Doznali smo sve što bi vas ikad moglo zanimati o dohrani beba, jednoj od najizazovnijih tema ranog roditeljstva

Jednom kad postaneš roditelj, posebice prvi put, svaki je milestone izazov za sebe. Za mnoge to počinje još u trudnoći, a ne prestaje s porodom, završetkom četvrtog trimestra, prvim gugutanjem, okretanjem, hodanjem. Zapravo izazovi nemaju rok trajanja, samo se mijenja tema oko koje vam se roje upitnici nad glavom. No brojni su roditelji suglasni u tome da im spavanje i dohrana beba dijele prvo mjesto najizazovnijih perioda početka roditeljstva. Dijelom zato što mislimo da nad spavanjem i hranjenjem možemo imati kontrolu pa da ćemo napokon držati uzde u svojim rukama. Uzde koje smo izgubili tog trena kad smo postali roditelji. “Samo da prospava noć…”, “samo da počne jesti krutu hranu…”, kao da će nakon tog trenutka sve sjesti na svoje mjesto, svi mogući problemi s plakanjem, dojenjem, bočicama, dudama, čestim buđenjima i slično.

No iako će to control freakovima teško pasti, činjenica je da vrlo malo toga možemo kontrolirati – osim svojeg mindseta i pristupa. Upravo je to područje u kojem se naša današnja sugovornica odlučila bolje educirati nakon rođenja prvog djeteta i prolaženja prve dohrane, kad je shvatila da nije stvar samo u namirnicama koje djeci dajemo nego i puno široj psihologiji dohrane.

Nikolinu Mamić bolje poznajete kao mamu koja je među prvima počela aktualizirati baby led weaning pristup dohrani na našim društvenim mrežama, koja danas stoji iza Instagram profila @sretni.obroci, a osim toga je i Journal kolumnistica i blogerica. Ovog puta smo ju zamolili za razgovor o “vrućoj” i uvijek za nekoga aktualnoj temi dohrane beba, no i prehrane toddlera i djece jer priča ne staje jednom kad maleni probaju svoj prvi komadić banane ili žličicu kašice od batata.

• Što te inspiriralo da dublje uđeš u svijet dohrane, odnosno da se kreneš detaljno educirati na tom polju?

U početku je to bilo majčinstvo i želja da jelo s mojom djecom ne bude borba (što sam često viđala oko sebe). Ljudi oko nas su i sa strahom, ali i oduševljenjem gledali kako naša beba jede sama pa sam sve to počela dijeliti na društvenim mrežama gdje se brzo okupila velika zajednica mama kojima je naš primjer bio poticajan da i same krenu u takvu opuštenu dohranu. Tada, 2018. to je bio jedan od rijetkih blogova posvećen beba-vođa dohrani, a kako je rastao interes roditelja za tu temu, osjetila sam i veću odgovornost pružati mamama provjerene, primjenjive i praktične informacije te stručnu podršku. U radu s roditeljima, osobito mamama, primjećujem da je dječje jelo područje u kojem smo najranjivije, prestrašene, zabrinute… A ne mora biti tako i taj pozitivan i opušten osjećaj oko hranjenja djeteta želim dijeliti s roditeljima. Što dublje otkrivam sferu dječjeg jela, raste i moja želja za znanjem, od onog osnovnog nutricionističkog do ponajviše pedagoško-psihološkog pristupa kako za obiteljskim stolom graditi s djetetom i hranom odnos bez borbe. Veselim se najaviti što ću uskoro svo to znanje, osim trenutno na Instagramu, dijeliti s roditeljima i na prvom hrvatskom portalu za dohranu beba i jelo kod male djece – Sretni obroci.

• Sad kada iza sebe imaš već dva uvođenja dohrane, što bi rekla da je najvažnije što si u cijelom procesu naučila? Što ćeš sigurno primijeniti kad sljedeći put kreneš u to, a što ćeš pokušati ispraviti? 

