Mane Mei: razgovarali smo s mladićem koji stoji iza najpozitivnijih grafita u gradu
Mario Miličić umjetničkog imena Mane Mei jedan je od onih kreativaca pored čijih radova svakodnevno prolazimo a da često nismo ni svjesni tko iza njih stoji.
Inspiracija u ovim zahtjevnim vremenima
Mnogi umjetnici posljednjih tjedana bore se s nedostatkom kreativnosti a ljudi su pomalo nakon prvotne depresije ponovo počeli disati. Umjetnost kao uzvišena kreacija jedna je od onih ljudskih potreba (često jedina) koja nam daje nadu, a umjetnici su ti koji to uspješno prenose kroz različite medije. Mane Mei jedan je od onih čija inspiracija ni u ovim teškim vremenima nije zakazala.
„Moram priznati da mi inspiracije ne fali, naravno imam perioda kada se osjećam prazan, bezvoljan i pun sumnje u svoj rad. To se uglavnom odvija samo u glavi, kad me misaoni proces odvede u krivu stranu. Interesantno je to koliko čovjek može imati otpora prema radu, dok samo razmišlja o tome. Misli same dolaze i sumnjaju u sve, čineći situaciju puno gorom nego što ona zaista jest. I onda u jednom trenu dogodi se ta potrebna odluka, da, idem, baš me briga, pa što bude bude. I nakon toga sve ide kako treba, nema sumnje, nema brige, ruke rade, stvaraju, a um je miran. Naravno potrebno je nekada i sumnjati u sve to skupa te se prepustiti lijenosti i ne rađenju ničega, sve je to za ljude. Moram priznati da sam zadovoljan sa svojom produktivnošću u zadnja dva mjeseca, naravno moglo je toga biti i više ali očito nije bilo potrebe.
Ulica kao platno
Ulica je sama po sebi zahtjevan ali zahvalan medij i Mario je toga svjestan. „Radu na ulici uvijek pristupam s dozom poštovanja i znanjem da se puno toga može dogoditi. Ali na sreću se uglavnom od puno toga ne dogodi ništa loše, čak ljudi/prolaznici uglavnom pozitivno reagiraju, hvale rad i s iskrenim smiješkom odlaze dalje. To su stvarno prekrasna iskustva. Ja funkcioniram tako da konstantno po gradu tražim lokacije za radove, znači gdje god da jesam, u autu, tramvaju, na biciklu, pješke. Često se desi da mi lokacija ustvari bude i inspiracija za rad. U tom slučaju dolazi do brže realizacije, uglavnom u istom danu ili sutradan najkasnije. Kad dobijem ideju ne budem miran dok je ne realiziram ili barem ne krenem u realizaciju. Imam osjećaj da sam u tom trenutku nezaustavljiv, da ću učiniti što god treba samo da ideju provedem u djelo. Kao da me nešto uzme, ne pušta me dok ne završim, bez obzira na sve.
Institucije i ulična umjetnost
“Čini mi se da ulična umjetnost postaje sve prihvaćenija te samim time i ulični umjetnici bivaju prihvaćenijima od strane institucija. Cijene li je dovoljno? Rekao bih da vjerojatno ne. Institucije su uglavnom vezane uz novac i korist a od ulične umjetnosti se baš ne profitira. Nije ju moguće prodati pa samim time ni zaraditi na njoj. Ali mislim da ipak ima nade, sve će to doći na svoje jednoga dana. Mislim da bi bilo super da se organizira više događanja kao što su oslikavanje murala po gradu, što većih to bolje. Cijela pročelja zgrada po svim kvartovima u Zagrebu. Da se donese malo boje i umjetnosti dostupne svima. Smatram da bi ti murali igrali veliku ulogu u daljnjem razvoju kvarta te samih stanovnika istog. Možda uz to organizirati i kreativne radionice za polaznike svih uzrasta te tako još više obogatiti lokalnu zajednicu. Treba nam što više pojedinaca sposobnih za realizaciju (pisanje te apliciranje projekata) koji bi mogli organizirati ovakva događanja.”
Kreativnost na nekoliko frontova
Osim uličnom Mario (Mane Mei)se bavi i različitim drugim tehnikama i na različitim medijima, a za vrijeme izolacije sa svojom djevojkom Nikolinom Majdak uveseljavao je stanovnike svog kvarta izvođenjem cirkuskih točaka. “Djevojka i ja smo osnovali umjetničku organizaciju pod nazivom Cirk Pozor. Taman kad je počela “karantena” dobili smo obavijest da smo registrirani te da možemo djelovati. To je bilo dosta tragikomično pošto su uletjele zabrane okupljanja te izvođenja ikakvog sadržaja koji zahtjeva publiku. Kako izvoditi nešto kada se ljudi ne smiju okupljati, za koga izvoditi ako nema (ne smije biti) publike? Usprkos svemu, Nikolina (moja genijalna djevojka) osmislila je način kako da se nešto ipak izvede a da ne zahtijeva javno okupljanje nego omogućuje ljudima da iz svojih stanova gledaju nastup. Još je najluđe to što je se sam naziv umjetničke organizacije Pozor rimuje s prozor, što je ispalo genijalno, tako da smo te nastupe nazvali “Pozor kroz prozor”. Prvi show smo izveli ispred svoje zgrade i to je stvarno bilo posebno iskustvo, čim smo izašli iz ulaza osjetila se pažnja velikog broja ljudi te njihova sreća što se nešto događa u kvartu. Sve u svemu jedno ludo i nezaboravno iskustvo, pljesak ljudi, oduševljene reakcije i osmijesi, prekrasno.
Zasićenje online sadržajima
S obzirom na aktualnu situaciju umjetnost je bila prisiljena preseliti se online. Barem oni koji su to uspjeli, no Mario smatra kako ona ipak mora izaći među ljude. “Potrebe za nezavisnom umjetnosti ima više nego ikad, ljudi su željni svega, pogotovo ako se to događa u živo. Čini mi se da već malo dolazi do prezasićenja s online sadržajima i da ljudi žele ipak nešto stvarno, nevezano uz raznorazne ekrane. Nemam ništa protiv svih tih online pokušaja izložbi, predstava i inih stvari ali to jednostavno nije to i nadam se da nikad neće ni morati biti.”
Pozitivna poruka za neka bolja vremena
“Kroz loša iskustva i teške trenutke najviše rastemo, svaku nepriliku, izazov i problem treba gledati kao priliku za napredak. Znam kroz vlastito iskustvo da se nešto što se na prvu čini kao loše iskustvo (što zapravo tada to i je) na duge staze pokaže da je bilo krajnje potrebno te na kraju ispada da na njemu treba biti posebno zahvalan. Čini mi se da nas je ova kompletna situacija unatoč socijalnom distanciranju i svem ostalom, ipak sve skupa zbližila i promijenila na bolje. Ljudi su u parkovima, očevi se s djecom igraju vani, čuje se pjev ptica. Sve u svemu interesantan period za doživjeti ga. “
Foto: Mane Mei
