Ivona Namjesnik je žena koja je osvojila žene, a nakon ovog razgovora bit će vam jasno i zašto

Ona je Ivona Namjesnik, upravo se vratila iz Londona u Hrvatsku i u potpunosti će promijeniti vaš pogled na život i posao, odnose, te način na koji živite i pristupate prvenstveno prema samima sebi. Od kada se pojavila na Instagramu Ivona ‘pogađa u sridu’ sa svojim citatima i komentarima ispod istih, a njeno zanimanje je coaching, no za one koji su spremni čuti kako uistinu jest.

Britka, direktna, no opet i nježna, kako prema sebi, tako i prema drugima te svojim klijenticama, Ivona nam je pobliže objasnila čime se ona točno bavi, kako izgledaju njene konzultacije i zašto se baš odlučila posvetiti coachingu žena, osobito poduzetnica i kako ih ona sama voli nazivati ‘overachievericea’. Živimo u svijetu gdje se od žena očekuje sve, ponajviše to sve mi očekujemo od samih sebe i to u društvu koje ako nešto voli, onda je to osuđivanje. Upozoravamo vas, ovaj razgovor s Ivonom namamit će vas da i same sebi pogledate u oči, možda najiskrenije do sad.

Naše želje važnije su od tuđih očekivanja

Kako bi opisala Ivonu Namjesnik u jednoj rečenici?

Huh. Prvo pa odmah u glavu! Ne bih mogla. Mogu ti reći da sam do sada otkrila kako volim živjeti na linijama: linija između poduzetništva i agencije, emocije i logike, slušanja i pričanja, brutalnosti i nježnosti. Zaključila sam da je ta linija naoko nespojivih kontrasta ono što mene čini takvom kakva jesam, i da što dublje u to zaronim, što se više prigrlim – više se volim, bolje se osjećam, i u postizanju uživam. Možda to nije odgovor koji išta objašnjava, a možda je odgovor koji objašnjava sve.

Jer, uistinu, tko smo mi? Posebno kada se makne očito: posao, titula, partner, prijatelji, društvene mreže, interesi, hobiji, glazba, knjige, sportovi? Volim misliti da sam danas, nakon mnogo godina rada na sebi, netko tko ispunjenje traži u sebi, umjesto u svemu što me okružuje. Volim misliti da je život kakav danas živim odraz tog ispunjenja, i da kao gorivo koristim samo želje koje u meni titraju. Postala sam netko posvećen tim željama i kroz 1:1 coaching, tome učim i svoje klijentice.

Od kada si se pojavila na Instagramu osvajaš žene svojom prodornošću, iskrenošću jer jednostavno pogađaš u srž svojim citatima. Jesi li očekivala tako pozitivnu reakciju i jesi li imala plan ili se nekako sve prvo krenulo događati spontano? Kako se iz toga izrodio coaching koji danas radiš?

Iskreno, samo sam željela pričati o stvarima koje su meni važne. Željela sam pričati o tome da smo više od udovoljavanja, tuđih očekivanja, vanjske slike, o tome da su naše želje važne, o tome kako ne trebamo nestati pod pritiskom (samonametnutih) uloga, o tome kako je konstantna evolucija i neprekidno otkrivanje sebe ne samo poželjno, nego i nužno. Ali uistinu nije bilo plana.

Želja je bila gorivo koje me vodilo oblikovanju i kreiranju usluge. Mnogo puta sam se zapitala što je meni bilo potrebno kada sam kretala u osobni razvoj, koje frustracije sam imala, i što mi je najviše pomoglo na tom putovanju. Kada sam shvatila odgovore na ta pitanja, upakirala sam ih u individualni rad i posvećenost tome da žene vodim kroz proces pronalaska vlastitih odgovora. Da, postoji trenutak: ‘Ovo je radilo za mene, vjerujem da će raditi i za vas’, ali mnogo važnije, postoji poziv: ‘Evo što je radilo za mene – kako bi izgledalo ono što bi radilo za vas?’ Najvažniji dio procesa tim pitanjem postaje njihova vjera u odgovor koji pronađu.

Možda je ovo dobar trenutak za spomenuti: bez obzira na sav coaching ovog svijeta, sve terapije, sav rad na sebi… Nikada nećemo biti ‘operirani’ od teških trenutaka. Nikada nećemo početi osjećati samo i isključivo pozitivne emocije. Život je niz kompleksnih, i slojevitih, iskustava. Coaching je samo izvrstan način da proširimo svoj izbor alata kada trebamo izabrati kako se nositi s nelagodom, težinom, i otporom.

Tko su žene ‘overachieverice’?

Usmjerila si svoja savjetovanja prema ženama koje žele raditi na sebi, osobito svojoj vrijednosti i svojim karijerama. Zašto često lovimo titule bez da se zapitamo je li to ono što želimo, i ako nije, zašto nas je strah napraviti promjenu?

