Iva Radić nije jedna tipična šefica, a na kraju dana ni Journal nije jedan tipičan portal. U njega su u proteklih šest godina utkane minute i sati predanog truda i rada te čiste i iskrene ljubavi čitavog tima prema mediju iza kojeg stoji.
Mnoge ljude u prošlosti je zanimalo koja je tajna Journalova uspjeha, neki su taj isti uspjeh i propitivali, a sami tim Journala je pojmu uspjeha oduvijek oprezno pristupao, ne zanoseći se brojevima i uzimajući u obzir onu okrutnu stvarnost u kojoj u jednom trenu možeš biti na vrhu, a već u drugom na dnu.
Umjesto toga, radile smo i bile fokusirane isključivo na ono što nam najbolje ide – stvaranje sadržaja koji nas veseli i pritom slavile svaku malu pobjedu koja nam se našla na putu – od komentara čitatelja koji bi nam uklizao u inbox na društvenim mrežama i uljepšao nam dan, do činjenice da iz mjeseca u mjesec gradimo vjernu publiku s kojom stvaramo zajednicu na koju smo danas itekako ponosne.
U svemu tome, Iva Radić bila je glavna karika koja je omogućila našem djetinjem zanosu da se do kraja razmaše i da svaka osoba u Journalu, radeći ovaj kreativan posao, u svakom danu pronađe razlog za svoj osmijeh i svoju sreću. 6 godina kasnije, mi smo i dalje relativno malen i neovisan tim, koji je sada već poput obitelji, i koji i dalje radi i stvara poput male lokomotive, s jednakim entuzijazmom i žarom kao i prvog dana. Journalov 6. rođendan slavimo ovog tjedna u tom nekom ‘novom normalnom’ (i možemo vam prišapnuti da vam pripremamo jedan spektakularan rođendanski giveaway), pa se nekako učinilo logičnim da sjednemo zajedno i napravimo rekapitulaciju svih dojmova skupljenih kroz godine, a ima ih zbilja mnogo. Kako gleda na posljednjih 6 godina svojeg poslovnog projekta, a kako na izazovnu 2020., na koje je Journalove projekte posebno ponosna i koji bi savjet dala mladim ženama koje bi voljele pokrenuti vlastiti biznis, Iva Radić otkrila je u nastavku.
- Journal danas slavi svoj mali, a veliki 6. rođendan. Radiš li ikad retrospektive, zbrajanja i oduzimanja svega što se dogodilo i postiglo u životu? I ako da, kako bi ocijenila taj period iza sebe, 6 godina od pokretanja vlastitog biznisa?
Uvijek gledam naprijed/podižem ljestvicu sama sebi i svom timu, no priznajem sklona sam raditi retrospektive, zbrajanja i oduzimanja. Pogled unazad meni znači pogled u to što sam bila, ali i to što sam postala u nekom periodu.
Što u osobnom, što u poslovnom rastu, volim poglede na neke situacije i rekacije na njih nekad i sad. Znajući s koliko strahova i predrasuda sam se borila, lijepo je uvidjeti da sam pobijedila samu sebe u mnogim situacijama.
Volim se osvrnuti na ljude koje sam upoznala, koji su me oplemenili i naučili, ali i na one koji tada nisu izgledali kao oni koji pomažu, već odmažu; i to je odlično iskustvo, hvala i njima jer su na neki način i takvi bili motivatori.
Volim uvidjeti i to da su mi neke stvari jednako važne danas kao i prvog dana, a to su ljudi s kojima radim, moj tim, osobe koje su vjerovale u mene i projekt, klijenti s kojima radim od prvog dana pa do danas. Odnosi mog tima, i moji osobno, prema svakom pojedincu zadani su od samog početka, pa dok god budemo postojali u ovakvom ili nekom drugom obliku…
Poštovanje, zahvalnost, odanost, pristupačnost, povjerenje, susretljivost… To su kvalitete koje nastavljam cijeniti i živjeti svakog dana.
Svatko tko je pokretao vlastiti biznis, zna da je to put u nepoznato, puno neprospavanih noći, briga, neizvjesnosti, preispitivanja, ali isto tako kada pogleda unazad zna da je svaki uspjeh plod vizije, velikog entuzijazma, osobnog angažmana i rada na sebi, ali i rada cijelog tima okupljenog oko projekta.
Zahvalna sam svima koji su me podržali na tom putu – 6 godina je proletjelo kao u trenu, a ovakav uspjeh i tim suradnika i partnera sam samo mogla sanjati.
- U ovih šest godina Journal je pomaknuo nekoliko granica što se tiče percepcije lifestyle medija, odnosno lifestyle portala… Pokazao je da lifestyle može biti edukativan, informativan, inteligentan i uvijek zanimljiv i aktualan. Postoje li neki trenuci koje posebno pamtiš i koji su ti dokaz da je Journal na ispravnom i “baš svom” putu?
