Tko još ne zna za Velvet, to malo čarobno mjesto u Dežmanovoj ulici u Zagrebu, gotovo na granici između gradske vreve i umirujuće tišine zelenila Tuškanca? Ugodna atmosfera mira osjeća se posebno u toplijim mjesecima kad je ispred café bara terasa uvijek pomno ukrašena cvijećem i biljem koje odabire Saša Šekoranja.
Ako ne sjedite na terasi, pogotovo u hladnijoj sezoni, Velvet nudi utočište u svoja dva posebna prostora – bijelom i crnom. Bijeli Velvet je svjež, okupan svjetlom, prožet mirisima svježih kolača i kave te kao takav savršen za dnevna druženja uz slatki zalogaj. Crni Velvet je mističan, atmosferičan, savršen za bijeg od buke jer unutra imate osjećaj kao da se možete sakriti od svega. Tako da pri odlasku u Velvet imate luksuz birati mjesto prema vlastitom raspoloženju, a istovremeno ostajati na jednoj lokaciji nadomak Tuškanca.
O počecima mjesta za koje danas zasigurno znaju svi Zagrepčani porazgovarali smo s njegovim vlasnicima, Anom Petričić Gojanović i Sašom Šekoranjom. Pročitajte što su nam rekli o svom najdražem mjestu u gradu.
Kako je nastao Velvet café, sad već kultno mjesto u Zagrebu?
Saša i ja smo, surađujući na raznim projektima, došli do ideje da otvorimo svoj prostor u kojem ćemo se dobro osjećati, koji će bit i multifunkcionalan, u kojem ćemo se moći “igrati” i polako smo krenuli u potragu za prostorom. I tako smo baš na dan 9. ožujka (datum Sašinog rođendana) otkrili natpis “Prodaje se” na zapuštenom Velvet café baru u Dežmanovoj ulici, pored Aleksandrovih stuba što je Sašino puno ime.
Ja sam provela mladost u tom kultnom caffe baru, to je bio naš “Kafić uzdravlje”, tu sam svaki dan pila kavu s prijateljicama, nakon šetnje s psom po Tuškancu ili nakon naših burnih “ljubavnih” problema – upravo tu smo se nalazile. Svi smo se znali, družili… Nedjeljne kave su bile obvezne i bez dogovaranja već se znalo da te u ugodnom prostoru koji je projektirala poznata zagrebačka arhitektica Davorka Filipović netko čeka. Upravo zbog povezanosti i uspomena, ime je ostalo, kao i raspored prostora te predivan šank s lusterom… A sve ostalo je djelo Sašinih ruku i mašte.
Je li postojao strah od otvaranja caffe bara u Dežmanovom prolazu koji je danas vrlo aktualno mjesto, ali je u to vrijeme bio pomalo zanemarena lokacija?
Kad smo ušli u prostor meni dragog Velveta u ulici je postojao Institut Flores – trgovina i caffe bar. Želja nam je bila da se ulica “napuni”, da bude puna zanimljivih izloga, lokala i ljudi… I to se događa!
Kako ste došli na ideju uređenja interijera i podjele na dva prostora – crni i bijeli?
Ubrzo nakon otvaranja bijelog Velveta smo se proširili na susjedni prostor i tako je nastao crni Velvet. Prvi, bijeli Velvet je zamišljen kao dnevni, proljetni ambijent, dok je crni zamišljen za popodnevno-večernja druženja, zimski ugođaj, intimnost. Tako da svatko prema svojem raspoloženju može naći sebi dragi kutak za ispijanje kave, čaja ili nekog aperitiva.
Bili ste jedni od prvih u Zagrebu koji su uz kavu služili slastice i male zalogaje. Postoji li neka posebna priča iza toga?
Velvet je mjesto za ugodne sastanke, za druženja, puno pažnje polažemo u dekoraciju i serviranje, primjerice čaja. Ovdje ljudi dolaze odmoriti se, pročitati novine, u miru daleko od buke i strke pa smo zato i smatrali da bi bilo zgodno u tim trenucima poslužiti im svježe kolače, pite, neke slane zalogaje dok uživaju u svojim minutama. Stalno nešto dodajemo, mijenjamo, volimo “govoriti” sezonskim jezikom u hrani i dekoraciji, pratimo što tržnica nudi pa s tim sastojcima radimo kolače i pite, a i cvijeće je takvo…
Što nam Velvet može ispričati, a da još nije poznato; neke novosti u ponudi, u dekoraciji prostora?
Ulaskom u proljeće prije malo više od mjesec dana i Velvet je dobio novo ruho. Prozori bijelog Velveta iscrtani su bijelim crtežima livada, trava, proljetnog cvijeća te stihovima Luke Paljetka o proljeću. Crni Velvet je pun propupalih grana ljeski, grane vrbe… Željeli smo dočarati izgled i miris proljetnog vrta, a to smo upotpunili slatkim zalogajima kao što su osvježavajuće slastice s dodatkom sezonskog voća, ali i razni primamljivi napici.
Foto: Rajna Raguž (RRVizual)