U dohrani s prvim djetetom bila sam dosta opterećena idealnom “metodom” misleći da postoji samo jedan ispravan način da dijete nauči samostalno jesti i razvije interes za raznolikom prehranom. Drugo me dijete, svojim odbijanjem jela u prvih mjesec dana dohrane, potaknulo da se opustim, da mu u jelu ne brojim zalogaje, već da na dohranu gledam kao na poligon učenja vještine jela koji s razlogom traje do prve godine. U tom razdoblju fokus stavljam na bebino opušteno upoznavanje hrane i razvijanje pozitivnog osjećaja oko zajedničkih trenutaka za obiteljskim stolom.

Sad kad iščekujem treću bebu voljela bih da u dohrani iduće jeseni budemo još opušteniji, bez velikih očekivanja od samog početka.

• Možda smo i previše bombardirani informacijama sa svih strana. Gotovo svaki pedijatar ima svoju politiku uvođenja dohrane, a onda su tu i društvene mreže, iskustva drugih mama, vlastitih mama, svekrva, prijateljica, pa u konačnici i stručna literatura. Misliš li da se možda o cijelom procesu previše filozofira i raspreda, što u konačnici mamama stvara veliki pritisak? Kako se jedna novopečena majka u tome treba postaviti i snaći? 

Danas nije lako biti roditelj. Neke prošle generacije bile su prepuštene samo svojoj intuiciji i iskustvima starijih, a mi smo pak jako izloženi sve konkretnijim istraživanjima i odgojnim teorijama. Koliko god je praktično što na klik možemo doći do svih tih informacija, nije uvijek lako procijeniti koji se od različitih pristupa ili često sasvim oprečne tradicije odgoja, najviše podudara sa našim osjećajem za roditeljstvo. U radu s roditeljima potičem ih da slušaju onaj unutarnji roditeljski glas, propituju i istražuju savjete i smjernice te se na kraju odluče za pristup u kojem osjećaju sigurnost, čak i ako se takav način razlikuje od očekivanja i mišljenja okoline. I sama rado tražim savjete stručnjaka, ali ih i djelomično prilagodim potrebama svoje djece te svojim roditeljskim mogućnostima jer je nerealno očekivati da će mi netko dati gotov recept za odgoj i dijete koji uvijek isto funkcionira za sve.

Nerealno je očekivati da će mi netko dati gotov recept za odgoj i dijete koji uvijek isto funkcionira za sve.

• Rekla si da se u tvojim tečajevima u konačnici velika većina lekcija svede na osnaživanje majki u tom procesu. Zašto misliš da je tako? Kada smo prestale biti sigurne u sebe i svoje odluke?

Mislim da ta nesigurnost proizlazi iz oprečnosti u danas prisutnim pogledima na odgoj djece. S jedne strane je nama poznat odgoj uz koji je odrastala većina nas, odgoj koji nam i dalje savjetuju naše majke (jer je to ono kako one najbolje znaju). A s druge strane su svi noviji pristupi, nama nepoznati u praksi, nekad i zahtjevniji za provesti, ali u kojima prepoznajemo pozitivnije dugoročne posljedice za djecu, ali i nas roditelje. Nije lako krenuti u nove sfere odgoja, osobito ako te najbliža okolina ne razumije i ne podupire. Zato u svom radu prvo osnažujem mame da osvijeste svoje razloge zašto su odabrale baš taj način odgoja, jer kad zapnemo (a zapinjemo svakodnevno) u tim razlozima nalazimo snagu i motivaciju za ustrajati.

• Pričam o mamama. A što je s tatama? Imaš li osjećaj da i oni o svemu ovoliko promišljaju?

Svakako primjećujem da su sve snažnije uključeni u odgoj, da žive svoju ulogu tate, a ne nekog pomagača sa strane koji ulijeće kad mama baš više ne može. Očevi mi se, barem iz mog iskustva, čine vrlo praktični, usmjereni na promišljanje koje daje konkretna rješenja pa upravo oni nerijetko iniciraju individualne konzultacije kako bi pronašli rješenje za borbe oko jela s djetetom.

• Kažu da roditelji najviše žele kontrolirati spavanje i hranjenje svoje djece, misleći kako su to područja koja u rastu i razvoju djeteta mogu kontrolirati. Iako je istina suprotna, ipak toliko snage ulažemo da nam djeca “napokon počnu jesti” ili “napokon počnu spavati”. Što misliš da najviše pridonosi ovome?