Ono što mi je najveća nagrada, definitivno je vjernost naših čitatelja i povjerenje koje su nam dali da ih svojim sadržajem vodimo kroz svakodnevicu. Ponosna sam što sam zajedno sa svojim timom od samih početaka osjetila njihov puls, prepoznala njihove želje, interese, kao i njihova očekivanja od jednog modernog lifestyle medija i onog što bi on trebao predstavljati u njihovim životima…
Fascinantno je vidjeti kako je Journal svakog jutra jedno prazno platno po kojem se kroz dan pune najljepše priče, one koje vedre i motiviraju, podižu raspoloženje, a vjerojatno i kvalitetu svakodnevice. Oni koji nas prate s druge strane naših ekrana, možda nisu ni svjesni koliko je vremena, truda i energije utkano u svaki dan Journala kao online medija koji je uvijek tu za svoje čitatelje. Jedan dan privedete kraju u večernjim satima i na neki ga način morate ostaviti za sobom, jer za nekoliko sati već kreće idući dan i iduća prilika za stvaranje sasvim novih priča, iz temelja. Taj živi organizam, kakvim ga mi interno doživljavamo, doista je nevjerojatan, a istovremeno i inspirativan, poticajan, jednostavno predivan.
Ono što mi također dokazuje da smo na odličnom putu je nemali broj projekata koje smo u sklopu Journala pokrenuli, a koji nam danas služe na ponos.
Platforma We Love Local, primjera radi, i prije pandemije prepoznala je važnost lokalnih proizvođača hrane, pružajući im besplatnu platformu za oglašavanje i povezujući ih s najboljim hrvatskim restoranima. Za mene je to win-win situacija, u kojoj su vrsni hrvatski chefovi, sve do stupanja ovih specifičnih epidemioloških mjera na snagu, imali pristup i mogućnost rada s najkvalitetnijim hrvatskim namirnicama, a domaći su ih proizvođači na ovaj način imali gdje plasirati. Vjerujem da ćemo s ovim projektom nastaviti tamo gdje smo stali čim mogućnosti to dopuste.
Tu je još zbilja mnogo projekata koje smo u posljednjih 6 godina odradili sa srcem, od Journal partyja do naših Goody Boxova, Journal Book Cluba na koji smo izuzetno ponosne, ali naglasila bih također i sve predivne i multitalentirane mlade ljude u Hrvatskoj koje je Journal prepoznao u trenucima kada im je najviše trebala podrška jednog medija i njihovim brojnim projektima dao vjetar u leđa. Eventi, festivali, humanitarne akcije, sve te inicijative i sadržaji i dalje imaju našu podršku, baš kao i domaći kreativci, umjetnici i dizajneri, čijim malim biznisima redovito dajemo support.
- Vratimo li se na same početke, kada si pokretala Journal, kako si se osjećala? Kako si znala da je to – TO, da je vrijeme krenuti u vlastitu priču? Iz perspektive redakcije, sjetit ćemo se svi, u prvoj je godini bilo mnogo zatvorenih vrata i počeci nisu bili lagani, no davala si nam vjetar u leđa na svakom koraku i nekako zaštitnički/majčinski nastupala što nam je tada zbilja mnogo značilo.
Prije svega jako mi je drago da ste me takvom vidjele i da sam upravo prenijela ono što mi je i bila namjera, da beskrajno vjerujem sve i jednoj od vas djevojaka. Volim prigrliti svoje ljude i nerijetko to bude više od poslovnog odnosa. Moram naglasiti da smo mi malen i neovisan tim i da pravila nisu kao u korporaciji, stoga je ta neformalnost u odnosima bolje legla i odgovara nam u takvom okruženju.
Nakon dvije godine postojanja, Journal je doživio nagli razvoj, u trenutku kada sam proživljavala svoj najveći emotivni “poraz”. Dozvoljavam si da budem iskrena jer smatram da je i to ključ nekog uspjeha.
Velike se stvari ne događaju iz zone komfora, to je nešto što stalno ponavljam i ofucano zvuči, ali je istina. Možda moje iskustvo nekog motivira, možda uvidi da su sve nedaće ustvari pokretači.
Ponekad sam mislila da se sutra neću moći dignuti iz kreveta, no baš u tim trenucima dobila bih neku ludu snagu. Danas da me pitate kako, nemam odgovor. Ili imam, jednostavno i iskreno, imam njih troje kod kuće, radi kojih se baš ništa mene nije pitalo, već njihove potrebe. Imam klince, odgovornost, obavezu… mama sam. A to je prije svega o čemu pričamo moj najveći posao. Journal mi je pomogao da sebi vratim sebe, da se ponovno pronađem, da prohodam sve što me boljelo… Znala sam da svemu moraš dati vrijeme, i dala sam, i vrijeme mi je dalo zauzvrat puno toga… Nadomjestilo sve ono što sam tada izgubila.
