Nakon najave kako i zašto sam pokrenula blog Budi KULTURAn, što mene inspirira i oduševljava u svijetu umjetnosti, veselim se pisanju mjesečnih kolumni u kojima ću s vama podijeliti kulturna događanja na kojima sam bila ili tek planiram ići. Proljeće je došlo, sve se budi, pa tako i kulturna scena na kojoj je pravi šušur od događanja. Toliko je toga lijepoga za vidjeti, poslušati, posjetiti, pročitati… Zato se treba dodatno pozabaviti odabirom onih „pravih.” Pokušat ću vam u tome pomoći i olakšati vam izbor uz preporuke kulturnih događanja.
Na kazališnim daskama
Krenimo s kazalištem, koje je ipak moja najveća ljubav, mjesto na kojem se isprepliću sve vrste umjetnosti.
Braća Karamazovi u ZKM-u
Krenimo s kazalištem, koje je ipak moja najveća ljubav, mjesto na kojem se isprepliću sve vrste umjetnosti. Neizostavna kulturna adresa ovog proljeća je ZKM i predstava Braća Karamazovi prema romanu F.M. Dostojevskog u režiji Olivera Frljića. Radi se o dramskom diptihu tj. o dvije predstave koje se mogu gledati svaka za sebe, dan za danom ili s vremenskim odmakom (osobno preporučam zadnju varijantu).
Predstava nije roman Braća Karamazovi postavljen na kazališne daske već su likovi iz romana poslužili kao poveznica između prošlih vremena, sadašnjeg stanja i neizvjesne budućnosti. U prvom dijelu “Sve sretne obitelji su nalik jedna na drugu” pratimo obitelj Karamazov koja simbolizira obitelj koju razaraju zločini i društveno uređenje te se postavljaju svevremenska pitanja Boga, vjere, ljubavi, izdaje… U drugom dijelu ”Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način” obitelj Snegirev simbolizira odnos prema potlačenim članovima društva. Propituje se i (ne)istinitost tvrdnje “Obitelj je opium masa“, obitelji koja je često nametnuta kao jedina “društvena ispravnost”, pa samim time i izvor frustracija. Ono što posebno uznemirava je brutalnost svijeta u kojem živimo. Zato i volim Frljića i njegove predstave, uvijek me potaknu na razmišljanje, ne ostavljaju ravnodušnom još dugo nakon gledanja…
Bura u &TD-u
Predstava koja opisuje svijet u kojem živimo definitivno je Bura koju možete pogledati u Teatru &TD, a ja sam je gledala prema preporuci pjesnikinje Monike Herceg (hvala Monika:). Bura je autorski projekt glumca i redatelja Romana Nikolića koji predstavom „nameće“ bezbroj pitanja, osvještava, proziva, preispituje, poziva na djelovanje, osobni angažman.
Svi se sjećamo Aylana, trogodišnjeg dječaka u crvenoj majici i plavim hlačicama koji je pronađen mrtav na obali Mediterana, u blizini Bodruna. Aylan (3), njegov brat Galip (5) i majka Rihan (35) bili su tako blizu slobode: nekoliko kilometara dijelilo ih je od otoka Kosa, Europe, mira i nade u bolje sutra. Ali nisu uspjeli. Aylan je postao je simbol rata, imigrantske krize i ljudskog (ne)djelovanja.
Na pozornici se pojavljuje i Semih, azilant iz Turske, student prava u Zagrebu, koji je napustio Tursku kako bi izbjegao sudbinu vlastitog oca – zatvorsku kaznu zbog različitog mišljenja.
Biti imigrant, napustiti svoj grad, zemlju, otisnuti se u nepoznato nije hir, to je spas. Svaki imigrant je osoba s identitetom, imenom i prezimenom, svojom životnom pričom, svojim nadama i htijenjima. Krajnji je trenutak da ih prestanemo nazivati zajedničkim imenom i stavljamo pod zajednički nazivnik. Zapamtimo njihova imena: Aylan, Galip, Rihan, Semih.
Na trenutke sam gledala prema dolje, zatvarala oči, čula vlastite misli i mozak kako procesuira. U glavi mi je odjekivalo pitanje „Gdje je nestao čovjek?“ Vrijeme u kojem živimo ne dopušta „luksuz“ skrivanja i inertnosti. Moramo djelovati, a za početak krenimo od sebe samih…
Cvit samoće Nere Stipičević
Koncertna predstava Cvit samoće (La fleur de la Solitude) autorsko je djelo Nere Stipičević, umjetničkog imena FreeDA Nera Immortelle. U predstavi se izmjenjuju poezija i pjesma, zvuk i pokret.
Predstava je to koja “oslobađa” gledatelja, u ulozi smo promatrača: gledamo, pjevušimo, uživamo. FreeDA Nera Immortelle sav teret naših života preuzima na sebe: unutarnje borbe, pitanja (s i bez odgovora), definiranje smisla, ljubavi, sreće, života samog. Poručuje nam da se ne brinemo, svi ponekad uđemo u slijepu ulicu, ali nova vrata (ili prozor) čekaju nas (polu)otvoreni. Prije novog početka trebamo zavoljeti sebe.
