Elif Shafak prišila si je brojne titule ; od političke znanstvenice, stručnjakinje za međunarodne odnose, TED Talk govornice i aktivistkinje. Ipak, uz sve te zvučne etikete čini nam se da u svijetu najviše traga ostavlja upravo kao autorica. Njezina su djela ’10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu’ te ’40 pravila ljubavi’ bestselleri koje vole čitati svi – i oni skloni trilerima, drami, ljubavnim romanima i drugim žanrovima.
Njezine knjige često progovaraju o marginaliziranim pojedincima, ali uvijek na nevjerojatno intrigantan i pitak način. Shafak ove godine sudjeluje na Festivalu europske kratke priče koji se odvija od 4. do 9. listopada i jedna je od brojnih književnih zvijezdi koje će govoriti na riječkim i zagrebačkim pozornicama.
S ovom genijalnom autoricom razgovarali smo njezinom radu, novoj knjizi i pogledima na današnjicu u kojoj živimo.
Vaše su knjige često inspirirane pojedincima s društvenih margina ili individuama koje nemaju vlastiti glas. Posebice u romanu ‘10 minuta I 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu’ u kojem se priča pokreće oko seksualne radnice u Istanbulu. Kako ste povezani s tim svijetom, koliko morate istražiti pojedine teme i smatrate li da književnost može promijeniti društvo?
Kao romanopisac, obožavam priče, naravno, ali jednako me zanimaju ušutkavanja. Interesiraju me oni koji su ušutkani. Zaboravljeni, marginalizirani. Vjerujem da književnost mora dati glas onima bez istog, učiniti vidljive vidljivijima i dovesti ih s periferije u centar. Cijeli se život osjećam bliže marginama iz mnogo razloga. Čak i u mojoj rodnoj zemlji, Turskoj, osjećala sam se kao da sam na margini – kao insider-outsider. ’10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu’ je inspirirana mnogim stvarnim događajima i ljudima koje sam upoznala u Istanbulu.
“Zanimaju me ušutkani, zaboravljeni, marginalizirani”
Živjela sam u izuzetno boemskoj, kozmopolitskoj ulici u Istanbulu koja se zove Kazanci. Ta je ulica tijekom povijesti uvijek bila naseljene manjinama. Imala je razvijenu transrodnu zajednicu. Imam brojne uspomene iz tog grada koje su ostale sa mnom. Uz to, uvijek jako puno istražujem. Nisam disciplinirana osoba u svakodnevnom životu, ali imam akademsku pozadinu zbog koje sam razvila disciplinu u tom smislu tijekom godina. Kad istražujem, činim to s poštovanjem prema ljudima, povijesti i urbanoj povijesti. Volim priče koje ujedinjuju znanje i empatiju, srce i um.
Vaši su književni, ali i akademski radovi često inspirirani ženskim iskustvom. Odrasli ste u Turskoj, ali živjeli ste diljem ‘zapadnog svijeta.’ Kako se ženska perspektiva razlikuje u kulturama i zemljama? S kojim se stvarnim i najvećim problemima žene susreću? Koji su glavni stereotipi koji se vežu uz oba svijeta?
Sjećam se kad sam živjela u Istanbulu, jednom sam upoznala američku znanstvenicu koja mi je rekla kako je razumljivo zašto sam feministica jer živim u Turskoj. Mislila sam da bi i ona trebala biti feministkinja jer živi u SAD-u. No, tada se nije slagala sa mnom. Ljudi su nekad smatrali da ako živiš na Zapadu, ne moraš brinuti o ženskim pravima. Ali pogledajte gdje smo danas. U Trumpovoj Americi ženska reproduktivna prava su u opasnosti. Pokušavam reći kako vjerujem da je feminizam potreban svugdje. Zemlje ne idu uvijek naprijed, nekad i nazaduju. Padnu u nacionalizam, populizam, autoriratni režim. Kad se to dogodi, prve slobode i prava koja će nastradati su ženska prava. Mi žene trebamo braniti ta prava, ljudska prava i demokraciju strastvenije jer kad se demokracija slomi žene imaju puno više za izgubiti.