U cijeloj ovoj priči su, naravno, bili i moji prijatelji. Bit ću kratka, ali potpuno iskrena: Journal se ne bi dogodio bez njih.
Znate, kad se događaju velike promjene, potresi, događaju se i neki odlasci, gubitci, a onda se događaju i čuda. Događaju se ljudi. Ostaju oni pravi, nezamjenjivi, a oni ti postaju obitelj.
Svako preuzimanje djece, čuvanje, svaki sleepover, svaki skuhani ručak klincima, svaka vožnja, svaki ulet za čuvanje djece, sve instrukcije, sve riječi podrške, sva slušanja, plakanja, smijanja… Ma neopisivo. Hvala vam na brizi, ljubavi i pomoći, vi znate koji ste ❤️ #prijatelji
Jos nešto o motivima. Uz sve ranije navedeno, tada sam imala nekoliko uredskih plaća, tj. radnica, kao i njihove obitelji, a danas 13 plaća i još toliko obitelji. To su motivi. Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir se uroti da ti pomogne. Morala bih dodati da količina energije i vizija koju sam imala na početku nije bila normalna i sama sebe sam iznenadila svojim poduzetničkim duhom koji se probudio u meni, svjesno znajući da podosta toga nije bilo potkovano znanjem. Samouka sam, intuitivna, s velikom voljom za učenjem, sa slobodom da pitam i tražim pomoć, učim od svojih radnica, no znala sam neke svoje kvalitete i bez obzira na sto prepreka, kao i na neka zatvorena vrata, jačina moje kreativnosti, upornosti i onog momenta ‘ma sve će to doći na svoje, idemo dalje’ dovela nas je do ovdje.
Ne mogu ne spomenuti sav konzalting od agencije Alert koja nam je, osim što na svoj način brine o brendu i s nama organizira evente, u međuvremenu postala prijatelj, iz čijeg smo ureda, to jest jedne sobice i započele naše stvaralaštvo.
Kako da se naposljetku osvrnem na sve klijente, agencije i prijatelje iz istih, a da nekog ne zaboravim? To je nemoguće. Ono što znamo i mi i oni jest to da su i dalje tu i da smo mi i dalje tu za njih… I da im se neopisivo ovim putem zahvaljujem i da im poručujem: ‘računajte na nas’.
Stalno sam govorila ‘cure, mi smo mali, ali narast ćemo, sve mora imati svoj slijed, ponašajmo se u skladu sa svime i koračajmo bez preskakanja stepenica, ali isto tako ne podcjenjujmo se… Jer svi mali jednom su postali veliki.
I danas mi je moto svakom dati jednaki tretman, jer svatko je zaslužio jednaku pažnju i kvalitetu. Novac mi nikad nije bio motiv, jer da jest, uvjerena sam da ne bih uspjela/ne bismo uspjeli.
Znate na čemu sam još neizmjerno zahvalna, Hana? Na svima vama koje Journal gledate kao svoje dijete, toliko sam ponosna na vas, i počašćena sam imati takve ljude u timu, kao i u svojoj blizini. Slični nadu slične ❤️, a ljudi vezani istim idejama stvaraju velike stvari. Hvala vam od srca, da i vi niste odustale, a vjerujem da je bilo trenutaka da ste možda i poželjele.
- Ono što možda nije poznato široj publici, Journal je jedan pravi girl power tim, drugim riječima, u njemu rade isključivo žene. Nerijetko dobivamo pitanja kako to da nemamo muškaraca u svojim redovima, no osobno moram istaknuti da je Journal primjer na kojem je zbilja predivno vidjeti koliko se žene, ma kako drugačije i jedinstvene bile, mogu podržavati, nadopunjavati i zajedno stvarati ugodnu i pozitivnu radnu sredinu u kojoj će svaka moći biti ono što doista jest i ostvariti svoje potencijale. Novinarke, urednice, marketingašice, fotografkinje – sve na jednome mjestu… Koliko si ponosna na tu činjenicu i koliko ti je takva energija ili bolje rečeno ženska podrška važna u životu?
Vrlo sam ponosna na to da ste baš moj tim i da ste ženski tim koji svakog dana gleda i ide unaprijed. Toliko prekrasne individue, kreativke, osebujne i svoje, prekrasno odgojena generacija mladih žena… Želim da kao takve budete uzor mladim ljudima, a ja ponosno gledam da se stvaraju i rađaju nove Hane, Dunje, Ele, Sare, Matee, Ana-Marije, Nore, Kristine, Željke, Ide, Sanje, Marije…
Oplemenile ste me, stekle veliko poštovanje od klijenata i partnera, imate reference s kojima možete osvojiti svijet, i gdje god vas život odveo, uvijek ću se rado pohvaliti i reći: prvo su bile moje Journalovke.
