Dok sjedim kod kuće sa zdjelicom vruće i ljute tajlandske Tom Yum juhe, gledajući snijeg koji je prekrio grad, ne mogu ne sjetiti se Kanade. Zima je oduvijek bila magično doba za mene – odrasla sam u gradu u Kanadi gdje 6 mjeseci u godini vladaju temperature ispod minusa. Snijeg za mene predstavlja čistoću jer sa svakom pahuljicom pred sobom mete prljavštinu iz zraka.
Sjećam se da sam kao mala znala sa sestrom provesti pola dana čisteći snijeg s jezera, kako bi ostatak vremena mogle klizati… A onda bi se vraćale doma gdje bi nas čekala šalica vruće čokolade s mini sljezovim kolačićima (‘marshmallows’). Za večeru je mama znala pripremati topljeni sir u obliku fonduea ili raclettea u kojem smo mogle uživati do besvijesti. Dio je to švicarske tradicije, no mama se trudila da jednako isprobavamo i švicarske i kanadske specijalitete. Primjerice, nedjeljni doručak je bio tipično kanadski – palačinke s javorovim sirupom i hrskava panceta, ali u gradu u kojem sam odrasla (Roblin, Manitoba) je ujedno i velika ukrajinska zajednica tako da smo često na stolu imali pirogi, kobasice i rolice od kupusa. Pirogi su mi i dan danas najdraži – u ovoj varijanti se radi o tijestu punjenom pire krumpirom, kuhanom ili pečenom i serviranom s maslacem, umakom od luka i punomasnim vrhnjem. Rolice od kupusa su nešto kao sarma, punjene rižom i mljevenom svinjetinom, ali rade se sa svježim kupusom i peče u pećnici s umakom od rajčice.
Pirogi
Sad kada razmišljam o tome, život na -42 do -35 stupnjeva Celzijusa nije baš najugodniji… Ali kada su se temperature ‘digle’ na -28 do -20 uživali smo u ‘snowmobilima’, pogotovo noću i kao društvo odlazili u takozvane kolibe gdje smo pripremali kuhane jelenje kobasice. Te kolibe su napravljene od drveta, a unutra se nalazi samo mala peć, jedan lonac ili tava te drvo za potpalu. Zagrijali bi vatru, otopili snijeg i kuhali kobasice. Ili bi odlazili u lokalne barove gdje su služili odreske i pommes frites na plastičnim tanjurima u stražnjoj sobi samo za snowmobile klubove.
Zime su i vrijeme kad su juha ili varivo obavezno na jelovniku. Ja sam odrasla na juhi od govedine i ječma s povrćem, a mama je spremala i Basler Mehlsuppe – švicarsku juhu koja se priprema na bogatom zafrigu s goveđim temeljcem i crnim vinom, češnjakom, lukom i poslužuje se s ribanim sirom.
Nanaimo bars
Šećer je jako velik dio kanadske prehrane, svi kolači i keksi su strašno slatki, uglavnom pripremljeni sa slatkim sirupom i iz te tradicije izviru neka od mojih najdražih sjećanja – mamini kolači, pecivo s cimetom moje susjede, sirovi cheesecake s borovnicom bake moje najbolje prijateljice… Apsolutni favorit bili su mi Nanaimo kocke (podloga od čokolade i smjese sličnoj oblatnama s kremom od jaja prelivene čokoladom), s’mores (graham kreker s komadom čokolade i na vatri pečenim marshmallowom), butter tarts (tart od lisnatog tijesta punjen smjesom maslaca, grožđica, smeđeg šećera, sirupa i jaja), a pite su također velika stvar u Kanadi – od čokolade, jabuke, borovnica, kao i Philadeplhia cheesecake, pečeni ili sirovi.
S’mores
Blueberry cheesecake
Moj prvi posao bio je u planinarskom domu gdje sam u početku samo prala suđe, a kasnije sam došla u kuhinju. OK, prvo sam prala suđe, onda gulila krumpire i tek onda došla u kuhinju. To je bilo mjesto gdje su pileća krilca s 10 različitih umaka bila gastronomski vrh, a služili smo i tjestenine, pečenku, sendviče s govedinom, jako puno jela stizalo je iz dubokog ulja… Sad kad se osvrnem na to doba smatram kako se radi o iskustvu koje bi trebao proživjeti svaki chef prije dolaska u fine restorane. Hrana je jednostavna, imate samo grill i četiri friteze, ali brzo naučite kako se zapravo radi. I to je ono što kuhinju čini kuhinjom; umoran si, bole te noge i leđa, znojan si i imaš miris po hrani, porezane ruke, opekotine stare i nove… Kada chefa vidiš na TV-u izgleda vrlo glamurozno, ali stvarnost je uistinu nešto sasvim drugačije.
Roastbeef sandwich
Drugi posao pronašla sam u malom obiteljskom restoranu, ali glavni dio bio je opet rad s grillom i fritezom. Ovdje sam prvi put isprobala rad s doručcima, najvažnijim kanadskim obrokom. Sve prolazi – palačinke, francuski tost, pečena jaja sa šunkom, kobasicama ili špekom, odrezak i jaja, a uz sve se služi hashbrown (‘pljeskavica’ od ribanog krumpira). I dan danas je doručak najvažniji i najmasniji obrok u danu. Za ručak se uglavnom jedu juhe i sendviči ili pečeno meso s pire krumpirom i umakom od pečenja, a za večeru odrezak s povrćem i krumpirom, jetrica s lukom, lazanje, pirogi i kobasice i slično. Doručak se jede oko 7, ručak točno u 12, a večera počinje već oko 17 sati. Možda vam je čudno, ali kad je moja sestra prvi put došla u Hrvatsku nije nikako mogla razumjeti prehrambene navike Hrvata.
Sendvič s jajetom, kobasicama i ‘hashbrownom’
Palačinke s javorovim sirupom
No vratimo se u Zagreb i moj stan gdje sam upravo dovršila ljutu tajlandsku juhu i već razmišljam što bi mogla izvući iz kuhinje da spremim desert. Oni koji me poznaju znaju da sam uvijek gladna i uvijek spremna za desert. Sjećam se maslaca, šećera, brašna… Keksi! Tek je 20h, zašto ne? Vani je grad okovan snijegom, ja idem ispeći kekse, a ovo je moj recept za dobar život: žličica prekrasnih sjećanja, žlica nostalgije za domom, ¼ šalice novog znanja, 4 šalice novih iskustava pečenih na 200 stupnjeva nove avanture.
Foto: Creative Commons