 Zato što je lako identificirati se s titulom, i svime što s tom titulom ide. Nerijetko je to društvena prihvaćenost, odobravanje, financijska sigurnost, užitak saznanja da smo nešto “postigli.” Tituli pripisujemo određeno značenje, a u tom značenju se gubi ono što mi jesmo kada titule nema.

Znam iz vlastitog primjera koliko se lako “navući” na društveno priznat uspjeh. Nije ni čudo da nas je onda strah napraviti nešto što odskače. Pitamo se: “Što će oni misliti? Što će oni reći? Koga ću ovime razočarati? Hoću li biti odbačena?” Mi ljudi smo društvena bića, volimo pripadati. Zaboravljamo da pripadanje ne znači nužno uklapanje.

Klijenticama često savjetujem da zastanu, udahnu, izdahnu, i zatim pokušaju pronaći odgovor na pitanje: “Što bih izabrala za sebe kada bih imala nepokolebljivo povjerenje u svoju sposobnost da izaberem?”

Koji je to poziv koji si ustvari osjetila duboko u sebi da se baviš s ovime čime se baviš danas? Svačiji put rada na sebi je drugačiji, no vidiš li kod svih klijentica (i sebe na početku), konstantu koja se ponavlja?

Najčešća konstanta: Mi smo overachieverice. Sve radimo dobro. Sve nam ide od ruke. Nema izazova koji je prevelik. Nema cilja koji je nedostižan. Volimo udovoljiti. Volimo impresionirati. Mi ne odustajemo.

Konstantno govorim “Mi ” jer sam ja bila ta žena. Odvikavanje od djelovanja iz tuđih, pa i samonametnutih očekivanja je, u određenim aspektima, nalik bilo kojoj drugoj vrsti odvikavanja. Treba se naviknuti na to da nema dopamina koji dolazi iz vanjske potvrde. Treba se naviknuti na to da smo mi sami najbolja zvijezda Sjevernjača. Treba si dozvoliti krenuti prema životu kakav želimo.

Napomena: Nitko ne zna bolje od nas što doista želimo i nikome neće biti više žao nego nama ako to ne dobijemo.

Kada kažeš “Koji je to poziv…” možda bi on stao u jednu rečenicu. Poziv da živimo svoju puninu. Neću reći svrhu jer se svrha mijenja. Neću reći cilj, jer cilj ne mora biti jedan. Ali ta punina – taj život koji je sočan, opojan, lagan, slobodan od pritiska – Bože, koliko nam to kao društvu treba. Ovo je poziv u to da živite iz vlastitih želja, umjesto iz samonametnutog ili tuđeg očekivanja.

Postavljanje granica

Puno pažnje posvećuješ postavljanju granica, zašto to smatraš jednom od najvažnijih stavki kad se radi o poznavanju sebe?

Granica je odraz ljubavi prema sebi. Ona se, ako je zdrava, postavlja iz mjesta zaštite sebe, a ne u inat nekome. Ona komunicira: “Ovo mi je važno, ovo (ne)ću dopustiti.”

Ta granica, kada smo navikli udovoljavati, jako često zna biti mutna. Nekada i nepostojeća. Toleriramo jer mislimo: “Ma nije tako strašno.” “Pa drugima je gore.” “Još samo ovo.” “Nije to tako mislio/mislila.” Dopuštamo ponašanja koja uvažavaju tuđu potrebu, dok zanemarujemo vlastitu. Potrebno je učenje, praksa i rad na sebi da automatizam postane samouvjereno djelovanje iz sebe.

Kada se to dogodi, više nam ne trebaju oni koji su nam najbliži da se slažu s našim stajalištima, mišljenjima, percepcijama ili osjećajima ili da ih dijele. Umjesto toga, postajemo znatiželjni i nastojimo razumjeti različite percepcije i iskustva drugih. To zauzvrat pomaže pridonijeti našim vlastitim uvjerenjima/mislima/identitetu. U biti, poštujemo činjenicu da različiti ljudi imaju različite svjetove, i uzbuđeni smo zbog toga i znatiželjni smo razumjeti njihov.

Dio zdravog ponašanja je naša sposobnost da korigiramo svoja ponašanja, ali ne potiskujemo svoju emociju. U prijevodu, postavljanje granice ne mora biti agresivno, bezobrazno, oštro, bahato. To vas ne čini umišljenom, razmaženom, zahtjevnom. To je – vrlo jednostavno, ali ponekada ne lagano – odraz naše sposobnosti da reagiramo iz mjesta koje istovremeno uvaži i nas i drugu stranu. Vještina je koja se uči i esencijalna je u voljenju sebe.

Jedan od najvećih strahova kod postavljanja granica je gubitak ljudi oko nas. Zašto je gubitak onih koji ne poštuju naše granice – a naposljetku i nas same – zapravo dobra stvar? 