Hrana i odmor temeljne su potrebe svakog čovjeka za koje se nekoć smatralo da su i najvažnije o kojima bi se roditelj trebao pobrinuti. To u nekim, ne toliko davnim razdobljima, i nije bilo baš lako i još uvijek primjećujem veliki fokus starijih generacija da naša djeca budu sita, jer njihova često nisu mogla biti jer hrane nije bilo u izobilju. Pritom su im metode za postizanje cilja bile one (još uvijek prisutne) prisile i ucjene djece (ako ne pojedeš /ne spavaš, nema…). Danas su uvjeti života i dječjeg odrastanja sigurniji i lagodniji, a mi više ne živimo iste strahove naših roditelja, baka, djedova. Unatoč tome, čini mi se da se od njih nismo još svjesno odvojili. Danas sve više shvaćamo da hrana i odmor nisu jedine važne potrebe te da se roditelj treba pobrinuti i da djetetu pruži duboki osjećaj povezanosti i pripadanja. Ako sumnjate u to, sjetite se svih ljudi koji ne mogu ni jesti ni spavati kad su pod teškim emocijama, a kod male djece, potreba da su dobro, još je izraženija kao preduvjet za mirno jelo i san.

• Zadnjih se godina puno preporučala BLW dohrana, odnosno metoda beba-vođa dohrane. Čini mi se da se “klima” na društvenim mrežama uvelike promijenila, sa preporuka striktnog BLW-a ili hranjenja kašicama, retorika je postala opuštenija. Kako bi ti opisala svoj pristup?

U predstavljanjima za sebe često kažem da sam ambasadorica beba-vođa dohrane jer sam oduševljena načinom da beba od prvih obroka sama hvata komade hrane, sama ih prinosi ustima i svojim ritmom vježba i usvaja proces jela. Iz tog oduševljenja i želje da roditeljima na jednom mjestu pružim sve informacije, prije tri godine pokrenula sam i prvi hrvatski online tečaj „Beba papa sama – sve o dohrani“ na kojem se mogu detaljno upoznati s tom metodom i naučiti kako bebi davati komade hrane da budu praktični i sigurni za jelo. Ali ne mislim da je samo takva dohrana najbolja za sve roditelje. Na tečaju preporučam i kombiniranu dohranu, kombinaciju kašica i postepenog uvođenja komada jer je takav način hranjenja puno opušteniji za mnoge roditelje što je važno da na bebu ne prenesemo svoj osjećaj straha oko jela. Rekla bih da je u dohrani, osobito do bebinog 9 mjeseca, manje važno jede li beba kašice ili komade, koliko da joj dopustimo da vodi jelo svojim ritmom, da ne guramo žlice na prevaru u usta, da pri jelu njegujemo opuštenu atmosferu bez brojanja žlica tako da beba zavoli doći za stol i upoznavati hranu.

• Iako se čini univerzalan, početak dohrane je zapravo za svaku obitelj individualan. Nije toliko jednostavan kao “dajte djetetu prvo mrkvu ili batat”, već je tu cijeli niz faktora koji će se razlikovati od obitelji do obitelji.

Za početak, ovisi u koje godišnje doba krećemo s dohranom pa ne može prva namirnica biti ista za bebe koje kreću u siječnju ili pak lipnju. Uvijek preporučam da je jedini kalendar koji bismo trebali pratiti u dohrani, onaj sezonskih namirnica jer mi se ne čini logičnim bebi davati npr. umjetno uzgojenu breskvu sad u prosincu, samo zato što na nekom kalendaru piše da se ona uvodi sa bebinih 7 mjeseci. Osim namirnica, individualno je i koji ćemo obrok prvu uvesti. To ne mora nužno biti ručak u 12 sati, osobito ako je u to doba dana beba razdražljivija ili jednostavno ne stignemo skuhati jelo u vrijeme kad bi beba „trebala“ jesti. Možda će za našu bebu i obitelj biti bolja opcija da uvedemo neki drugi obrok (osim večernjeg), osobito ako tada možemo i svi zajedno jesti s bebom za stolom, što je u počecima jako važno kako bi beba lakše usvojila što se i kako s hranom radi, u opuštenoj atmosferi obiteljskog druženja.

