“ Jezik, rod i spol “ dokumentarni film kojeg si autorica trebao bi biti uvršten u udžbenike iz sociologije u BiH? Kako te Hrvatska ovaj put zaobišla?
Dokumentarni film „Jezik, rod i spol“ je nevjerojatan, čudesan film. Taj film je prikazivan na sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a sada će ući u udžbenik sociologije roda za fakultete u Bosni i Hercegovini, Sarajevu. Prikazivan je na Danima Hrvatskog filma, Vox feminae festivalu, u Bruxellesu na festivalu Elles Tournent/Dames Draaien koji promiče umjetničko stvaralaštvo žena i kasnije na tamošnjem Prideu. Prikazivao se i reprizirao na HRT-u, te su ga prikazivali u Centru za mirovne studije sve u svrhu edukacije, informiranja i osvještavanja o temi. Film je potpuno ispunio svoju funkciju.
To je sjajna i točna priča pa ne čudi što je sociološki interesantan jer prikazuje društvo, sustav koji slabo funkcionira. Sustav koji ne prepoznaje ljudska prava, koji građanima Republike Hrvatske gazi prava. Film zorno ukazuje na negiranje osnovnih ljudski prava jer samo na ekstremnom primjeru uvijek možemo ukazati na sveobuhvatne probleme društva.
Pravi zaplet i drama nastaje onda kada je u pitanju transrodna osoba, te administrativna definicija postojanja tih osoba i njihova mogućnost ostvarivanja svojih prava na rad, život, zdravlje. Ovo nije samo film o rodu, već puno više, to je ozbiljna kritika društva koje se naziva demokratskim i slobodnim.
Sustav treba promjenu pa i u smislu razvoja ka osobnim slobodama, to ne bi više trebalo biti pitanje jer dok god plaćate poreze vi imate svoja prava. U Hrvatskoj je došlo do distorzije edukativne politike, povlađuje se određenim skupinama koje vrše pritiske, političari podilaze kako bi opstali na pozicijama moći, pa je teško vjerovati da bi se ovakav film moga prikazati u nastavi ili navoditi za primjer u udžbenicima.
Prisjetimo se nastanka tog filma? Bilo je to za tvog studiranja na Ženskim studijima?
Nastao je iz aktivizma, Noah je u tim trenucima pokretao Trans Aide, film je bio potreban na mnogo strana i nismo imali puno vremena, ali je nastao i kao završni rad mojeg učenja na Ženskim studijima. Rezultat je kao što je dokazano bio uspješan i mislim da u kontekstu Ženskih studija dokazuje kako treba učiti o rodu i osvještavati takav način razmišljanja. Lakše usvajamo pravo, zakone, ispravno pitamo za sebe, lakše se prepoznajemo u kontekstu društvene hijerarhije. Kada ništa ne znate onda teško shvaćate, a kada nešto ne razumijete onda to ne volite. On je 2014. godine bio pravo osvježenje, pionirski je s temom transrodnosti ušao u medije i time otvorio prozor javnosti da pogleda u tom smjeru, te razmisli. A natjerati ljude da misle, to je pravi trijumf. Tako da je svaka minuta provedena na tim studijima bila potrebna i kvalitetna.
Uskoro izlazi I tvoja druga knjiga, koja ima radni naslov “Kako ubiti svekrvu?”. Možeš li ju nam predstaviti? Ima li ikakve veze s tvojom vezom s Francuskom? S Parizom?
Mislim da je svakome tko se bavi umjetnošću nužno provesti neko vrijeme u Parizu ili Francuskoj. Na mene je Francuska utjecala u smjeru razmišljanja. Njima je umjetnost način izražavanja, a kultura je brand, Francuzi su na vrhu Europske unije zbog velikog ulaganja u kulturu. Najviše je na mene utjecao njihov način života, osjećaj za polemiku, pluralizam, njihova televizija, mediji, film, novinarstvo, književnost, a ponajviše ljubav prema svakodnevici. U Zagrebu se uvijek ‘nosim francuski’ jer ne želim izgubiti taj njihov šarm koji su mi usadili i njegujem sarkazam, igru riječima. Ono što mi se u Francuskoj otvorilo kao opcija jest stipendija za mlade pisce od tri mjeseca koju sam svojski iskoristila. Kako sam gradila dobre odnose s Francuskom, tako su me odlučili podržati u mojoj umjetnosti.
