O stanju u kulturi, inspiraciji i planovima za budućnost razgovarali smo s umjetnicom Melindom Šefčić

Situacija u kojoj se svi nalazimo nije najpovoljnija a poseban udar ove pandemije osjetili su slobodni umjetnici. Kultura, pogotovo ona nezavisna, trpi velike gubitke a tek će naredno vrijeme pokazati kolike su stvarne posljedice. Melinda Šefčić, jedna od najinteresantnijih umjetnica koju susrećemo na našoj sceni u posljednje vrijeme, otkrila nam je kako se ona nosi s trenutačnom situacijom, ima li nade za umjetnost i planira li dalje raditi na oslikavanju zatvorskih i bolničkih prostora. 

Kako ova situacija utječe na tvoju inspiraciju i kreativnu slobodu?

Ovo su izuzetno izazovna, pomalo zanimljiva ali i teška vremena koja svi prolazimo. U jednu ruku, svi smo dobili vrijeme za sebe koje nam je nedostajalo. No s tim smo dobili silnu neizvjesnost, nemamo uvid i realnu sliku kako će se situacija dalje razvijati. Osobno, mojih prvih mjesec i pol dana karantene bilo je izuzetno dinamično i aktivno s poslom, do duše, koncept je bio posve drugačiji od uobičajenog. Svi moji projekti (oslikavanje bolničkih i zatvorskih projekata) koje sama provodim ili u suradnji s HDLU-om, stali su i njihov je nastavak neizvjestan. Zato sam vrijeme u karanteni posvetila administrativnom dijelu i pisanju nekih novih projekata koji su prilagođeni novonastaloj situaciji. Ako se ostvare bit će izuzetno zanimljivi.

Što je s projektima za ovu godinu? Koliko su ti se promijenili planovi?

Planovi su postali jednaki snovima i mašti, danas možeš planirati podjednako kao i maštati o planovima. Kao i svima drugima, sve aktivnosti za ovu godinu su prekinute do daljnjeg. Ujedno, u ovom procesu obustave rada nisam samo ja stradala kao voditelj i umjetnik na projektima, stradali su i moji kolege ali i studenti koji su bas te subote, dan nakon uvođenja karantene trebali početi s oslikavanjem 14 bolničkih prostora na Rebru. Drugi, ujedno najveći projekt ove godine, je projekt „Horizon slobode“. On uključuje oslikavanje Zatvorske bolnice u Zagrebu gdje će likovne intervencije izvoditi Mario Romoda i Agata Lučić, te izvođenje likovnih intervencija u Kaznionici u Glini, gdje će likovne intervencije izvoditi Goran Rakić, Miron Milić, Tea Jurišić te moja malenkost.

Koje si bolničke prostore do sada uljepšala svojim muralima?

Zadnji projekt je realiziran pred kraj prošle godine „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja“. Tako se estetiziralo 12 bolničkih prostora na lokaciji KBC-a Zagreb: u bolnici Rebro, u Klinici za ženske bolesti i porode te u Klinici za dječje bolesti Zagreb. Zadnji trenutni projekt kojega provodim je oslikavanje bolničkog prostora kojega financira Ministarstvo kulture RH. Do sada je izvedeno pet likovnih intervencija od ugovorenih deset te dio istraživačkog rada. Konkretno je trebalo započeti izvođenje šeste likovne intervencije koja je trebala uključiti oslikavanja prostora Klinike za tumore pri Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, no za sada je sav rad obustavljen te nemam informaciju kada bi se s njim moglo nastaviti, ali vjerujem da bude.

Ima li naznake da bi se uskoro stvari u tvom sektoru mogle pokrenuti?

Kada je u pitanju umjetnička scena općenito, moram pohvaliti sve udruge i institucije koje se trude doprinijeti poslu umjetnika u ovim neizvjesnim vremenima. Puno je dobrih natječaja bilo objavljeno u proteklo vrijeme, kao npr. oslikavanje trafostanica kojega je raspisalo HDLU te rezidencijalni program #ostanidoma također od HDLU. Takvi su natječaji i projekti zbilja sjajni, i njihova je realizacija izgledna i moguća u skorije vrijeme. Sve pohvale svim drugim institucijama koje u ovo doba doprinose i pomažu umjetnicima kako bi nešto zaradili a tako ih i potaknuli na rad i kreativnost. Jer realno svima nam je u ovo trenutku potreban taj poticaj, ta svrsishodnost kako bi se osjećali kreativnijima, korisnijima i sposobnijima. 

Koje je, po tebi, rješenje optimalno za spas nezavisne umjetnosti?

Svi se trude donijeti neke bitne odluke koje bi vodile promjenama. No sve dok kultura i umjetnost budu zadnje na ljestvici u društvenoj hijerarhiji nemamo o čemu pričati. Premalo se čuje glas onih umjetnika koji nisu na vrhu ljestvice po zaradi i statusu, a upravo bi se oni trebali pitati za mišljenje. Nelogično mi je da o našim sudbinama odlučuju ljudi koji nisu iz ove branše ili ljudi koji su dobro pozicionirani i koji na jedan elitistički način pristupaju bilo kojem problemu. Taman smo krenuli dobrim putem no sada dolaze promjene. Najteže će biti upravo nama, jer umjetnost opstaje od viška sredstava državnog proračuna pa se može reći da smo na neki način ekonomski višak društva.

Što ćeš nam optimistično poručiti za kraj ovog razgovora?

Treba se pripremiti da će biti teško, svima a ne samo nama. U životu je uvijek lakše kada očekujemo manje i kada smo spremni na prepreke. Tad i ako padnemo ipak će biti lakše ustati jer znaš da si se trudio. Trebamo se nastaviti truditi i svaki poraz koji ćemo doživjeti u nadolazećem periodu trebamo prihvatiti razumno i svjesno.