Danas sve više shvaćamo da hrana i odmor nisu jedine važne potrebe te da se roditelj treba pobrinuti i da djetetu pruži duboki osjećaj povezanosti i pripadanja.

• BLW zagovara uključivanje djeteta u tipičnu prehranu obitelji odmah, no što ako se roditelji loše hrane, svjesni su toga i žele se promijeniti. Otkud krenuti?

Dohranu koju promoviram na tečaju Beba papa sama, zovem obiteljskom dohranom što znači da je cilj bebu polako, od prvih obroka, uključivati u namirnice, okuse i navike jela naše obitelji. Vrlo brzo bebe primijete ako je na njihovom tanjuru hrana vidno drugačija od naše i logično je da to ne žele jesti. U mnogim obiteljima bebi se kuha poseban obrok, beba jede u svoje vrijeme, često i sama za stolom što često vodi do toga da djetetu jelo nije ni poticajno ni užitak pa i tu nastaju prve borbe oko jela. Jako je važno bebama nuditi hranjive namirnice s obzirom da rastu brzo i puno. To je hrana bogata željezom, bjelančevinama, zdravim masnoćama, ne samo voće i povrće kao da su na dijeti. No važno je naći zdravu ravnotežu i mislim da ne treba forsirati da u bebinom tanjuru budu sve „najzdravije“ namirnice svijeta, one koje ni mi nismo nikad probali.

Da, za bebu bi kvinoja i avokado bili jako hranjivi, ali hoće li ih ona jesti ako ne vidi da ih jedemo i mi? Hoćemo li nastaviti to kuhati i poslije prvog rođendana? Hoće li beba htjeti prihvatiti sasvim drukčije namirnice poslije faze dohrane ako je prije nismo postupno upoznavali s njima. I možda najvažnije pitanje koje si svatko treba sam postaviti, osobito mi mame, je li važna kvaliteta samo bebine prehrane? Čime ja sebe hranim, svoje tijelo koje se još oporavlja od trudnoće, priprema za novu ili „samo“ treba kvalitetan ritam jela da bih mogla biti zdrava i za sebe i za svoju obitelj. Ja sam na početku dohrane s prvim djetetom u našu obiteljsku kuhinju uvrstila neke od tih za bebu poželjnih namirnica. Ne samo zbog bebe, već i zbog sebe, i jedemo ih i danas, kad više nisu u dohrani. Odabrala sam neke, koje i ja želim jesti jer danas ne kuham samo zbog djece, već zato što želim da u našim obrocima uživamo svi.

• Kada je jasno da dijete možda zaista ima problema s dohranom i odbijanjem hrane? Što učiniti tada, kome se obratiti?

Jako je važno definirati što znači problem s dohranom. Navest ću što problem najčešće nije. Nije problem ako beba u prvih mjesec, dva dohrane ne pojede XY grama/žlica koje negdje pišu da bi trebala, naše bebe su toliko različite rastom, ritmom, motorikom, navikama… Nije problem ako beba koja (bez problema) doji na zahtjev jede „malo“, dojene bebe polaganije usvajaju obroke. Nije problem ako beba ne želi jesti brokulu nakon što smo ju „već“ pet puta skuhali, bebama nekad treba i do dvadesetak nuđenja, bez pritiska, da se očima, dodirom, a onda i okusom naviknu na neku namirnicu. Puno je takvih „problema“ koji su u biti sasvim normalni scenariji, no na koje mi iz straha da će trajati zauvijek, odreagiramo burno, često i sa sve jačim inzistiranjem na bebu da jede, što onda rezultira i bebinim jačim otporom prema jelu. Pomoć od pedijatra, liječnika ili uz nutricionističko savjetovanje zatražite u slučaju naglog pada u kilaži ili narušene krvne slike. U slučaju da beba pokazuje poteškoće u diranju i hvatu hrane, žvakanju, gutanju, a da je uz to imala i poteškoća u hvatu dojke ili bočice, može pomoći terapeut za hranjenje, logoped, fizioterapeut ili radni terapeut sa senzomotoričkim ili orofacijalnim terapijama. Ako je otpor prema hrani prisutan kod zdrave djece, uz prisutnu i izbirljivost, mogu vam pomoći moji programi.

