‘Hotel Zagorje’ proglašena je najboljom predstavom u Hrvatskoj 2020. godine, a temeljena je upravo na istoimenom romanu Ivane Bodrožić. Jedna od trenutno najaktualnijih književnih autorica nedavno je objavila svoj novi roman ‘Sinovi, kćeri’ koji ponovno na jedinstven način progovara o suvremenom društvu. Knjigu je objavio imprint Hermes, a trenutačno dostupna s popustom u Hermesovu web-shopu. Roman nam je u redakciju došao omotan crnom vrpcom na kojoj je efektno, umjesto zahvale, napisana isprika. Sve nas je to potaknulo da s Ivanom Bodrožić popričamo o njezinom recentnom romanu, pogledu na društvo i situaciji s pandemijom te kakve je posljedica ista ostavila na nju.
- Roman ‘Sinovi, kćeri’ pisali ste tri godine. Iz čega se rodila ona početna ideja iz koje je nastala knjiga? Što vas je inspiriralo; neki određeni događaj, misao?
Ideja za roman nastala je kada sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote.
Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je mladića Doriana koji je zaključan u vlastitom tijelu, prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u datim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životu ispunjenom zabranama, predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time, već u začetku, oštećena.
- Srž vaših knjiga često je život marginaliziranih, na neki način odbačenih likova koje veže neka trauma. ‘Sinovi, kćeri’ se, između ostalih, bave i temom transrodnosti. Koliko pri pisanju morate istražiti pojedine teme, do koje se mjere uspijevate povezati s likovima i koliko je riskantno pisati o takvim temama?
Od svih proznih djela koje sam do sada napisala, ovo je svakako roman za koji sam se najviše pripremala kroz istraživački rad. Naime, ja nemam iskustvo tjelesne oduzetosti, nemam iskustvo osjećaja nesklada u svom tijelu na način na koji sam opisala i nemam iskustvo žene od šezdeset godina koju su tijekom djetinjstva i mladosti zlostavljali na jedan posve društveno prihvatljiv način. Kako bih stvorila svoje likove i dala im onu potrebnu uvjerljivost i životnost puno sam čitala, razgovarala, istraživala o svemu što nije moje iskustvo.
“Ovo je roman za koji sam se najviše pripremala istraživajući”
No, ono što je još važnije od svakog istraživačkog rada jest da pišete iz sebe i osjećate iz sebe. U tom smislu ja se jesam često u životu osjećala oduzeto, paralizirano, nemoćno da se pokrenem – samo na jednoj metafizičkoj razini; isto tako sam se u životu, posebno u periodu sazrijevanja osjećala loše, krivo i nelagodno u svom tijelu, ispunjena nekim stidom i krivnjom čije je ishodište također u patrijarhatu; i konačno, nekad sam se osjećala i osjećam kao da mi je život preletio pred očima, kao da se sve već dogodilo, kao da se tragovi koje su traume i boli ostavili na mene ne mogu izbrisati i da ih samo prenosim na svoju djecu. To su moja autentična iskustva koja su ključna da bih mogla stvoriti fikciju, kao i pokušaj uživljavanja, suosjećanja i dubokog poštovanja za teme o kojima pišem. To je možda još i važnije od činjeničnog istraživanja.
- Jedan od storylineova u knjizi je život majke, naviknute na patrijarhat, i njezin odnos prema djeci. Identitet žene i njihov položaj globalna je problematika, ali postoji li nešto specifično u Hrvatskoj vezanu na tu temu? Kako se to odražava čak i na život muškaraca?
U ovom romanu odabrala sam pratiti prvenstveno tu liniju gdje ”ženskost” odnosno ono što se s njome poistovjećuje postaje središte srama i krivnje. Daleko od toga da patrijarhat teško ne oštećuje muškarce, samo iz te naoko privilegirane pozicije, oni toga često nisu niti svjesni. On muškarcima oduzima mnogo toga – da slobodno iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju različite interese, a prije svega, ljudske potencijale do maksimuma. ”Opet ću ja biti kriva…” rečenica je koja se u ovoj kulturi urezala u leđnu moždinu generacijama žena, a može se ekstendirati na javno i privatno u istoj mjeri.
“Daleko od toga da patrijarhat teško ne oštećuje muškarce”
Kada biste je prebacili u muški rod ona naprosto ne evocira iste osjećaje, istu atmosferu u kojoj naše prabake, bake, majke u malim kuhinjama pokušavaju unaprijed zaustaviti provalu bijesa muževa, očeva, šefova, pa čak i sinova za nešto za što nisu ni krive ni odgovorne. Nažalost, rekla bih da nema puno prostora za napredak dokle god se, uz pojedinačne pobune, ne stvori politička klima u kojoj će neke stvari biti neprihvatljive; primjerice da političar vodeće stranke ostaje na funkciji kao župan Tomašević, iako je na sudu proglašen krivim za nasilje nad suprugom, a tadašnja ministrica Murganić taj slučaj komentira riječima: ”Tako vam je to u braku”. Te dvije linije otpora, institucionalna i pojedinačna, moraju teći paralelno da bi se stvari uistinu promijenile.
- ‘Hotel Zagorje’ adaptiran je u hvaljenu predstavu. Možete li i najnoviju knjigu eventualno vizualizirati na kazališnoj pozornici?