Moram istaknuti da su i klijenti u marketingu i u agencijama s kojima surađujemo isto većinom žene, tako da je to jedan pravi ženski krug koji ima intenciju pomagati, mijenjati stvari na bolje, informirati i inspirirati. Girl power u pravom smislu riječi!
Ne bih htjela zakinuti i naše muške kolege, no imam potrebu naglasiti da se ovaj svijet pomalo mijenja, prestaje biti dominantno muški i žene u ovom i bilo kojem drugom biznisu napokon dobivaju svoja zaslužena mjesta na vodećim pozicijama.
- 2020. godinu još dugo nećemo zaboraviti, a u našem poslovanju, kao i kod mnogih, značila je da je sve preko noći doslovno stalo. Probuditi se u ponedjeljak, na početku karantene, i ne primiti niti jedan jedini mail, osim onog u kojem se otkazuju i odgađaju suradnje, bio je nevjerojatno zastrašujuć osjećaj, pogotovo jer smo taman kretali u proljetnu, vrlo potentnu sezonu. Iz pozicije liderice brenda i tima koji je netom prije značajno narastao u broju, je li te bilo strah ili si odmah znala što ti je činiti? Sada kada gledaš s odmakom, naposljetku bi 2020. godinu opisala kao dosta uspješnu s obzirom na okolnosti, zar ne?
Hana, sjećaš li se nas u ovo doba prošle godine? Skoro da smo negirale da se išta događa, od svih koje znam, vjerojatno smo posljednje ostale u svom uredu. Godina za koju smo prognozirale da će biti najbolja do sada, u jednom trenu je nestala, izbrisana je iz svih kalendara. Svijet je stao, a mi smo se opirale. Čak sam zaposlila tri nove radnice nekoliko dana pred susret s činjenicom da se sve mijenja i zatvara.
Ne mogu reći da sam znala što mi je činiti, ni najmanje, znam da sam sjela i mislila ‘ne sanjam’, okretala periodično bliske ljude i tražila mišljenja, svi smo bili u jednakom strahu, čudu, neizvjesnosti. No, moram ti reći, vrlo brzo došla sam do spoznaje da je prihvaćanje jedino rješenje, da smo svi u istom “sosu”, osjetila sam neko neopisivo zajedništvo i tada je krenulo uzajamno podržavanje, potpomaganje, to me tada toliko ganulo, dalo mi vjeru u dobro, potaknulo još veću vjeru u ljude, ljudskost, dobrotu.
Zajedništvo… Pogotovo kad nas je životno “streslo”, ta neopisiva sila zvana potres. Ono čega se najčišće sjećam, jer moram priznati da mi je pola toga u magli, potisnula sam, ali primarno za što sam se borila i o čemu sam mislila je bilo očuvanje radnih mjesta i briga za sve obitelji koje žive od Journala te zadržavanje svega što se stvorilo do tog perioda jer je u cijeli portal uloženo puno truda i rada svih okupljenih. Bilo je tu psiholoških razgovora, “padanja”, dizanja, tišina, svakakve emocije su se izmjenjivale.
No, timskim radom, kreativnim idejama, međusobnom podrškom, podrškom postojećih klijenata i mnogih novih, dan po dan, uspjele smo završiti 2020. godinu, van svih očekivanja…
Cure, odradile ste lavovski posao, ja ne pamtim da sam to igdje vidjela… Mislim da nas je dragi Bog pomazio, rekao da ne propada ništa tako lako, jer lako se nije ni došlo do svega… Neću to dozvoliti. Pomislila sam gleda to netko gore, zaslužili smo… Opet su se pojavili naši “pomagači“ (smijeh). Hvala im nanovo.
- Biti uz ljude, čak i u izazovnim vremenima, pokazati im da lijepe stvari postoje i da bolja vremena dolaze, dašak optimizma u sveopćem sivilu… To je bila naša mantra u 2020. – i još uvijek je – dok navigiramo kroz svoj posao u doba pandemije, potresa i raznih životnih nedaća, koje su čini se trenutno nepresušne. Je li Journal po tebi taj prozorčić pozitive koji nam je danas potrebniji no ikad?
Ma Journal nije prozorčić, Journal je jedan cijeli ‘planet’ pozitive (smijeh). Koliko sam samo poruka za vrijeme svih nedaća dobivala, sa željom da se zahvale na svim našim temama.
