stvarao vjetar i poprilično kamenit uspon do gore, no uspješno smo ga savladali. Nakon tri sata planinarenja na vrhu nas je dočekao pogled vrijedan divljenja, trenutak koji je prilično emotivno utjecao na nas. Meni su osobno ti trenutci na vrhu bili presudni u nekim mojim razmišljanjima – zastala sam i zaista samo bivala u trenutku. Nevjerojatno je koliko su misli tada čiste i mirne, svjesnost sebe, onoga što si sposoban učiniti je nevjerojatna. Tako smo maleni u usporedbi s prirodom, a toliko smo snažni.
Definitivno je taj uspon na nas sve ostavio terapeutski učinak. Znate ono kad vam se u životu dogodi nešto što vas navede da si postavite state of mind kako vas od sada baš više ništa ne može zaustaviti u životu i idejama koje imate – točno tako sam se osjećala tada i osjećam se sada osvrćući se na sve to.
Spuštali smo se pred suton i taman kada smo stigli do automobila, bijelo-plavo nebo zamijenile su nijanse ljubičaste, crvene, narančaste i žute. Suton kakav se samo jednom viđa. Uz takav suton, uputili smo se za Vrliku gdje smo odsjeli iduće tri večeri.
Drugi dan putovanja pratilo nas je zaista grozno vrijeme sve do kasnog popodneva koje smo dočekali u Šibeniku u kojem se društvo razišlo sukladno sa svojim željama i planovima za taj dan. Moja je ideja bila kupanje u moru te nakon toga fotografiranje i istraživanje malenih šibenskih ulica i simpatičnih kutaka grada.
Uspon na Troglav – najviši vrh Dinare
Treći dan čekao nas je uspon na najviši vrh Dinare – Troglav. Vrh Dinare koji je smješten na 1913 metara dobio je ime po staroslavenskom bogu Triglavu (ili Troglavu) – vladaru neba, zemlje i podzemlja. Triglav je u slavenskoj mitologiji bio sin Svantevidov i otac Belobogu i Črnobogu, a oni su pak bili dio loze koji je stvorio sve ostale bogove. Troglava osim na Dinari možemo naći i u Sloveniji, a zove se Triglav. To često davanje imena upućuje samo da je našim precima taj bog bio iznimno važan kad su najskrovitije kutke i najnegostoljubivije vrhove planina zvali po njemu, riječi su kolege Mislava koji je istražio svaku povijesnu činjenicu o prostorima po kojima smo se kretali te nas time zabavljao cijelim putem.
Stigli smo do sela Ježević i zaseoka Sutina gdje smo se parkirali i krenuli u svladavanje 1671 metra visinske razlike. Prva dva sata hoda kretali smo se kroz strme i guste šume hrasta, bukve i kleke, da bi se konačno uzdigli na poziciju s koje puca pogled na Peručko jezero i Svilaju. Konačno, kad smo izašli iz šume, pred nama se stvorila strma livada duž koje se uspinjao zmijolik put s mnoštvom zavoja i prirodnih stepenica. Vjetar je uz sunce postajao sve jači i jači i sve do podnožja vrha Velike Divjakuše, služilo nas je vrijeme. Čim smo ušli u središnji dio visoravni, vrijeme se iznenada promijenilo, a mi smo nastavili prema planinarskom domu “Pume” gdje smo napravili kratku pauzu te nastavili uspon ne razmišljajući o stajanju. Posljednji uspon uz vjetar koji je na mahove postajao bura.
U nekoliko navrata imala sam osjećaj kako stojim na mjestu, gledala sam u prijateljicu Edinu (@svemirnanemirna) koja je hodala uz mene te joj kroz smijeh rekla – Što misliš koja će prva odletjeti?. Zaista, takav sam osjećaj i imala, vjetar se nije nimalo šalio te je na trenutke djelovalo izrazito opasno, posebno dok smo hodali po oštrom kamenju po kojem se ravnoteža već sama po sebi lako gubila. Od vjetra i magle oblaka u nekoliko trenutaka nismo vidjeli vrh i nismo baš bili sigurni kojim putem krenuti, u tih par trenutaka me zapravo najviše bilo strah.
Kada smo napokon stigli na vrh, osjećala sam strah i iznenađenje, u životu nisam osjetila takav vjetar niti sam pomislila da ću uopće biti sposobna za nešto ovakvo. Nevjerojatno sam ponosna na cijelu ekipu! Napravili smo kratku pauzu skriveni između stijena na vrhu, malo se umirili, pojeli nešto te se uputili prema dolje. Meni je već tada bilo poprilično loše, na trenutke sam osjećala toliku bol da nisam mogla stati na lijevu nogu, no znala sam da moram nastaviti. (Sjećate se što sam napisala za spremnost i svjesnost svoje kondicije, uvijek računajte da se nešto neplanski može dogoditi i onima koji idu spremni). Zato sam nevjerojatno zahvalna svima koji su pazili na mene dok smo se spuštali. Od Sutine do Troglava s dodatnim usponom na jedan manji vrh (Divljakuša) trebalo nam je 6:15 sati, a od toga smo 3:50 h hodali, ukupno 11.3 km prošli u jednom smjeru.
Avantura za pamćenje
Zadnji dan putovanja posjetili smo izvor Cetine te se uputili prema Osijeku. Gledajući sada na cijeli put, mogu reći kako je ovo bilo predivno iskustvo. Ponosna sam i sretna što smo se uspješno organizirali, što je sve proteklo bez problema, izuzetno spontano i zabavno. Podijeliti takva iskustva s ljudima koji su ti dragi te vidjeti kako svi jednako cijenimo te trenutke i rastemo kroz njih, neprocjenjivo je. Svakako bih preporučila ovakav tip avanture svima koji već iza sebe imaju nekakve aktivnost. Nisam stručnjak tako da ne želim navoditi nekoga na krive odluke vezano za planinarenje. Svakako treba gledati sa strahopoštovanjem sve to, jer priroda ima svoj ritam, a tako i naše tijelo, treba biti svjestan sebe i svojih mogućnosti.
Preporuka je putovati i upoznavati ljepote naše zemlje, posebno sada kada smo ograničeni kretanjem i putovanjima jer zaista nismo ni svjesni što se sve krije kod nas i koliko predivnih mjesta zapravo postoji. Početi malenim koracima, laganim pripremama i onda se uputiti na teže pothvate. Dopustite da vas priroda iznenadi te da vi sami sebe iznenadite vlastitom snagom i voljom koja se krije u vama.
Foto: Mirjana Pjevac