• Meni se čini da bi glavna parola uvođenja dohrane trebala biti “samo opušteno”, a to je možda najteže prihvatiti. Pogotovo ako smo tip ljudi koji vole držati stvari pod kontrolom i imati sve kao po špagici. Što bi savjetovala u tom slučaju?

I sama u svom radu promičem opuštene obroke i s bebama i malom djecom, no primjećujem da mnogi roditelji to poistovjećuju s gubitkom kontrole i „nebrigom“ za dijete, što je daleko od istine. Bit ću vrlo direktna – ne možemo kontrolirati niti prisiliti dijete da jede! Štoviše, bilo kakvim pritiskom (Ajde, fino ti je! Samo jednu žlicu! Ako ne pojedeš, nema…!) dijete samo više odbijamo od jela. Zamislite da se u tanjuru susretnete prvi put s nekom vama nepoznatom namirnicom, kao što se beba susreće s dotada joj nepoznatom hranom, i da vas pritom netko „motivira“ na jelo navedenim komentarima, da stalno gleda u vas jeste li i koliko ćete pojesti… Sigurno vam ne bi bilo ni poticajno ni ugodno. Bebama je još manje jer nemaju iskustvo hrane i okusa koje imamo mi. Ono što možemo jest pozitivno motivirati, jesti uz bebu, pokazivati kako mi žvačemo, pričati o bojama i oblicima hrane, razgovarati i povezivati se za stolom, iako beba još ne priča – razumije i osjeti. Takvim pristupom u šest mjeseci dohrane možemo kod bebe razviti ljubav prema obrocima i interes za hranom, a do tad možemo biti mirniji jer beba i dalje doji ili pije adaptirano mlijeko kroz koje dobiva velik dio potrebnih nutrijenata. Ako beba u dojenju zna pokazati kad je gladna i sita, zašto joj ne bismo vjerovali i kad je u pitanju kruta hrana?!

Ako beba u dojenju zna pokazati kad je gladna i sita, zašto joj ne bismo vjerovali i kad je u pitanju kruta hrana?!

• Postoje li neki univerzalni savjeti pri uvođenju dohrane koji bi mogli postaviti baš zdrav odnos prema hrani, koja se neće poremetiti ni u toddlerhoodu, a ni kasnije? Ili je cijeli proces fluidan?

Jelo kod beba i male djece je toliko osjetljiva sfera da će se baš u tom segmentu prvo pokazati promjene koje dijete možda doživljava u nekoj dugoj sferi rasta i odrastanja. Npr. pri motoričkim skokovima, osobito kad prohodavaju, bebe su nemirnije u jelu, nemaju strpljenja sjediti pa tako ni jesti, a mnogi roditelji to tad tumače da dijete više ne voli jesti neku hranu. Kad dijete kreće u vrtić, kad s nama nema dovoljno vremena za igru i povezivanje, kad dođe braco ili seka u obitelj ili za stol, sve su to situacije u kojima će dijete upravo kroz jelo pokazati svoje nezadovoljstvo i težinu jer je hranjenje, uz spavanje i nuždu, jedina sfera koju dijete može u potpunosti kontrolirati i u kojoj osjeti našu osjetljivost – u jelu smo spremni pogaziti sva svoja pravila, samo da nam dijete ne bude gladno. Zbog toga bih za dohranu preporučila što opuštenije obroke u kojima beba može svojim ritmom prihvaćati hranu i učiti jelo. Ali nakon faze dohrane, opuštene obroke s malim razigranim toddlerima važno je nadograditi širokim, ali čvrstim okvirom pravila za stolom, koje svaka obitelj donosi sukladno svojim prioritetima i navikama jela.

• Što ako samo uvođenje dohrane krene sasvim glatko, ali prve prepreke krenu tek nakon navršene prve godine (odbijanje hrane, bacanje, protestiranje). Koje su najčešće greške koje roditelji tad rade pri hranjenju djece i može li se to izbjeći?