Nakon predstave ste u vrtlogu “uskomešanih” emocija, treba vrijeme da “sjednu” na svoje mjesto. I da shvatite koliki je veliki korak Nera napravila: život je nazvala pravim imenom.
Danima nakon predstave u glavi su mi se „vrtili“ stihovi:
“Ja nisam laka, ja nisam val
Ne raspem se čim taknem žal
Plima sam, ne oseka
Ja nisam laka, ja nisam pero…”
Đir muzejima i galerijama
Svi koji prate blog Budi KULTURAN primijetili su moju fasciniranost galerijama, muzejima, izložbama i izložbenim prostorima:)
Izvan sebe u Galeriji Forum
Prisjećajući se zadnje izložbe kipara i ilustratora Svjetlana Junakovića u MUO, jedva sam čekala pogledati novu izložbu Izvan sebe u Galeriji Forum. Na samom otvorenju izložbe zaintrigirale su me riječi Feđe Gavrilovića, voditelja Galerije o samom umjetniku: „Svjetlan Junaković je erudit optimističnog cinizma.” Zastanete, zamislite se, zatim pogledate izložbu i sve vam postane jasno.
Umjetnikov humor je vudialenovski (obožavam filmove W. Allena) – spaja nespojivo, smiješno i tragično, točno onako kako živi suvremeni čovjek. Posebno su intrigantne “self-help” skulpture koje prikazuju npr. čovjeka kako hvata vlastitu glavu i podupire sam sebe. Čovjek je to koji traži svoje mjesto pod suncem. Pod utjecajem trendova, očekivanja i potrošačkog društva miljama je daleko od svog iskonskog JA. Život prolazi mimo njega.
Umjetnik nas poziva da se na trenutak pritajimo, primijetimo svijet oko sebe, gledamo i slušamo. Prilika je to da nam vlastiti (nametnuti) život i problemi, utrka za materijalnim i kvazi zabavnim postanu smiješni i suvišni. Potrebno je zakoračiti “izvan sebe“, zbog sebe. Odluku možete zapečatiti davanjem “petice” Svjetlanovoj skulpturi. Ja jesam!
Art. Proljeće. Druženje… u Galeriji Kranjčar
Često spominjem osjećaj koji u meni budi boravak u galerijama, među umjetninama, družeći se s umjetnicima i galeristima. Jedno takvo mjesto je i Galerija Kranjčar, Elvira i Joško. Zalaziti u Galeriju Kranjčar je više od običnog posjeta galeriji, to mi je poseban gušt, osjećaj ugode, opuštenosti, pripadanja. Sljubljivanje s umjetnosti. Tako je bilo i na otvorenju izložbe simboličnog naziva Art. Proljeće. Druženje…Družili smo se, nazdravili životu, slušali o izloženim djelima, a posebno je bio edukativan i zanimljiv panel o kolekcionarstvu suvremene umjetnosti koji je vodila Daria Darmanyan, stručnjakinja iz Londona. Bilo je svjetski!:)
Prema riječima kustosa Vanje Babića, ovu izložbu karakteriziraju dva pola autora – najstariji Ivan Kožarić (vjerujem da vas je većina vidjela Kožarićevo „Prizemljeno sunce“ u Bogovićevoj ulici, meni uvijek drago, pa makar i „išarano“) i najmlađi Ivan Prerad te autori “između” (Đorđe Jandrić, Nina Ivančić, Ljerka Šibenik, Damir Sokić, Savka Pavić Sandro Đukić i dr.). Izložena djela pripadaju različitim umjetničkim pravcima, različitih su tehnika, motiva i veličina, svatko priča svoju priču. Zajednička im je ljepota, doživljaj i emocije koje bude.
Simbioza umjetnika, galerije i posjetitelja je ono što se osjeti u Galeriji Kranjčar. Zato se tamo uvijek rado vraćam.
Filmska preporuka u kinu
Kad biram film koji ću pogledati (gotovo) uvijek izbor pada na europske festivalske i art filmove.
Ego protiv Ega
Tako je bilo i ovaj put. Ego protiv ega (Official Competition), španjolska je komedija u kojoj su u glavnim ulogama Penélope Cruz, Antonio Banderas i Oscar Martínez.
Četiri razloga za gledanje ovog filma bila su: premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu, španjolski film, glume Penélope Cruz i Oscar Martinez (nisam baš Antoniov fan:) i preporuka prijateljice Iline. Nisam se prevarila. Film je to o filmu, u širem kontekstu o kulturi i umjetnosti. Prikazuje svijet filma, svijet poznatih, borbu više ega i (neizostavni) financijski aspekt. Sve je to prikazano je na duhovit način, s odmakom.