Tuđa reakcija na našu granicu nije nikakav indikator toga je li naša granica poštena ili nije. Kada mijenjamo granice, mijenjamo dinamiku odnosa. To je kao da smo oduvijek s nekim plesali cha-cha-cha, a sada bi odjednom valcer. Svaki odnos zahtijeva drugu stranu. Kada je netko reaktivan, kada se naviknemo na određeni ritam, lako se prepustiti koracima koje smo zapamtili. Svi odnosi, sve veze, mi ih su-kreiramo. Čak i ako nam se ta istina ne sviđa.

U toj promjeni, od cha-cha, prema valceru se zapravo nalazi pozivnica drugoj osobi da s nama nauči neki novi ples. Često mislimo “Jaaaao, ali možda oni ne znaju valcer.” Ili “Možda im se to neće svidjeti.” Ili “Što ako im se to ne svidi?”

Što se dogodi u toj jednostavnoj usporedbi? Jako lako je prepoznati da nije na nama odgovornost da drugi ljudi vole valcer ili ga znaju plesati. Nije na nama da preuzmemo njihove osjećaje ili se brinemo. Na nama je da ih pozovemo da s nama UČE taj ples. Na nama je da vjerujemo, kada nekoga zovemo da nauče plesati valcer, da su oni odrasle osobe koje će shvatiti KAKO. Mi ih možemo pozvati da uče… Ali ne možemo naučiti za njih.

Puno govoriš i o uvjerenjima. Koliko su ona zaslužna ili kriva za naš uspjeh ili neuspjeh? Je li teško mijenjati uvjerenja?

Volim ova pitanja koja kao odgovor traže doktorsku disertaciju. Jednostavno rečeno? Nije teško mijenjati svako uvjerenje, ali je izazovno doći do toga da ih uopće uhvatimo. Većina ljudi ima problem s koncipiranjem toga da naše misli kreiraju naše rezultate. Banalan primjer može biti naplata naše usluge. Ako mi ne vjerujemo da bi itko platio petsto tisuća novaca za ono što mi nudimo, nikada se nećemo usuditi staviti takvu cijenu.

Istina je da sve počinje s nama. Kada se mi promijenimo, promijeni se i naš svijet. Ne treba zaboraviti biti nježan prema sebi kroz proces primjene – i promjene.

Coaching 1:1

Dolazimo li tako do pitanja identiteta? Kažeš i sama da zbog mnogih nametnutih životnih uloga, često zapravo niti ne znamo tko mi istinski jesmo. No kako doći do odgovora? Postoji li mogućnost da nam se ne svidi tko smo kada otkrijemo odgovor?

Ako smijem biti transparentna do srži… Većina rada na sebi ne implicira mijenjanje osobe kakva jesmo. Implicira otpuštanje svega zbog čega ta osoba ne može doći do izražaja. “Sve” se može odnositi na društvena, kulturološka i obiteljska očekivanja i traume. Može se odnositi i na mehanizme koje smo naučili i “pokupili” tijekom odrastanja kako bismo se izborili sa situacijama koje su nam bile teške: udovoljavanje, žrtvovanje sebe, perfekcionizam, postignuća, glumljenje “spužve”… Nerijetko se odnosi i na otpor koji osjećamo kao rezultat priča koje nam govore da ono što jesmo nije u redu ili nije dovoljno ili treba biti drugačije.

Kada pauziramo, ostavljamo si dovoljno prostora da se zapitamo na čemu je utemeljen naš osjećaj sebe? Na postignućima? Na uspjesima? Slavimo li uopće ta postignuća ili nešto ostvarimo pa već ganjamo sljedeću stvar?

Kada se odmaknemo od svih titula i rezultata, radimo jedan tako esencijalan pomak: od “proizvoda” prema ljudskom biću. U tom pomaku leži uživanje u svemu što jesmo, a ne samo u onim dijelovima koji su nagrađivani.

Kako izgledaju tvoja savjetovanja, za koga su i odakle počinješ?

Rad sa mnom je koncipiran kao individualni petomjesečni coaching program tijekom kojeg adresiramo samosabotažu, granice, otvorenost za primanje, i ciljeve. Nema skrivanja iza dinamike grupe, nema pasivnog promatranja unaprijed snimljenih materijala, nema bježanja od sebe.

Ženama koje ne znaju što žele, ali znaju da ne žele ono što žive, i ženama koje znaju što žele, ali se boje po to krenuti, pomažem da uživaju u postizanju. To su često direktorice, menadžerice, poduzetnice. Netko tko je navikao ostvarivati rezultate, ali obično u skladu s tuđim očekivanjima.

Kroz rad 1:1 klijentice učim kako živjeti, raditi, kreirati u skladu sa sobom. Taj shift je važan. Jer je odjednom manji fokus na još jednu savršeno odrađenu stvar, a mnogo veći na osjećaj tijekom procesa.

Znam se našaliti pa reći da se često događa: “Želim upisati program za overachieverice…but what if I don’t overachieve?” Od tu počinjemo. Kako se vratiti sebi? Kako se čuti? Kako se prigrliti? Kako djelovati usprkos strahu od tuđih reakcija? Kako biti sigurna u to sto radim?

Foto: Mateja Vrčković