Sadržajno smo se u hodu prilagođavale svim prilikama i presedanima i mislim da smo pokazale da i lifestyle medij može biti izuzetno informativan i koristan u doba krize, da može iskazivati empatiju i nakratko se odmaknuti od onih tipičnih lifestyle tema za koje će uvijek biti vremena.
Emaptičnost, kao i takve teme, uz sav ostali motivirajući sadržaj, dovele su nas do novih domova koji do tada nisu imali vremena biti po lifestyle portalima, a u to doba ‘sivila’, Journal je bio ‘planet’ za bijeg, a ujedno i pomoć.
Koliko smo samo malih poduzetnika približile čitateljima, omogućile i pomogle drugima, pa i sebi da se što prije naviknemo na život u izolaciji, da nam sve neophodno dođe do samih vrata… Mnogi su uz nas svakodnevno kuhali i isprobavali Journalove recepte, uživali u filmskim, televizijskim i glazbenim preporukama, virtualno putovali svijetom, doživljavali kulturu na jedan sasvim novi način, kreirali neke nove igre i običaje sa svojom djecom.
U još težim trenucima, vezanima uz potrese, nastojale smo biti podrška, spojiti one koji su u potrebi s onima koji su spremni pomoći, prenosile predivne priče u kojima je ljudska solidarnost još jednom došla do izražaja.
Iza nas je nestvarna godina, u kojoj je još jednom postalo jasno da smo svi mi – samo ljudi.
- Čovjek je društveno biće i složit ćemo se svi da nam danas nevjerojatno nedostaju naša društva, velika prijateljska i obiteljska okupljanja, dodiri, poljupci, zagrljaji… Ti si čista emocija, kako ti to pada?
Znaš me, znam te (smijeh). A kako? Pa preživljavam, Hana. Neopisivo sam vezana za svoje ljude, obitelj, za Vas… Znala sam ‘gluvariti’ u svom autu i kao odem po nabavu pa se pravim da je sve u redu, vozim se i pjevam, a do pjesme nikome nije.
Fale mi i danas dodiri, ljudi su se otuđili, kao zombiji su. Sretnem neke drage poznanike, instinktivno ih želim zagrliti kao pokazatelj ‘ma falite mi ljudi , kako ste?’ Odmiču se… Nisam se navikla na to niti mislim da hoću. Vrlo sam emotivna, taktilna, izuzetno socijalno biće, pozitivna sam osoba i rijetko se čega bojim, i ne želim se bojati, to mi je obrambeni mehanizam…
Preboljela sam koronu, asimptomatska sam bila, i možda sam i zato opuštenija, no nema tu pravila i svima je to još jedna velika nepoznanica. Moramo biti odgovorni i čuvati druge, nikad ne znaš gdje ‘vrag’ spava. Družim se u malim krugovima i nisam dozvolila da ne viđam sve koje volim. Sve sam učinila da ih vidim kako tako…
- Osim raznih druženja, na pauzi su i Journal partyji koji su postali, pa mogli bismo reći, naš zaštitni znak. S posebnom nostalgijom krajem 2020. prisjećale smo se legendarnog Journal Xmas partyja iz prosinca 2019., na kojem je za okupljeno mnoštvo nastupao Petar Grašo. Nosimo puno anegdota s tog partyja, iza kulisa je vladao ogroman organizacijski šušur, bio je to zbilja mega projekt o kojem se još dugo pričalo. Mi već sanjamo o tome kakav će biti prvi Journal tulum kad ‘izađemo van’ iz pandemije, što nam ti prognoziraš?
Pa to je za pamćenje, usudila bih se reći da je to bio zadnji takav party u gradu, ako ne i šire (smijeh), zadnje okupljanje svih štovatelja portala, prijatelja, partnera, klijenata…
Znaš, često pomislim kao da smo smo znali da se sve mijenja i kao da je taj party bio oproštajni… ma baš smo ga “ubili” (smijeh). Neopisiva energija je vladala i to mi je mislim najdraži event/projekt koji smo odradili.
Ajmo se malo nasmijati:
Sjećaš li se momenta 17:30h (event počinje u 19h), ja kod frizera na stolici za pranje kose, prvim pozivom probija led Martina Podgorski (Grašina menadžerica) i veli čuj, ne znam kako da ti kažem, ali Petar je zapeo u Makedoniji, nema leta zbog vremena i ono, ne znam što da ti kažem… U tom trenu sam se zaledila jer, naravno, on je glavna zvijezda i sve se formiralo po njemu.
Konsolidiram se nekako, orgniziramo Niku Turković, Matiju Cveka, Sašu Lozara, Lu Jakelić, Saru Jo… Divni obožavani ljudi koji naravno odmah pristaju… Petar zove i veli, tražim avione, kamione, kombije, traktore, ali dolazim, kako – ne znam… Vidjet ćeš me tamo…
I zaista, on je u 23 sata došao, ravno iz Makedonije, sa sto anegdota koje su mu se izdogađale po putu i koje su toliko lude da nitko ne bi vjerovao… Ali to se zove biti profesionalac.
