Otkako smo prije nekoliko mjeseci saznali da čekamo i trećeg dječaka, svi nas nekako imaju potrebu utješiti što, eto, zamislite tragedije, nismo dobili curicu. Mnogi su, počevši od doktora, uvjereni (i to na glas) da smo s trećom trudnoćom išli po curicu. Neki bi toliko htjeli da dobijemo curicu da nas već potiču da probamo četvrtom trudnoćom.
Uh, još jedno muško!
Komentari, i to često ljudi koje ne poznajem dobro ili uopće, zadnjih me mjeseci uvijek iznova ostavljaju u nevjerici:
Imate već dva dečka, sigurno čekate curicu. Uh, još jedno muško! Bit će ti teško s njima! Šteta što nije bar jedna cura da se ima tko brinuti o vama kad ostarite! Muško? Neka, bit će mu lakše u životu! Još jedan sin? A dobro, nema veze, glavno da je zdravo!
Možda socijalno napredujemo u nekim sferama života, no uz ovakve komentare ne čini mi se da smo kao društvo daleko odmakli od nekih prošlih rodnih stereotipa. Mnogi očito i danas još uvijek vrednuju djecu po spolu, od samog rođenja. S prvim je djetetom važno da je muško, a onda bi s drugim trebao (naravno, bez dugog čekanja) ići po žensko, da bi imao komplet i da bi se tko imao brinuti o tebi kad ostariš. Kao da se djecu ima radi sebe i svoje starosti…
Kad imaš komplet, onda si gotov s djecom, tko danas još ide na treće?!
Curica ili dječak? Zar je uopće važno?
I ja sam, kao i vjerojatno mnoge mame, na početku sve tri trudnoće zamišljala sebe u ulozi mame i dječaka i djevojčice. Više iz neke znatiželje u toj životnoj fazi. Ne znam zašto, nikad se nisam pretjerano vezala za ideju ili želju o određenom spolu bebe, niti mi je to bilo toliko bitno. Možda zato jer sam svjesna da djecu nemam kao lutkicu ili ukras. Da ispunjavaju neke moje želje, niti da bi mi bilo lakše u životu i da bih kasnije u starosti, kao „naknadu“ za roditeljstvo, dobila nešto od njih, samo da ne budem sama. U tom kontekstu uvijek se sjetim riječi Khalila Gibrana, Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas i premda su s vama, ne pripadaju vama.
Nema mjesta razočaranju
Iako je mnogima to neobično, iščekujući sad i trećeg dječaka, nisam razočarana niti tužna što nećemo dobiti curicu. Netko će reći da je to iz praktičnih razloga, odjeće i opreme koju već imamo od braće ili jedne dječje sobe za njih. Nije me strah ostati jedina žena u obitelji. Iz brige za sebe i dečke, organizacijski ću se i odgojem i dalje brinuti da moja glavna uloga ne bude one koja samo čisti i sprema za muškima po kući. Ne mislim da bi moja muška djeca, kao ni suprug, njihov tata, trebali biti lišeni praktične brige o našem domu. Kao mama dječaka ne osjećam se zakinuta za nešto nježnije i ljepše, što prema mišljenju mnogih dolazi uz žensko dijete, a evo i zašto…
Na slici je cvijetak kojeg mi je neki dan ubrao moj stariji dječak, onako usput, na putu od vrtića do auta. Još pred godinu, dvije, u šetnji šumom pričala sam mu kako mi je lijepo kad dečki curama beru cvijeće, kako ih time razvesele i pokazuju da ih vole. U priču se uključio i tata, pričajući im kako je brao cvijeće za mene… Odonda ovaj mališa, svaki put kad vidi cvijetak, ubere i daruje mi.
Odgajajmo jednu novu generaciju dječaka
To je ukratko simbolika odgoja kojom pristupam svojim dječacima. Iako imam dječake, ne zanemarujem u njima njegovati, poticati i (do)puštati onu nježnu stranu: brižnost, suosjećanje, emociju kroz suze, razgovore o osjećajima, maženje i zagrljaje, ne samo doma, već i u javnosti. Sve ono nešto što se inače pripisuje samo nježnijem, ženskom spolu. I ne, ne nadoknađujem time curicu u obitelji.
Moji su mališani svim svojim bićem pravi razigrani i (pre)glasni dječaci, zaljubljeni i u bagere, borbe, blato, sport, sve ono tipično muško. Ali, isto tako ponekad crtaju šljokicama ili nižu perlice prijateljicama za rođendanski poklon. Svaki dan čitamo zagrljeni u krilu.
Nježnost i povezivanje s djecom nije rezervirano za određeni spol.
Djeca su nam često u kuhinji, kuhamo zajedno, uče sudjelovati i u drugim kućanskim poslovima. Da, tata im je u svemu tome prvi primjer, ali i da nije, ja bih ih poučavala tome jer sve to osjećam važnim prenijeti na moje dječake.
Neće biti uvjereni da samo cure plaču
Ne znam točno u kakve će dečke i muškarce izrasti, ali sam itekako sigurna da neće biti uvjereni da samo cure plaču ili čiste po doma, da dečki ne smiju biti nježni i ranjivi, da se o emocijama ne priča, a još manje osjeća i pokazuje. Zbog svega ovoga ne da mi nije žao što treća beba nije curica, već se veselim odgajati, još jednog hrabrog i nježnog, trećeg mušketira.
Tekst: Nikolina Mamić, blogovi: Mama, priča & Sretni obroci
Foto: Nikolina Mamić, Sanja Tušek, Sanja Jagatić