Jednom ste izjavili da ste u knjizi ‘40 pravila ljubavi’ jednostavno htjeli istražiti koncept ljubavi. Kako ga knjiga prikazuje i što ste vi sami naučili o tom kompliciranom pojmu tijekom pisanja?
Htjela sam napisati roman koji u srži ima ljubav. Spirtualnu, intelektualnu, fizičku, istočnu, zapadnu, povijesnu i modernu. Htjela sam ju tako opisati da sve druge podjele postanu nebitne. I da ljubav samo ostane. Istovremeno komplicirana i nevjerojatno jednostavna, ključna i bezvremenska.
Većina je romana koje ste napisali fikcija, ali ne i najnovija knjiga ‘Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela.’ Preispitujete moderni svijet u kojem živimo, tjeskobu koja vlada i nepravdu.
Ja sam storyteller, autorica fikcije i uvijek idem u tom smjeru. No, u isto vrijeme imam interdisciplinarnu pozadinu kao politička znanstvenica, stručnjakinja za međunarodne odnose, ženske studije i političku filozofiju. Obožavam znanje i čitam i fikciju i publicistiku. Kad je pandemija počela, htjela sam uhvatiti vlastite emocije tjeskobe, konfuzije i ljutnje, osjećaje koje dijelim s mnogima trenutno. Htjela sam napisati ovaj manifest kao odgovor na trenutak u kojem živimo. Kao što je Doris Lessing rekla: “književnost je analiza nakon događaja.” U pravu je, naravno, ali ušli smo u novu eru, vrijeme nepredvidljivih promjena, vrijeme dubokih nejednakosti i vrijeme u kojem je književnost postala ‘analiza za vrijeme događanja.’ Dok se stvari odvijaju, autori moraju ponekad odgovoriti.
Nekoliko se vaših knjiga našlo na meti ozbiljnih optužbi zbog kojih ste mogli dobiti zatvorsku kaznu po turskom zakonu. Je li vas ikad obuzeo strah, kakav su efekt te situacije imale na vas?
Jako je nerealno i tužno za autora da mu se sudi i da ga istražuju zbog pisanja fikcije. Vrlo kafkijansko iskustvo. Mnogi su svjesni da je u Turskoj teško pisati o politici i propitkivati političke tabue. Velika nekolicina shvaća da je teško pisati i o seksualnosti i rodu. To ionako nisu jednostavne teme. Pišem o problemima koji me iskreno zanimaju. Volim svoje likove, empatiziram s njim. Iz tog razloga preferiram fikciju naprama publicistike. Kad sam u romanu automatski selim u imaginarni svijet gdje se osjećam slobodno. Ne mislim na Erdogana ili Bolsonara kad sam romanu. Jer u svijetu priča postoji sloboda.
Kakav je utjecaj pandemija ostavila na vas? Kako zamišljate svijet nakon ovakvih događaja, što bi se moglo promijeniti i što se već mijenja?
Pandemija je promijenila i dodatno će promijeniti svijet koji znamo. Nikad se neće vratiti u poziciju prije pandemije. I ne bismo trebali. Ponekad ljudi pitaju, uz dobre namjere, “kad će sve opet biti normalno?”. Ali svijet nije bio normalan ni prije virusa. Bio je prepun nejednakosti, nepravdi, jazova. Pandemija je otkrila puknuća i mane u našem socijalnom, ekonomskom i financijskom sustavu. Sad smo na raskrižju. Moramo izgraditi bolji svijet umjesto da se stalno pokušavamo vratiti ‘na staro.’ Ovo je vrijeme kad trebamo internacionalnu solidarnost i međunarodno sestrinstvo, kad trebamo braniti demokratske vrijednosti.
Foto: Profimedia.hr, Hena com
