Mame su naš oslonac, naše najvjernije pratiteljice i najveća podrška. Postati mama za mnoge znači najljepšu ulogu u životu, ali ona sa sobom donosi i mnoge promjene. To dobro zna i Sarah Josipović, naša nova gošća u rubrici Moderna mama. Ova uspješna poduzetnica stoji iza kreativnog projekta PLACe market – kojim je Hrvatska konačno dobila noćne tržnice s ugostiteljskom ponudom. U svom pretrpanom rasporedu, uhvatila je malo slobodnog vremena i s nama razgovarala o svim izazovima majčinstva.
Budući da su Mak i Leni vrlo vesela i razigrana djeca, odlučili smo dan provesti u igraonici u kojoj su uživali istražujući svaki kutak prostorije, ali i pripremali svoje pizze koje su nakon igre s guštom pojeli. I dok su oni bezbrižno trčkarali prostorijama centra Sport Educa, iskoristili smo vrijeme da razgovaramo sa Sarom.
Mala dobna razlika između djece može biti izazovna. Kako si se nosila s tim razdobljem i što bi savjetovala drugim roditeljima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
Imaš dane kada ti je teško i to je većina dana, da si ne lažemo, i onda svima govorim bolnu istinu da je najteža stvar na svijetu biti roditelj, biti majka i da je svaki novi dan, novi izazov jer je uvijek nešto novo što te okupira i s čim se boriš, zbog čega ne spavaš i na trenutke imaš osjećaj da nema kraja. Osim toga, ima toliko toga u danu o čemu moraš misliti. I iako kad te obaveze izgovoriš zvuče nebitno, poput odrezati djeci nokte, one moraju biti napravljene.
Onda dođu dani kad se posložiš, uspostaviš ok ritam (do prve viroze), govoriš svima da je sve vezano uz roditeljstvo lagano, da je lijepo biti trudan, da roditi uopće ništa ne boli, da je dojenje prekrasno i da su djeca najveća radost na svijetu. I jesu, i sve to spomenuto jest istina, zato se sve isplati i zato postoji ta takozvana ‘mamamnezija’ gdje sve što je bilo teško zaboraviš. I zato svatko od nas sve to ponovi nekoliko puta i zato je svijet u balansu. Izazovno je, da, ali ponovila bih tu malu razliku, odradiš sve u šusu.
On je vrlo znatiželjan, ali to je zato što je nadaren pa zna biti malo naporan, emotivac je. Ona je bistra i neustrašiva, hladna kao špricer, ona može osvojiti svijet. Oboje su savršeni miks svojih roditelja, naše umanjene verzije. Općenito smo moj partner i ja skoro pa isti ljudi u muškoj i ženskoj verziji i to smo dobili. Mak je možda emotivan na tatu, Leni u nekim stvarima hladna na mamu. Ali inače je on meni sličniji, a Leni tati. On voli legiće, slaganje, brojeve, kao i ja, ona je esteta, organizirana, tvrdoglava kao i tata.
Koje rutine su ti pomogle u organizaciji svakodnevnog života, a koje su se možda promijenile kako su djeca rasla?
Mi smo djecu uklopili sto posto u svoje živote, a s druge strane smo sto posto promijenili naše živote. Sve je posloženo da su oni najvažniji, sve drugo je na drugom mjestu. Bitno nam je da se bavimo njima, da se razvijaju u emotivnom i socio/emotivnom smislu, da rade sve što radimo mi, idu s nama na posao, putuju s nama, dio su naših projekata i festivala, sudjeluju u svemu na neki način. Puno su s nama, a opet razvijamo njihovu samostalnost.
Želimo da sve mogu sami, a da su opet tu negdje blizu nas i da znaju da smo mi uvijek tu za njih. Nikada nismo imali strogi raspored spavanja, niti smo bili rob neke rutine. Ako nam se ostaje na večeri s njima, ostajemo. Oni su naučeni ako im se spava, spavati i na stolicama i na podu i gdje treba. Znaju biti dugo budni, znaju ići rano spavati, znaju da moraju imati svakodnevnu rutinu i da je vrtić njihov posao gdje se kroz igru i druženje uče životu, ali i spremaju za školu.
Sve pitaju, sve znaju, sve razumiju, oni su naši mali suborci u životu. Sigurno da nam je lakše kad oni konačno zaspe, no Leni ide kasnije od njega spavati. Ne voli spavanje i još joj to malo toleriramo jer će prirodno, kako sazrijeva, zavoljeti spavanje. Ono što je danas bolje, u odnosu na zadnjih više od pet godina, jest to da konačno bolje spavamo. Mak spava cijelu noć u svojem krevetu i sam se ujutro budi, ide na wc, uzme doručak, nekad i obuče i igra dok se mi ne probudimo. Leni još nije dosegla to što bismo voljeli, ali ima još vremena. Ima tri i pol godine, ona se noću još uvijek prebaci u naš krevet i ujutro hoće, naravno, da joj mi damo doručak i želi pažnju. Ali sve se to mijenja, pogotovo ako od početaka djecu učite samostalnosti…
Kako djeca reagiraju na tvoj posao? Uključuješ li ih na neki način u svoj posao ili se trudiš odvojiti te dvije sfere života?
