Nastja Kulović ispričala nam je svoju nevjerojatnu i dirljivu priču iza romana ‘Kud si krenula?’

Knjigama u kojima bolest postaje glavni lik zaista vrvi strana, pa čak i domaća književnost. No, rijetko na način na koji ju predstavlja Nastja Kulović, autorica dirljivog romana ‘Kud si krenula?’ u kojem kroz iskustvo svoje obitelji predstavlja suživot s multiplom sklerozom.

Priča je to koja zvuči gotovo nestvarno, ali iz njezinih riječi nikad zastrašujuće. Nastja je odrasla u sjeni multiple kao tzv. ‘stakleno dijete’ – pojam o kojem puno piše u svojoj knjizi. Njezinoj je sestri još u djetinjstvu potvrđena multipla skleroza koja je definirala njihovo odrastanje, a dvadesetak godina kasnije autorica je i sama dobila istu dijagnozu. Iako je pravnica po struci, prošle je godine objavila prvi roman koji je nevjerojatno intimna, ogoljena priča za jedan prvijenac.

S Nastjom smo razgovarali o tome kako je počela pisati, zašto to nije učinila ranije te što za nju znači život s dvije takve dijagnoze.

• Često se osvrćete na činjenicu da vam je bilo teško prihvatiti da je pisanje vaš poziv. Zašto?

Mene je omela sestrina bolest. Iako sam svoj poziv prepoznala još kao devetogodišnjakinja kad sam sjela za stol i napisala detektivski roman, sestrina bolest mi je došla kao pljuska otriježnjenja: kako ću se ja baviti nečim tako kreativnim i životnim kao što je pisanje, dok moja sestra ne može gutati, pričati ili hodati. Njezina bolest je utjecala i na odabir mog zvanja: diplomirala sam pravo kako bih imala profesiju koja će mi osigurati da se, kad bude potrebno, mogu brinuti o njoj. 

Ima i razloga koji su zajednički nama koji imamo zadršku baviti se s onim što nas ispunjava. Za to su zaslužni unutarnji kritičar, perfekcionizam koji je tihi ubojica, sram i strah od izlaganja, ali i naša uvjerenja da se moramo baviti onime za što smo se školovali i posebno ono uvjerenje koje prepoznajem kod mnogo ljudi – da mora biti teže da bi više vrijedilo. Također, tu je i tema valorizacije vlastitih talenata. Izazovno je odgovoriti na pitanje – koliko vrijedim. 

• Kako ste razbili tu barijeru i u konačnici se krenuli baviti pisanjem? Postoji li neka konkretna prekretnica u koju možete uprijeti prstom?  

Pisala sam, zapravo, svih ovih godina, više ili manje intenzivno. Trenutka u kojem sam odlučila da je vrijeme da napišem knjigu jasno se sjećam: na naišla sam na članak o mentorship programu spisateljice Žane Poliakov u trajanju od devet mjeseci nakon kojeg ću imati knjigu. Osjetila sam da trebam pomoć, ne da me netko nauči pisati, nego da mi pomogne da ne odustajem od pisanja što sam često radila. Žanin savjet koji sam si ispisala na papir i stavila ga na vidno mjesto je najbolji savjet koji sam mogla dobiti jer je divan u svojoj jednostavnosti: pisac se postaje pisanjem. Sve se, zapravo, postaje poduzimanjem, ne razmišljanjem o tome. 

• ‘Kud si krenula?’ prikazuje transformaciju jedne obitelji zbog dijagnoze multiple skleroze. Međutim, bolest nije toliko u prvom planu koliko je obiteljska dinamika koja se mijenja, odnosi roditelja I djece, a posebno pojam ‘staklenog djeteta.’ Možete li nam taj pojam približiti?  

Rado. Od kad sam saznala za taj pojam smatram da sam odgovorna podizati svijest o njemu. Staklena djeca su, kako sam „slučajno“ saznala iz Ted govora Alicie Arenas dok sam pisala knjigu, zdrava djeca koja odrastaju s bolesnim bratom ili sestrom zbog čega roditelji tu zdravu djecu ne vide. Rijetko se radi o namjernom zanemarivanju. Potrebno je puno svjesnosti da se roditelji odupru, da se ne prepuste da im bolest diktira život. Bolest je kraljica otimanja pažnje. Kad je neki život ugrožen, onaj koji nije ostaje u sjeni bolesti, zanemaren. To vrlo jasno možemo vidjeti i na primjeru ovog virusa. 

“Staklena djeca: Kad je neki život ugrožen, onaj koji nije ostaje u sjeni bolesti, zanemaren”

Problem se javi kad se počnemo osjećati krivima zbog života koji živimo kraj onoga koji je oslabljen. Zamislite kako li je ta krivnja pojačana kod djece koja se osjećaju lojalna i ne žele izdati svoju obitelj. Zato je važno da i staklena djeca budu viđena, da im roditelji daju dozvolu da žive svoje živote što normalnije, da provode vrijeme samo s njima, makar nakratko odmaknuti od bolesti, da razgovaraju o njihovim problemima koji jesu sitni naspram bolesti brata ili sestre, ali su njima stvarni.

• Godinama kasnije i vi ste dobili istu dijagnozu kao i vaša sestra. Koje su vas misli prvo ošinule kad ste doznali? Što je možda najveća zabluda koju ljudi imaju kad govorimo o vašoj situaciji?