Mala digresija, u tom stresu i ludilu, naravno da moje najmlađe dijete ima božićnu predstavu na drugom dijelu grada u 18:30h, da ulijećem ondje s pola frizure, jer naravno da se još moram vratiti u salon, ona me traži pogledom, a ja kasnim, neki ludo dobar taksist, poslan (od gore), čeka i kao sve je ok, naravno da sve počinje, a ništa ne počinje jer sve što je trebalo, nije kako treba… Da prijateljice kupe djecu i vode ih kući, šalju snimke završetka predstave, mame i učiteljice me pokrivaju da sam evo tu negdje jer nisam odgledala cijelu ‘jingle bells’ izvedbu, naravno da bih plakala, ali imam opasno dobar make up i trepavice će otpasti… I tako, jedna smirena situacija (smijeh).
Ali u tome je čar svega i to je ta ludo opaljena magija oko naše priče i svega što radimo. Ne mora sve biti savršeno da bi ispalo najbolje.
U svakom slučaju, iza svega toga zbilja stoji mega produkcija i trud, što se na van možda ni ne vidi, ali svi mi izgorimo, i sama znaš. Tko ne pobjegne i ne da otkaz nakon partyja, taj ne odlazi iz Journala nikada (smijeh).
U konačnici, nije to samo party, to je ono što stalno naglašavam, to je hvala za svaku godinu što ste s nama, uživajte, družite se, poštujemo vas, zahvalni smo vam, trudimo se.
Jedino što želim jest to da cijeli taj komplet, uz sve anegdote, uz svu zabavu, uz sve goste i sve nas organizatore, dočeka povratak u staro. Postoji velika mogućnost da ćemo se za početak prilagođavati situaciji s manjim eventima, intimnim tematskim druženjima.
Moram za kraj dodati da je cijeli tim Journala oduševljen feedbackom na evente – ideja je bila stvoriti društveni događaj i drago nam je da smo u tome uspjeli.
Imamo već dosta novih ideja i planova, no valja još pričekati, jer je zdravlje svih na prvom mjestu, sve ostalo je sporedno.
- U prošloj godini kanalizirali smo energiju iz svojih uobičajenih projekata poput partyja u neke posebne i situaciji prilagođene projekte s kojima nastavljamo i u 2021. godini. Journal Goody Box, koji je također jedan od zaštitnih znakova Journal partyja, tako je sada zaživio kao inicijativa za sebe, na koju je naša publika sjajno reagirala i možemo reći da su nas pozitivne reakcije doslovno preplavile, nadmašile očekivanja… Mnogi se pitaju postoje li mali vilenjaci koji iz sezone u sezonu pripremaju ove poklon kutije pune iznenađenja, što bi im ti odgovorila? Kako to stvarno izgleda (smijeh)?
Vilenjaci stvarno postoje i ženskog su roda. Cure, je li da vas sve nabrajam? Kristina, Željka, Ida, evidentno ste žive, pa možda da mi date odgovor, jer od vas sve kreće?
Mislim da su ti boxevi došli u najbolji trenutak i drago mi je da smo došli do ideje da kompenziramo nedostatak druženja i već spomenutog darivanja kroz partyje s ovim poklon paketima, koji svake sezone direktno stižu na između 300 i 500 kućnih adresa.
Ponosna sam da smo prvi započeli priču oko Goody Boxa i vjerujem da smo razveselili jako puno ljudi.
A naročito naše čitatelje, koji su od prije koju sezonu i sami dobili priliku osvojiti Journalov limitirani poklon paket i uvjeriti se u to kakva se sve čuda iznutra kriju.
Hvala partnerima što su od početaka prepoznali ovaj projekt i podržali nas u njegovoj realizaciji.
- U odnosima s klijentima, u odnosima sa svojom publikom… Kakva si?
Teško je govoriti o sebi, pa i vrlo nezahvalno. To bi trebao reći netko treći. No mogu izdvojiti neke postulate od kojih nikad nisam odustala. Držim se riječi, odgovorna sam i lojalna. Očekujem isto nazad bez kompromisa. Za partnere želim da su barem sličnih stavova kao Journalov tim i ja.
Jako mi je bitno njegovati odnose i čuvam ih. Novac i financijska korist nikad mi nisu ispred čovjeka.
- Kada pogledamo što si sve postigla do sada, na privatnom i poslovnom planu, vidimo da kod tebe važi ona ‘samo mijena stalna jest’. Kako se nosiš sa svakodnevnim preprekama, izazovima i promjenama, od kuda crpiš pozitivnu energiju?
