- Porod je nešto čega se većina žena najviše boji. Jesi li i kod tebe vladao strah, jesi li se možda na neki poseban način pripremala te je li ti na kraju bilo dobro ili traumatično iskustvo?
Naravno, kao i mnoge žene i mene je bilo strah poroda. Međutim biologija to nekako napravi da se u tih devet mjeseci ipak suočiš sa strahom i porod kreneš doživljavati kao pozitivnu stvar. Ipak on označava upoznavanje sa svojom bebicom.
Veliku prekretnicu u doživljaju poroda je označio i tečaj koji sam prošla s doulom Unom Pašić Gregović koja je bila nepresušan izvor informacija i pozitive. Sam porod je prošao odlično, a moj Silve mi je bio najveća potpora.
Moram biti iskrena i napomenuti kako je sigurno i Gospođa Epiduralna učinila da mi ovaj dan ostane u divnom pamćenju.
- Kako ti se život mijenjao od trenutka kada si saznala da ćeš postati mama do danas? Koji period bi rekla da je bio psihički najteži za tebe?
U početku trudnoće mi se dolazak bebe učinio dalekim – devet mjeseci je zaista dug period i s uzbuđenjem smo planirali sve što još želimo odraditi prije nego stigne Rumi. Za mene se sam finiš trudnoće pokazao najizazovnijim jer tada nam je stan već bio spreman za bebu i postalo je potpuno jasno kako će nam se u par dana život potpuno promijeniti. Bilo me strah hoćemo li se znati dobro brinuti za nju, kako će biti s dojenjem, itd. Odjednom se pojavila sumnja u vlastite sposobnosti i silni strahovi za Rumi.
- Ne nose se sve majke jednako s novom ulogom – postoje one koje se osjećaju kao da su stvorene za to kada prvi put ugledaju svoju bebu i one koje se preplaše te uloge i ne znaju što i gdje. Kojoj skupini više naginješ?
Kad se Rumi ukazala imala sam strašnu navalu adrenalina pa smo Silve i ja bili euforični. Još smo se u rađaoni u nevjerici smijali kako odjednom nas dvoje imamo kćerkicu. Napokon, nakon 9 mjeseci, vidjeli smo dijete koje smo iščekivali i zamišljali. Čim sam vidjela to malo krhko, nezaštićeno biće javili su mi se majčinski instinkti. Međutim, ono što mogu reći je da se (bar kod mene) ta ljubav svakim danom množi. Ono što sam osjetila u početku je nemjerljivo s ovom ljubavlju koju osjećam sad, nekoliko mjeseci kasnije. Mogu samo zamisliti kako će biti nakon par godina. Barem do puberteta, uvjeravaju me.
- Kakva je Rumi beba i što te svemu naučila u ovih pet mjeseci?
Naša Rumi je dobra beba. Ako je sita i čista možete je mirna srca odvesti i na Mjesec. Uči me strpljivosti, nečemu što mi je prijeko nedostajalo. Nestrpljivost je jedna od mnogih mojih mana, pa se to trudim maksimalno osvijestiti. Ne želim da Rumi ima nervoznu mamu, želim biti zen.
- Iako si regionalna PR menadžerica za MAC cosmetics, možemo reći da si i domaća influencerica. Čime misliš da si privukla toliku zajednicu ljudi koji te prate i stigneš li se baviti s društvenim mrežama kao prije?
Oh, „influencer“ ta omražena riječ u Hrvata! Moje „influesanje“ se dogodilo potpuno spontano. Zbog prirode posla imala sam pristup divnim događanjima i putovanjima koje sam dijelila na svom Instagram profilu. Mislim da se tu rodio interes. S vremenom sam dijelila i neke druge projekte, poput renovacije stare kamene kućice, koji su privukli moje istomišljenice. Trenutno se ne stignem baviti društvenim mrežama koliko i prije, ali doći će opet moje vrijeme!
- Znanost kaže da je potrebno godinu, nekad i više od godine dana da se žene dobiju nakon što rode. Osjećaš li se da si se potpuno adaptirala – kako na fizičkom tako i na mentalnom polju ili je ipak potrebno još vremena?
Potrebno mi je još vremena, ali začuđujuće kao netko tko nikad nije bio zadovoljan svojim tijelom, čak sam dobro prihvatila sve promjene. U trudnoći sam se osjećala lijepo, a moje novo tijelo danas me podsjeća na taj period. Mi žene smo nažalost često grube i stroge prema vlastitom tijelu. Voljela bih da Rumi i njena generacija nemaju te brige. Imat će oni dovoljno briga oko bitcoina i električnih automobila, neka konfekcijski broj ne bude među njima.
Foto: Martina Movrić