Mislim da mogu, potrebno je samo da netko tko savršeno vlada kazališnim jezikom na pravi način i sa sličnim senzibilitetom razumije ovaj roman te da ga dirne onako kako sam ja to zamislila prilikom pisanja. Čaroban je proces prevođenja umjetničkog djela iz jednog medija u drugi, vrlo slično književnom prevođenju, gdje nije dovoljno da prevoditelj samo poznaje vokabular, nego da ima potrebno nadahnuće, viziju i hrabrost da nečije umjetničko djelo napravi i svojim. Usudila bih se reći da su Anica Tomić i Jelena Kovačić napravile baš to, prevele suštinu mog romana ”Hotel Zagorje” na način da gledanje predstave u publici izaziva one iste emocije i baš na isti način kao čitanje romana, ali su to napravile novim jezikom, igrom, glazbom, koreografijom, odabirući tek jedan vremenski isječak iz romana koji prati šest godina junakinjinog života. Voljela bih i da “Sinovi, kćeri” imaju takvu sudbinu.
- Smatrate li se kontroverznom autoricom? Kako se nosite s različitim reakcijama na svoje knjige, posebice javnih kritičara?
Zanimljivo je to kako nije kontroverzno u ovom društvu da netko tko je bio osuđen za ratni zločin bude izabran kao zastupnik u Saboru, da netko tko je nudio ili primao mito sjedi u predsjedništvu stranke ili bude nagrađen/nagrađena mjestom u nadzornim odborima, da politički predstavnici većine i manjine trguju brojem nestalih i ubijenih ljudi, razdvajajući djecu po getima, a sve za političke bodove, moć i novac. Međutim, kad netko napiše roman o tome koristeći samo građu koja je bila dostupna u medijima, pritom izmjenivši biografije i imena, dobije etiketu kontroveznosti.
“Pišem o onome što me zaista dira i opsjeda”
Prvenstveno pišem o onome što me zaista dira i opsjeda, što kroz dugo vremena osjećam kao veliki nemir, kao preslagivanje koje mi osobno i spisateljski, donosi pomak, priliku za bolje razumijevanje sebe i drugih, priliku za promjenu na bolje. Pišući o konkretnom ljudskom iskustvu mislim da ga izmičem iz zadanih kategorija ili ladica pričajući priču o ljudima, ono što bi književnost po mom mišljenju i trebala raditi. Moj osnovni užitak jest u tekstu, u toj potrebi za pisanjem koju ne mogu utišati, u želji da steknem uvid. A sve drugo što dolazi potom zapravo su nuspojave tog procesa, ponekad po autora dobre, ponekad manje dobre, ali ne ovise o meni.
- Znamo da je pandemija naštetila kulturi i da se gubici zbrajaju. No, smatrate li da nas koronakriza može naučiti značaju i važnosti kulture, knjiga, filmova i umjetnosti generalno?
Zamislite samo da za vrijeme izolacije nismo imali sve te knjige, televizijske serije, filmove i glazbu. Mislim da bismo psihički i duhovno daleko više potonuli. Sve to održavalo nam je dušu i mozak na razini gdje još uvijek postoji prostor za inspiraciju i nadu, to je ono što daje umjetnost. Kultura je ključna za preživljavanje, ali nažalost, mi kao društvo, ili preciznije – naše institucije i sam politički vrh nije još evoluirao do razine da shvati koliko je to važno.
Kulturni sektor izuzetno je pogođen ovom krizom i nema načina da to nadomjestimo, posebno izvedbene umjetnosti, poput kazališta, glazbe, književnih festivala. Nažalost, odnos države samo se nastavio na toj liniji na kojoj je bio i dosad. Ljude koji se profesionalno bave kulturom tretira kao da im je to hobi, a umjetnost nešto što živi i nastaje samo po sebi, a nitko se ne pita od čega žive svi oni koji te kulturne sadržaje proizvode. Paradoksalno je da je korona pokazala kako je dobar dio ljudi ‘preživljavao’ upravo zahvaljujući kulturi.
- Kako i sami doživljavate ovaj neobičan period? Kako djeluje na vas kreativno?
Na razini cijelog svijeta mislim da je ovo jedinstven odgovor na pandemiju virusa u povijesti koji mogao biti moguć zbog modernih tehnogija i akumuliranog bogatstva u određenim dijelovima svijeta. Što će on donijeti i kakve će se pokazati posljedice, teško je pretpostaviti. Što se tiče moje osobne pozicije samostalne umjetnice i majke koja živi s dvoje tinejdžera, to je izazovno na drugi način. No, ispunjenost koja prozilazi iz tih odnosa sa svim svojim mijenama, kroz protok vremena, dok iz najveće emotivne i prostorne blizine gledam kako odrastaju u prave ljude, zasjenjuje sve zdravstveno – političko – ekonomske situacije.
Pokušavam balansirati između tih makro i mikro prilika uz puno izazova. Na profesionalnom planu moram reći da mi ovih nekoliko zadnjih mjeseci nisu bili naročito inspirativni. Srećom pa sam roman završila baš neposredno prije ove krize jer nisam od onih koji mogu zanemariti čitav svijet i bavit se sobom na način koji isključuje okolnosti.
- Radite li već sada na nekom novom štivu? Hoćete li se ‘vratiti’ poeziji?
Poezija uvijek nekako postoji paralelno uz sve što radim i čime se bavim u životu. Pa čak i dok pišem prozu, na neki način pišem i poeziju. Ali da, ona meni predstavlja odmorišta od dugih perioda discipline u pisanju, napora u krojenju narativa, brige oko velike količine teksta za koju uvijek želim da ispadne skladna tapiserija koja priča priču. Za to je ponekad potrebno puno samopijegora, dok poezija nastaje prirodnije, kroz dulji period, usporedno s nekim novima uvidima koje mi život pokloni. Da, poeziji se vraćam stalno, možda je to ona prava konstanta u mom pisanju, a i životu.
Foto: Siniša Sunara, Jasenko Rasol, Press