Čula sam da je ovo Tenino pitanje, naše bivše, ali stalne zaposlenice (smijeh).
Kao što kažeš, samo mijena stalna jest. To je doista moj opis, to sam ja. Stalne promjene, dizanja i padanja, sklad i nesklad, kretanje, izmjenjivanje emocija, ali i nevjerojatna moć ‘centriranja’ u ključnim trenucima, kao i ista takva nevjerojatna moć otpuštanja i prepuštanja… Pa povratak u balans. Pa od ozbiljnosti koja straši do dječje neozbiljnosti i neformalnosti. Ma, pravi rollercoaster, što dodati?
To je ta neopisiva magija koja je nekom do mene možda naporna, ali ja u njoj dobro plivam i dio je moje osobnosti. Ne vjerujem da nekog ugrožavam, ali ako to ponekad i učinim, ispričavam se, to je samo suština mog bića i nema veze s nikim već samo sa mnom. Možda me netko baš radi toga i voli (smijeh).
- U ovih šest godina portala i ti si kao profesionalka sazrijela; koje bi savjete dala mladoj ženi koja kreće u svoj posao i “riskira sve”?
Ajmo prvo neozbiljno: budi emotivno stabilan kad započinješ posao, s tim je sve lakše (smijeh).
Naravno da sam ja izabrala teži put. No, svatko od nas ima svoj put pa je moj savjet: osluškuj, kreni, ne zastajkuj, ne sumnjaj. Ponekad je dobro čak i ne razmišljati, zvuči ludo, ali učinkovito je. Pojavljuju se strahovi, a oni sputavaju, kad dođu takve misli, odmahni ih nevidljivom rukom.
Odbijenice, zatvorena vrata, neodgovoreni mailovi, sumnjičavi pogledi, predrasude – to su dobri znakovi, na dobrom ste putu, tada se dobiva snaga i još jači motiv.
Maknite ego, taštinu, to je posao, a ne partner, mada je i tu poželjno izostaviti ego ?. Ne sramite se tražiti pomoć, priznati da vam je neka materija nepoznata, jednostavnije je biti ono što jeste nego pretvarati se da ste sveznalica. To je zamka u koju ćete sami pasti… Sretala sam takve ljude.
Cijeli se život uči, ne briljiramo svi na istim poljima, zato i postoje timovi. Točno se kvalificirajte koje su vaše jače i slabije točke. Poštujte i brinite o svom timu, bez njih ste ništa. Ne postoji igrač s velikim uspjehom, iza svakog uspješnog čovjeka stoje ljudi. Mi smo socijalna bića i samo tako možemo funkcionirati.
Ako niste do sada, radite na samopouzdanju – da sam ga imala više, bilo bi mi lakše, no zato sam imala ljude koji su vjerovali u mene. Hvala vam.
Sve u životu je rizik, na ulazak u vlastiti posao ne treba gledati tako. Go for it and enjoy the ride!
- Mama si troje djece – kako izgleda tvoje uobičajeno žongliranje između poslovnih i obiteljskih obaveza? Što Iva Radić najviše voli raditi – kada ne radi?
Ponekad se pitam zar sam zaista mama troje djece. Toliko mi je sve proletjelo i gledam kako su to već mali veliki ljudi, sa svojim stavovima, karakterima, osobnostima.
Morate znati da sam imala privilegiju da sam njihove ključne godine odrastanja, pa rekla bih i više od toga, bila isključivo njihova mama i nisam imala drugu funkciju što mi je uveliko pomoglo da u trenutku okretanja poslu i ostvarivanju sebe nemam jako izražen onaj poznati majčinski osjećaj grižnje savjesti.
Vjerujem da je svakoj mami pa i meni to žongliranje najteži dio posla.
Ispričala sam već iznad neke lude situacije kroz smijeh, ali bilo je tu i dana kad sam znala biti dosta potištena. Nisam tip koji zna posao i životne okolnosti ostaviti van kuće, sve nosim sa sobom i još nisam naučila ostaviti ih pred vratima. Radim na tome. Zna mi moja baka i dan danas reći sa 95 godina, ‘dijete moje, ono što ne možeš nositi samo baci preko ramena i ne nosi uteg, ne okreći se’. Mudro zbori, no ne znam. Najteže mi je bilo kad bi posao bio intenzivan i kad sam znala da navečer moram poslom izaći ili otputovati, ta organizacija ubija. Znala sam doći kući i pitati se ima li to smisla? Samo nekoliko propuštenih dana svakodnevnice i već vidiš da klinci hvataju krivinu.