Da, nakon što je moja sestra obavila autotransplantaciju matičnih stanica nakon koje je progresija njezine multiple skleroze zaustavljena, počeli smo se saživljavati s idejom da nas je bolest ostavila na miru. Bila je to neobično vrijeme u našoj obitelji. Kad toliko vremena provedete u borbi protiv bolesti, eventualna pobjeda vas dočeka iscrpljene i naviknute na život u strahu i iščekivanju problema. Ali onda sam, nakon pet godina, ja ostala bez vida na lijevom oku i dijagnosticirana mi je multipla skleroza. Tada sam pomislila da se šale sa mnom, bilo mi je to toliko nevjerojatno da sam odbijala povjerovati u ono što mi govore.  Ubrzo se u svima nama uključio onaj mod za preživljavanje i borbu. Srećom, uz puno okretanja prema sebi, otkrivanja svega onoga što sam potisnula i generalnog čišćenja na svim nivoima koje sam, zapravo, opisala u knjizi, shvatila sam da moja dijagnoza nije dijagnoza moje sestre i da ja imam pravo krenuti svojim putem. 

Zabluda je misliti da su bolesti iste, čak i kad se isto zovu. Simptomi mogu biti isti, ali svatko od nas je jedinstven, pa i naše bolesti za koje vjerujem da nam dođu kao posljedica onoga kako do tada živimo, da nam kažu da tako više ne ide.

• Kako vam je u tom cijelom procesu pisanje pomoglo?

Pisanje ove knjige je bilo terapijsko. Sagledala sam sve od kad je multipla ušla u naš život pa do trenutka u kojem smo bili kad sam knjigu završila i koliko su nam se životi transformirali. Shvatila sam da smo u bolesti moje sestre svi živjeli jedan život koji zapravo nije bio ničiji. Svatko od nas je morao pronaći put za sebe. Ulazeći u sestrine cipele, dok sam pisala dijelove njezine priče, počela sam ju bolje razumjeti. Zapravo sam vodila dijalog s njom i bolesti i mamom i tatom bez da smo stvarno razgovarali. 

“Pišući sam vodila dijalog sa sestrom, bolesti, mamom i tatom bez da smo stvarno razgovarali”

Multiplu sam u knjizi personificirala, ona je jedini lik, zovemo ju gospođa Multipla. Takav odnos prema bolesti je suprotan od onog na koji sam navikla. Svelo se na prihvaćanje i poštivanje umjesto na borbu. Pisma koje smo si pisale su ključna mjesta u knjizi i od tad stalno potičem ljude da pišu: pisma, pjesme, romane, grafite, razglednice… forma nije važna. Pisanje pomaže da u ono unutar nas uvedemo red i da se materijalizira pred nama. To je odlično mjesto za pogledati od kuda krenuti.

• Knjiga je, dakle, potpuno subjektivna. Kakav je osjećaj bio do te mjere izložiti svoju intimu čitateljima?   

U knjizi je ispisana naša obiteljska priča istinito i neuljepšano. Ponavljam ono što je moja sestra nakon prvog čitanja rekla: drugačije ne bi imalo smisla. 

Iako se nikad nisam osjećala pretjerano hrabrom, čini mi se da je to hrabrost: ispričati svoju priču bez jamstva da će se drugima svidjeti. Nije lako izložiti se, ali bilo je to spašavanje života, zapravo. Od izdavanja knjige vidim koliko je život uzbudljiv i čaroban. Zanimljivo je to: mi se sramimo izložiti, a zapravo sram ne može opstati kad se izložimo.  

• Kakve su bile reakcije čitatelja na knjigu? 

Najljepše od svega je što mi se ljudi javljaju nakon što pročitaju knjigu. Ponekad samo kako bi mi zahvalili, ponekad da mi ispričaju svoje priče, nekad da me ohrabre i potvrde da sam rođena da bih bila spisateljica i da me pitaju kad će iduća knjiga. 

Već godinu dana, od kad je knjiga izašla, kad god imam priliku govorim da je svačija priča važna. Svi smo satkani od priča i sve su priče važne, ničija nije važnija. Nije ni moja važnija zato što ima svoju knjigu. Ona samo služi drugima da ih potakne da isplaču svoje potisnute suze, da počnu razmišljati o svojim pričama i da se pitaju kud su oni krenuli. 

• Iskustvo tog suživota s bolešću, prvo odrastajući uz sestru koja boluje od iste bolesti, a zatim i vlastita dijagnoza, nekako je nadahnulo vaš prvijenac. Što možemo očekivati od vaših drugih radova? Koje vas teme inspiriraju za pisanje i koje pojave biste voljeli istražiti? Znamo da pišete priče i na svom blogu, ali imate li novu knjigu u planu?

Volim preispitivati ono u što sam sigurna. U svemu vidim povezanost. Na blogu pišem o iskustvima koja me potaknu na preispitivanje ili promjenu. Volim izmišljene priče, ali još više volim one životne. Zato sam u drugoj knjizi koju pišem krenula od istinite priče mojih djeda i baka koju ću ovog puta malo romansirati. Plan mi je da ta druga bude o ljubavi, ali kad sjednem pisati, uvijek sam vođena, ne određujem ja. Ja samo kasnije uređujem tekst koji se kroz mene ispisao. Tako da ću se morati prepustiti i vidjeti kud će me druga knjiga odvesti. Vjerujem da će i to biti jedno uzbudljivo putovanje.

Foto: Jere, Delimir Hrestak, Jaša Jarec