S obzirom na ovu neobičnu, i krajnje nenormalnu godinu, u kojoj smo ograničeni za jednu meni vrlo bitnu stvar, a to su putovanja, naslov „Putovanje desnom hemisferom“ Zorana Žmirića (rođ. 1969. u Rijeci), bio je dodatno intrigantan. Osim toga, Žmirić je sjajan pisac, koji je do sada objavio pozamašan niz djela, za koja je pokupio i brojne nagrade i priznanja. Primjerice, s djelom „Pacijent iz sobe 19“, o kojem smo već pisali, bio je u finalu Tportalove književne nagrade, dok je za „Putovanje desnom hemisferom“ bio finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis. Sjajna je i njegova zbirka priča „Kaleidoskop“… (Uglavnom, da utvrdimo, Žmirića svakako valja čitati).
„Putovanje desnom hemisferom“ zanimljiv je i nesvakidašnji roman, koji se sastoji od 14 kratkih, kronološki poslaganih priča, od kojih svaka započinje poznatim ili nešto manje poznatim citatom, koji daje naslutiti u kojem ćemo se pravcu kretati. Glavni junak romana neimenovani je pustolov, kojeg od najranijeg djetinjstva prati neodoljiva želja za kretanjem i daljinama…Još kao dječak susreo je zagonetnog neznanca, sa zulufima i cigaretom, koji je na dječakovo „I ja želim putovati“ jednostavno odgovorio: „Onda putuj!“.
Referenca na Corta Maltesea, kultnog stripovskog junaka je i više nego očita, i nije jedina, ali ovaj se roman može čitati bez da ste ikada vidjeli dotični strip (mene je Žmirić, recimo, potaknuo da prvi put u životu pročitam Corta Maltesea, i to sam baš imala sreću uzeti prvi broj ikad, „Baladu o slanom moru“, kojom sam se oduševila).
I tako je naš junak krenuo. A i mi s njime…
Zajedno smo otputovali u najudaljenije zakutke zemlje: od Indije, Španjolske, Etiopije, Novog Zelanda, preko Armenije, sibirskih pustoši, do najzad jedne bolesničke sobe, uz čitav niz osebujnih likova, i našeg neimenovanog junaka, koji vodi nekonvencionalan, inspirativan i uzbudljiv život gospodina pustolova… Nešto o čemu svi sanjamo, a malo tko od nas postigne…
„Putovanje desnom hemisferom“ djelo je koje možete čitati kao jednu divnu pustolovinu, putujući na različita mjesta, na kojima mnogi od nas sigurno neće za ovoga života uspjeti otputovati… Ali, ovaj roman je i puno više, ako mu to dozvolite.
Malen brojem stranica, ali velik po svom dojmu, dosegu i pitanjima koja otvara, svašta ćemo tu vidjeti i naučiti.
Prvenstveno, pisan je vrlo jednostavnim i pristupačnim, a opet nimalo banalnim jezikom, kojim nas Žmirić zasipa divnim rečenicama, i različitim mudrostima (jer, mudrosti su najbolje kad su najjednostavnije, slažete se?)… Pa ćemo tako promišljati o životu („Voda ti nije slatka zato što je nisi promiješao. Šećer je na dnu. Tako je i sa životom. Moraš ga protresti da bi osjetio njegovu punoću.“), o onome što jesmo („Lakše je sebe objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo.“), o našim iskustvima, svih vrsta („No tad sam pomislio kako nas svako iskustvo nečemu uči i da osjećaj razočaranja ne može biti izuzetak.“), i brojnim drugim, izuzetno zanimljivim, velikim i malim stvarima, koje ćete ipak morati otkriti sami…
Dakle, ako to želimo, ovo je roman o putovanjima i pustolovinama. Ali, on zapravo priča i priču o tome kako je čitav naš život od svog početka, pa do (neizbježnog) kraja, jedno Veliko Putovanje. Putujemo baš svaki dan svojega života: to je putovanje u kojem rastemo, učimo, volimo, mijenjamo se, postajemo bolji. Ili bi barem to tako trebalo biti. I za sve te nabrojane stvari, dakle one povezane s osjećajima i intuicijom, koristimo desnu stranu našeg mozga, pa sam ja prigodno zaključila da bi odatle bio i naslov ovog djela.
I doista. Dok čekamo to naše stvarno putovanje, tu našu veliku pustolovinu u Pariz, London (ili Peckham, jel, npr.), ovaj roman će nas gurnuti u ova druga, kilometrima nešto skromnija, ali zapravo puno važnija i veća putovanja, na kojima, ako nas prati dobra sreća, možemo naučiti toliko puno i postati nove, drugačije, bolje osobe. Gurnut će nas na put da upoznamo sebe, što želimo, gdje idemo, zašto, naučit ćemo i što je to sloboda, i vjera, o tome kako „Velika želja može čovjeka odmaknuti od bitnog“ i kako ništa nije determinirano, zapisano u kamenu, sve je stvar našeg izbora:
„Da stvar ne prepustim slučaju, zagledao sam se u liniju života na svom dlanu. Učinila mi se nekako kratka. Izvukao sam preklopni nož i produljio je dubokim i dugačkim rezom. Odlučio sam sam birati svoju sudbinu…“
Foto: Instagram, Unsplash