Pa, posao je dio našeg života, kao i djeca, i meni su neodvojivi. Ja svoj posao živim, privatni sam poduzetnik i posao nikad ne prestaje. S druge strane, želim da moja djeca imaju poduzetnički mozak, da imaju prave vrijednosti, da znaju da novac nije nešto što samo podigneš na bankomatu ili nešto što dobiješ u dućanu kad platiš, kako mi je Mak jednom rekao. Naravno da ih ne opterećujem problemima, ali oni sve prate i upijaju. Mak nas je prije godina dana pitao u autu jesmo li naručili Toi Toi wc-e, mi smo ostali paf.
Vole ići na naše festivale, što je i logično, jer su na njima, u nosiljkama i na meni, i odrasli. Mak je na prvom imao tri mjeseca, Leni četiri. Ona je bila sa mnom na sastanku u nosiljci u svim velikim hrvatskim korporacijama. Niti u jednom trenu to nije bio nigdje problem. Sve je kako si posložiš, svi bi sjedili, ja bih cupkala da ona spava i sve super. Mak pak voli šefovat, pa kad dođe na lokaciju, zna ljude napast ako ne odvajaju smeće kako treba ili ako se autom popnu na travu. Stoga ga učimo na koji se način i takve situacije komuniciraju. Sve u svemu, zabavno nam je s njima i na poslu.
Koje su najveće lekcije koje si naučila o sebi kao majci tijekom ovih godina?
Pa, naučila sam da ako, ne bih rekla majčinstvo, već roditeljstvo odrađuješ s maksimalnim trudom i zalaganjem, to je jako težak posao. Mi smo se baš dali u to, postavili njih kao broj 1 i iskreno – nije to za svakoga. I da ne mislite, to što su oni broj jedan ne znači da radimo sve samo da budu sretni, nego radimo sve da bi bili dobre osobe, dobri i kvalitetni ljudi, da znaju da ih volimo najviše na svijetu, da se osjećaju sigurni. Uz to da se znaju nositi sa svojim emocijama, da znaju da smo uvijek tu za njih i da nam sve mogu reći. Također, da ih spremimo za realan i ponekad nemilosrdan svijet, da ih osamostalimo da sve mogu sami i da se znaju snaći i nositi sa svakom situacijom.
Na što si najviše ponosna kada vidiš kako Mak i Leni odrastaju?
Ponosna sam na to kakvi su mali čarobni ljudi, na njihovu samostalnost i interese. Ponosna sam da me kad sam bolesna zagrle i daju pusu jer osjete da sam energetski loše, jer općenito osjećaju ljude.
Ponosna sam što Jan i ja uspijevamo da odrastaju kao mi nekad, bezbrižno i ne previše s pretjeranim mindfulness teorijama koje djecu čine preosjetljivima.
Postoje li trenuci kada osjećaš da se majčinstvo i posao međusobno sukobljavaju?
Ne, nikad se tako ne osjećam. Imam sreću da sam privatna poduzetnica i da mogu upravljati svojim vremenom kako želim. Naravno da i ja nekad ne mogu po dva mjeseca ići u ured jer su mi djeca bolesna ili moram bolesna odrađivati evente jer su me zarazili. Naravno da ništa nije idealno ni savršeno, ali to je život. Ljudi mi ponekad s divljenjem kažu kako ja sve stižem. Zato štoj je pola toga prevara, kao i sve oko nas – PR. Djeca su mi prva i onda biram dan po dan čemu ću se taj dan posvetiti – poslu, kući ili sebi. Kad radim izgledam kao da me voda donijela, kuća mi je demolirana. Drugi dan kad sređujem kuću, gomilaju mi se neodgovoreni mailovi i dalje izgledam kao opanak, onda sređujem sebe, a dotle se kuća opet demolira i mailovi gomilaju.
To je tako, ja se niti ne trudim da je svaki dan sve savršeno. Čak razmišljam da uvedem satirične postove na Instagramu koji pokazuju da je život daleko od Instagram-savršenstva i da nas upravo to čini sretnima jer na taj način uspijevamo živjeti i – preživjeti. S druge strane, razumijem da se mnoge žene, nažalost, tako osjećaju i da su im posao i majčinstvo u koliziji. Ima svega, danas nije lako biti roditelj. Nije lako majci koja radi, nije lako bome ni onoj koja je doma pa se mora brinuti o tisuću i jednoj stvari u kućanstvu. Osobno mi je to još teže. Nije lako ni onom ocu za kojeg misle da je lud jer ide na porodiljni koliko god kratak, niti onom koji propustiti važne trenutke. Svi imamo svoje borbe, razlika je u nama, kako se s njima nosimo.