Na svojim tečajevima u šali naglasim kako se većina roditelja boji dohrane, dok izraženiji izazovi u jelu počinju baš negdje poslije prvog bebinog rođendana, kad su bebe i svjesnije okoline i hrane oko sebe, tko što jede, okusa koji im više pašu, što se zbiva oko stola te sve izraženije pokazuju svoje nezadovoljstvo. Sve te izazove ne možemo izbjeći jer je to prirodan put dječjeg rasta i učenja, ali je ključno kako ćemo tada reagirati. Prirodno je da djeca oko godine i pol postanu izbirljivija, osobito kad krenu u vrtić. Opet iz straha da dijete ne bude gladno, mnogi roditelji tad počnu kuhati uvijek pet istih jela, kad dijete odbije jelo daju zamjenska jela ili pak samo povećavaju pritisak i borbu za stolom. Sve to rezultira još većim djetetovim otporom, a toddler ne voli naredbe, voli osjećaj da bira (unutar okvira koji je roditelj dužan postaviti), voli izazove (kad pričamo o hrani kroz usporedbe i zadatke)… Ima puno načina da malom djetetu jelo učinimo zanimljivim. No da bismo to mogli ključno je osjetiti koliko smo mi sami ugroženi kad dijete odbije jelo, koliko se osjetimo ljuti, zabrinuti, u strahu… Ti su osjećaji „normalni“, ali možemo odabrati ne reagirati iz njih.

Neka hrana ne hrani toliko tijelo, koliko srce, osjećaj.

• Dohrana, strah i mom guilt dva su čvrsto vezana pojma, kao i većina stvari u majčinstvu. “Hoću li ga upropastiti ako jede šećer?”, “Ne jede brokulu, ajme, nikad u životu neće jesti povrće!”, “Ne zna koristiti žlicu s godinu dana, ajme, što ću sad?”, “Ne smijem dati čips jer će zauvijek htjeti samo junk” i slično. Imamo dojam da moramo sve odmah i sada, inače ćemo dijete upropastiti do kraja života. Imaš li savjet koji bi roditelji mogli implementirati za zdraviji odnos prema cijelom procesu dječjeg jela?

I sama sam mama koja se nerijetko susreće s osjećajem roditeljskog straha, neuspjeha, krivnje. Cijelo to vrijeme otkrivam sebe, tražim koje su moje vrijednosti i što želim kao roditelj (u odnosu na sve ono što mi savjetuju okolina, stručnjaci). Naučila sam da neću dobiti gotove odgovore za sve situacije, ali se učim prihvaćati svoje procese učenja jer kroz izazove s djecom rastem ponajviše ja, a pozitivne promjene se ne događaju kad pokušavam mijenjati djecu, već kad mijenjam svoj pristup u odgoju.

Meni ponajviše pomaže osvijestiti da uvijek radim najbolje što trenutno mogu. Nekad čak i znam da mogu bolje, ali nemam volje, snage… Znam da bi, na primjer, nutritivno bilo bolje skuhati varivo, ali u redu je i ako skuham ili samo izvadim iz hladnjaka nešto manje hranjivo za taj dan, dva. Trudim se da jedemo kvalitetno (to je vrlo individualna vrijednost za svakoga od nas), ali ne želim biti rob hrane, niti je se bojati. Smatram da je sva hrana zdrava i da sva hrana hrani naše tijelo, neka kvalitetnije, neka manje, neka kraće, neka duže. Neka hrana ne hrani toliko tijelo, koliko srce, osjećaj. I kao takva je važno da je prisutna i u dječjoj prehrani. To je jako važno, a zaboravljamo na to u strahu kad djed i baka svaki put unuku daju čokoladicu. Prihvatila sam da ne mogu uvijek biti u ravnoteži, niti ritmom života, niti hranom. Ravnoteža je za mene neprestano izmjenjivanje ritmova života, onih kad dobivam više, ali i onih kad dobivam manje. Zato mislim da ne mora ni svaki djetetov, a ni moj obrok biti idealno uravnotežen i hranjiv. Kvalitetu mogu promatrati i vrednovati na dnevnoj ili tjednoj razini. Kako u hrani, tako i u osjećaju zadovoljstva i uspjeha sebe kao mame.

Foto: Sanja Tušek