Ono što je istina jest to da se trudim, trudim se biti i bolja, a i gora ponekad. Popuštam kad ne treba, a i stišćem ponekad kad ne treba, svaki se roditelj bori s takvim stvarima. Lukava su ta djeca, točno znaju kako do svog cilja, no ja sam dosta stroga mama, i pravična. Rekla bih s druge strane da im ulijevam povjerenje, da ću obrnuti svijet za njih, i tu negdje balansiramo pa me lome pa me slome, onda se opet vraćam u stav mirno i tako u krug.
Sama sam s njima i morala sam povući granice, pet je godina razlike između svakog, i svatko od njih ima druge afinitete, nije lako, ali uspijevam.
Kažu mi da su prekrasna djeca, odgojena, pristojna, vrijedna… Slažem se, no nezgodno je o svojoj djeci pričati, istina je da sam se trudila, odricala, godinama bila isključivo njima posvećena, odgajala, mazila, pazila, ljubila, ljutila se… Bila sam sve u jednom, kao i sve druge mame, s dobrim i lošim danima. Otkad sam u svom privatnom biznisu, teže je, ali dobra organizacija je pola posla. Vidjet ćemo jednog dana što sam napravila…
A moje vrijeme; e to se pamti!
Moje cure, naša putovanja, imamo nekoliko puta godišnje naše vikende bez djece. Obožavam te dane, koje je nemoguće prepričati. Živim za to, to su moji ispušni ventili.
- Tvoje kćeri, Tasha i Tessa, će uvijek biti tvoje djevojčice, čak i kada sasvim odrastu, baš kao i Ivano. Kakav im svijet priželjkuješ, kakvu lekciju im planiraš prenijeti koju si naučila iz biznisa i odnosa s ljudima radeći ovaj posao, ili života općenito?
Želim im svijet jednakosti, želim ih vidjeti kao ljude koji ne poznaju nikakve granice i barijere: nacionalne, vjerske, rasne i ostale.
Želim da postanu, budu i ostanu ljudi koji će svojim primjerom, obrazovanjem, iskustvima, odgojem, empatijom, biti “sluge” manjinama, slabima, nemoćnima, ugroženima, jer nažalost takvih će uvijek biti.
Želim da zauvijek pamte odakle su potekli, poštuju obitelj i zauvijek zapamte istinske vrijednosti iste.
Želim da ne zaboravljaju ljude koji su im bili od pomoći u raznim nedaćama, da njeguju, štuju i ulažu u prijateljstva, ne u kuće, aute i ostale materijalne stvari…
Želim da znaju da je ljubav jedino za što vrijedi živjeti i čemu treba težiti.
Želim da se drže kao sveto trojstvo i kad ostanu sami…
Želim da znaju da sam radila najbolje što sam znala.
Svome sinu želim reći da su žene blago, suptilna i predivna bića i da želim da ih čuva kao kap vode na dlanu, poštuje i razumije… Da će tada biti najveći frajer u mojim očima.
Želim da znaju da vjerujem u njih i da ću biti jako ponosna ako ih prepoznam u svemu što sam navela. Znat ću da je moje postojanje imalo smisla.
- Prvih 6 godina je tu, što očekuješ u idućih 6?
Prošla godina nas je naučila da su planovi postali vrlo relativni, da su nam se želje svele na to da svi budemo živi i zdravi, da živimo dan za danom, da su očekivanja jedno, a stvarnost drugo.
No i dalje ne odustajemo od njih. Da, imam/imamo puno planova, želja i vjerujem da ćemo ih ostvariti, na nekima radimo već, neke se bojimo izgovoriti, ali tu su, i vjerujem da ćemo se uskoro u nekoj retrospektivi ovog vremena osvrnuti i znati da smo bez obzira na sve okolnosti uspjeli ostvariti i te ciljeve.
Nadamo se da će naš kontinuirani trud biti prepoznat i u idućih 6 godina, da ćemo svi biti na broju, ako ne i u većem broju… Da ćemo zapošljavati mlade ljude, stvarati im nove životne prilike radi kojih će jednog dana postati uspješni, sretni i ostvareni ljudi.
Vidim Journal kao malog regionalnog “giganta”.
Osim poslovne zadovoljštine, priželjkujem svom timu, a i svim dragim ljudima privatnu sreću, kao i neke nove klince po njihovim “redovima” ?
Moj ženski Journal tim, vjerujem u vas! I za kraj, volim sve što se voljeti može, gledamo se i čitamo dalje… O plesanju i pjevanju nećemo javno, ali sve javim na vrijeme!
Foto: Maja Kljaić
Make up: Simona Antonović
Frizura: Mijo Majhen
Styling: Ana Nikačević
Asistent stilistice: Kristijan Žakić
Odjeća: Heraldi For Men & Women, Clan Store, Magali Concept Store
Zahvaljujemo agenciji Alert na ustupljenom prostoru za snimanje.