Ukratko, milijarder želi na svoj 80. rođendan ostaviti trag u svijetu i dvoumi se hoće li izgraditi most koji će biti nazvan po njemu ili će snimiti film. Odlučuje snimiti film s trenutno najvećim glumačkim zvijezdama: holivudskim zavodnikom (Banderas) i kazališnim glumcem (Martinez). S visoka i sa zavišću gledaju jedan na drugoga. Zadaću natjerati ih da zajedno snime veliko djelo ima poznata redateljica Lola Cuevas (Cruz). Stavlja ih pred niz iskušenja i izazova…
Film je najbliže definiciji satirične komedije. Na suptilan način izruguje se glumi, glumcima, art-filmovima, festivalskim krugovima. Snobovskom dijelu svega nabrojanog. I da, Penelope i Banderas nisu završili u “filmskom” zagrljaju i dr.:)
Jedna književna preporuka ekstra
Čitanje mi je jako važno u životu, opušta me, donosi nove poglede, spoznaje, potiče na razmišljanje. I još puno toga. Moj partner Vice zna reći kako nije dobro kad puno čitam jer mi onda svakakve ideje padaju na pamet:)
Majčinstvo, Sheila Heti
Prije par tjedana pročitala sam filozofski roman Majčinstvo o kojem još uvijek intenzivno razmišljam. Autorica temu majčinstva stavlja u širi kontekst društvenih očekivanja i obrazaca, obiteljskog naslijeđa, partnerskih odnosa, definicije žene i dr. Imati ili nemati djecu? Pitanje je na koje nema jednoznačnog, jednostavnog i ispravnog odgovora. Odgovora je toliko koliko i osoba koje su postavile to pitanje.
Biti ili ne biti majka pravo je izbora svake žene. Majčinstvo je jedna od životnih uloga žene, uz sve ostale koje život čine smislenim, svrsishodnim i ispunjenim. Dizanje majčinstva na pijedestal je nedopustivo. Strah od neprihvaćanja zbog neimanja djece je paralizirajući. Za sve to kriv je sustav upitno postavljenih društvenih vrijednosti. Najvažnije je imati svoj, osobni sustav vrijednosti, sustav s kojim ne ugrožavamo ni sebe ni druge, a omogućava nam da sretno i s osmijehom kročimo kroz život. Veći je problem biti “nemajka” nego nemati djecu.
Neke žene svjesno odluče nemati djecu, pojedine se “nećkaju” pa im “otkuca” biološki sat, dok neke spletom životnih okolnosti ne postanu majke. Tako je kako je, život ide dalje. Život nije onakav kakvim smo ga zamišljali dok smo čitali bajke. To možemo potvrditi i mi majke (ja sam trostruka majka:). Majčinstvo je lijepo, ispunjavajuće, ali istovremeno zahtjevno i mukotrpno. Beskonačna ljubav i beskonačna obaveza.
Majčinstvo na određeni način suspreže ostale ženine uloge, talente, želje, mogućnosti. Oduzima jako puno vremena. Sve žene koje nemaju djecu mogu, ako žele, biti tete, kume, prijateljice, niz je mogućnosti. I iz “prve ruke” vidjeti izazove majčinstva, a mamama “uskočiti” i “osloboditi vrijeme” kako bi i one razvile neku davno zaboravljenu vještinu. Bio bi to win-win.
I jedan citat iz knjige:
“Moramo živjeti svoje vrijednosti. Ljudi često upadnu u kolotečinu konvencionalna života – života za koji smo pod velikim pritiskom da ga baš tako živimo.“
Ovo sam izdvojila za vas, mislim da su teme aktualne i interesantne. Vjerujem da će vas zaintrigirati da i sami pogledate što je još na kulturnom programu ne samo u Zagrebu već i u vašem gradu i otisnete se u paralelni svijet umjetnosti. Prepustite se!
Kulturni kalendar u svibnju
Naravno, moj kulturni kalendar je prepun. Nabrojat ću vam neka od događanja na koja planiram otići u mjesecu koji slijedi: predstava Kaspar u Teatru &TD, premijera opere Traviata u HNK-a, balet Gospoda Glembajevi u HNK-a (već sam jednom gledala, ali izvedba u kojoj pleše baletno-bračni par Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves se ne propušta – Iva hvala na pozivu :), izložbe Gorki Žuvela: Retrospektiva u MSU i Mjera Katarine Alamat Kusijanović u Galeriji Josip Račić. Trenutno čitam dvije knjige (dobro tri:) – Svetkovina (Magdalena Blažević), Smrtni ishod atletskih povreda (Milica Vučković) te zbirku poezije Početne koordinate (Monika Herceg).
Pišite mi na Budi KULTURAn svoje dojmove o kulturnim događanjima, predložite i vi svoje favorite. Možda se na nekom i sretnemo, javite se:)
Foto: Budi KULTURAn