Kako si s partnerom organizirala svakodnevne obaveze i brigu o djeci? Je li bilo potrebno puno prilagođavanja ili je proces tekao prirodno?
Kod nas sve teče prirodno, privatni smo poduzetnici i to nam dozvoljava fleksibilno radno vrijeme, kao i činjenica da puno vremena provodimo zajedno. Mnoge stvari oko djece radimo čak i u tandemu. Mi smo obitelj koja voli biti zajedno i tad smo najsretniji. Tako da je kod nas sve prirodno i dogovaramo se iz dana u dan, ovisno o drugim obavezama koje imamo. Sve se nekako samo iskristaliziralo, djeca više vole kad ih ja uspavljujem, odnosno spremim za krevet i budem uz njih. Mene bude ujutro, tatu pak pitaju sve vezano uz dodatne aktivnosti, park, bicikle i odlaske negdje. Djeca promjene život u potpunosti, ali to je prirodno životno stepenište i bitno se prilagoditi. Odrasli život nije lak, ali bitno je pronaći sreću u svakom trenutku.
Smatraš li da si se promijenila kao osoba otkako si postala majka? Ako da, na koji način?
Apsolutno da jesam, na bolje. Postala sam puno emotivnija, empatičnija. U poslu sam sigurno puno mekša, izgubiš jedan taj oštri dio. Promijeniš prioritete, shvatiš život na drugačiji način, shvatiš da se život ne vrti oko posla. Uostalom želiš biti najbolja verzija sebe za svoju djecu, tako da stalno radim na sebi kako ne bih bila recimo nervozna, kako ne bih vikala, jer se ja ne sjećam vikanja iz svog djetinjstva. Kao roditelj dobiješ sto strahova, postaneš odgovorniji, manje gadljiviji, sigurno izgubiš svaki sram, iako ga ni prije nisam imala.
Osim toga, radim na sebi kako bih prihvatila da je nemoguće napraviti sve što ja sama očekujem da bude napravljeno na najbolji mogući način. Ja sam štreber, nikad zadovoljna, uvijek mislim da sve može bolje, ali s druge strane svoje fizičko i psihičko zdravlje uvijek stavljam ispred posla. Osim toga, jako se pazim – da puno spavam, da odmaram, da sam općenito lagana, tako da sam dosta opuštena.
Koji su trenuci majčinstva najljepši, a koji možda najteži? Koja iskustva su za tebe bila najvrjednija?
Te dvije situacije se konstantno isprepliću, predivno i preteško, idu ruku pod ruku. Predivan je svaki osmjeh, zagrljaj, pusa, svaka igra, glupiranje. Predivne su pametne male glavice i prezanimljivi razgovori, predivan je svaki milestone, od hodanja, plivanja, vožnje biciklom, predivno je svako putovanje, nova zajednička iskustva i doživljaji. Predivno je kad ti vlastita djeca prave društvo i bude ti odlično. A preteško? Nemam pojma, teško je zapravo sve ono između.
Meni je zapravo oduvijek najteži dio sa spavanjem, odnosno nedostatak istog jer kad si nenaspavan onda si nervozan i onda se istresaš i nisi dobar za nikoga. Sad konačno svi spavamo i sve je puno bolje, zapravo smo u odličnoj fazi i sad mi je najteže kad su bolesni. Uglavnom, i Jan i ja pokupimo od njih i onda mi bolesni brinemo jedno o drugome, plus o njima. To su neprekidna inhaliranja, kapanja, sirupi, temperature, povraćanja. Tako da mi je najgore kad je djeci teško, a ne možeš im momentalno pomoći.
- Što bi poručila drugim majkama koje se možda osjećaju preopterećeno i ne znaju kako balansirati između obiteljskog života i karijere?
Mislim da je dosta nezahvalno iz vlastite pozicije ikome drugome nešto poručivati jer svi smo drugačiji i drugačije se nosimo s istim situacijama. Svakako sve to prođe, čak i prebrzo i svaka žrtva koju mi napravimo danas, sutra će našem djetetu značiti. Da bude snažniji, samopouzdaniji, sigurniji u sebe, ima kvalitetne odnose. Znam svakakve priče i ovo je tema o kojoj se svakako treba govoriti. Ja bih im svima samo voljela dati vjetar u leđa i rekla da mogu sve. A opet, u redu je i ako ne žele.
Mislim da sve treba jasno komunicirati i na poslu i unutar obitelji jer najbolju podršku dobiješ u svom mikrokozmosu. Svakako smatram da žene mogu puno više nego što one misle i da ne trebaju biti u strahu od poslodavaca, nego da trebaju probijati granice. Poznajem jako hrabre i sjajne samohrane majke menadžerice koje mogu sve i sjajne su u svim pogledima, ali one ni same nisu svjesne da je tako i to je najveći problem.
Nijednoj majci danas nije lako. Živimo u vremenima kad je previše svega, posla, informacija, obaveza, potencijalnih distrakcija, iskrivljenih standarda i vrijednosti, ali sva istraživanja pokazuju koje se vrijednosti ljudima pred kraj života kristaliziraju kao najvažnije – obitelj i prijatelji. I svi do jednog imaju isti žal – da su previše radili…
- Tko ti je od najveće pomoći kada je riječ o roditeljstvu, a kada ti pomoć zatreba?
Pa Jan i ja smo tim i većinom smo toga do sada izgurali sami, bez ikakvih dadilja i neke sustavne pomoći. Roditeljstvo odrađujemo potpuno posvećeno. Djecu vodimo sa sobom gotovo svugdje. Uvijek su tu bake, i Janova i moja mama, koje uskaču po potrebi i kada su slobodne. Imamo i sestre – i moje koje su bez djece i Janovu, a nekad kad nitko od njih ne može, uskače i moja teta, mamina sestra Lana te Janov bratić i njegova cura.
Imamo i jednu djevojku Emu koju obožavaju, a koja uskače kada je u Zagrebu i kad joj faks dopusti. Sve u svemu, snalazimo se, pogotovo kad zbog posla živimo u Splitu skoro dva mjeseca pa djeca tamo ne idu ni u vrtić. Tada primamo pomoć od svih prijatelja, kumova, dalekih rođaka. It takes a village… Hahah.
Kako najradije provodiš slobodno vrijeme sa svojom obitelji? Trenuci koje posebno cijeniš i ne bi željela da prođu?
Parkovi, izleti, priroda, igranje, crtanje, učenje, čitanje, ispunjavanje želja, nekad njihovih, nekad naših. Svi trenuci kada smo zajedno ili s obitelji i prijateljima i nešto radimo zajedno su neprocjenjivi. Čim nema distrakcija da moramo nešto radit, kad nema mobitela i nekog stresa nego zajedno možemo provoditi kvalitetno vrijeme, to je odlično. Posebno cijenim kad smo svi skupa na putovanjima jer tada nema apsolutno nikakvih drugih problema i to su trenuci za koje bih voljela da traju zauvijek.
Kako uspijevaš pronaći vrijeme za sebe u svoj toj svakodnevnoj užurbanosti? Što te najviše opušta i puni energijom?
Ja svaki dan kradem, odnosno poklanjam si malo vremena za sebe. Nebitno je je li to vrijeme u kadi, u krevetu… Naša djeca su sad u skroz ok fazi kad nas puštaju na miru kad su doma, igraju se sami i općenito su dosta samostalni. Kad mi treba odmora, radim od doma, uzmem dan za sebe. Općenito se opuštam uz čašu vina, sir, dobru seriju, kokice, Coca Colu Zero koja je smiraj. Ja sam tip kojem je dom sinonim za odmor i punjenje. Naravno, volim se posvetiti sebi na raznim tretmanima, ali to mi ne donosi odmor.
Savjet o majčinstvu koji si dobila, a koji obavezno moraš prenijeti dalje?
Tip sam na kojem se vidi da ne traži previše savjeta, tako da savjete dobivam samo kad ih tražim. Ja sam ona mama koja sve pročita i istraži, ali koja voli način na koji se mene odgajalo i onda kombiniram i radim po svom. Ne pratim slijepo trendove niti mame influencerice jer mnogo toga smatram zatupljivanjem djece. Želim odgojiti sposobnu, snažnu, bistru, poštenu, empatičnu i samostalnu djecu i zato bi nekako moj savjet bio: Ne slušajte sve što vam se servira, nego uključite mozak.
Ne kupujte sve što vam se servira jer vam za odgoj zdravo sposobnog djeteta ne treba 90 posto svih tih stvari, nego vaš angažman. Ja nisam pobornik teorije – bitnije je da je majka dobro od toga da je dobra majka. Smatram da je jednako bitno oboje i mislim da se danas u celofan selfcarea zamotava sebičnost. Imati dijete iziskuje odgovornost, ta mala stvorenja imaju samo nas, to nisu stvari niti lutke. Bebe trebaju nježnost, toplinu, trebaju mame, trebaju tate, trebaju povezanost. Mislim da se prije nego se odlučite imati dijete treba dobro razmisliti možete li sebe dati u toj mjeri jer nije sve za svakoga.
*Posebno hvala centru Sport Educa na ustupljenom prostoru za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