Uvijek sam imala dobru ‘francusku vezu’ prije nekoliko godina me ambasador vozio kući nakon primanja sa svim zastavicama na autu stigao je u Zapruđe, a u Parizu me na aerodromu dočeka limuzina koja me odvezla na lokaciju. Naprosto me vole i otvaraju mi mogućnosti, a jedna od najvrjednijih je upravo to što je Pariz sada moj drugi grad. Kada su bili teroristički napadi slali su me da izvještavam za HRT, razgovarala sam s geopolitičarima i politolozima. Pascal Bruckner mi je rekao da samo potežem konce iza kamere a on radi što ja hoću, šarmantan je kao i svi Francuzi. Moja temeljna veza s Parizom produbila se nakon stipendije. Tamo sam započela istraživanje i pisanje romana ‘Kako ubiti svekrvu?’, urednik Seid Serdarević nije baš sretan s naslovom, dok su mi Francuzi na osnovu te ideje romana a ponajviše naslova, dali stipendiju. Oni vole feminizam, njima je to dio društvene higijene.
U romanu je radnja smještena u Parizu i širi se na Berlin, London i Zagreb. Glavne junakinje žive u tim gradovima i one su žene koje su svoje, posebne su, drugačije. Muški likovi su drugačije prikazani ali u kontekstu patrijarhata, a sad, neki su izgubljeni a neki su na vrhu.
Kako je izgledao proces, i kakav nam postupak nudiš?
Ono što nudim u romanu jest da čitatelji sami odluče smjer koji im najviše odgovara kao u demokraciji, privid izbora. Sami odabiru je li taj roman ljubavni, politički ili primjerice, krimić. Ovisi koja će im osjetila pobuditi. Nije mi bilo lako pisati roman, puno je tih finesa, istraživanja i proučavanja jer u njemu pišem o umjetnosti, posljedicama politike ali i o odnosima. U romanu su naravno svi odnosi neobični, pomaknuti, nestabilni, onakvi kakvi su u stvarnom životu i prije svega moji likovi poštuju svoju slobodu, odnosno privid svoje slobode. Zato mislim da je roman zanimljiv i da vas može uvući u svaku poru svojeg svijeta jer je uvijek na granici, ne znate je li istina ili laž. Roman kritički analizira društvo koje se ponaša ekskluzivno, piju fina vina jer znaju sve o vinu, slušaju i sviraju jazz, poznaju slikarstvo, znaju sve o genetskom inženjeringu. To je jedan milje koji je zatvoren, ali dobro organiziran i poštuje se hijerarhija kojom se uspinju samo najmoćniji. U romanu ćete znati koji su to…
Moram priznati da sam udaljena miljama od svih provincijskih tema koje su aktualne u našoj književnosti ili ratnih tema, ima doduše o ratu ali o Svjetskom. Roman nije ispovjedni, niti se suočava s nekim traumama.
Poznati kuhaju – sjajan je format za lokalnu televiziju – ali valja ne zaboraviti i ostale formate koje si radila i one koje si osmislila: Vjetar u kosi, Dobro jutro: kultura, Direkt, Mijenjam svijet. Gdje zapinje naše novinarstvo?
Televizija je moja strast, najbolje poznajem televiziju i rad na televiziji. Obožavam smišljati nove serijale i emisije ili raditi na serijalima drugih autora. Meni se čini da je moja ljubav prema televiziji toliko jaka da me u životu ne zanima ništa više od toga. Jedini problem je što naša televizija nije na onoj razini na kojoj bi mogla biti i koja je na svjetskoj razini trenutačno zapanjujuća, uzbudljiva, zanimljiva. Ništa mi nije draže nego kreirati, postavljati, pokretati i onda oživljavati pa mijenjati televizijske sadržaje. Imam energije i volje samo za televizijski i filmski posao. „Poznati kuhaju“ sam kreirala za Z1 televiziju, prvo mi je namjera bila da snimim slot od 20 minuta za jutarnji program koji sam uređivala jer je emisija trajala 3 sata a lokalna televizija nije isto što i nacionalna.
Emisija „Zagrebe, dobro jutro“ je odmah živnula, a razmišljala sam kao čekaj malo, volim raditi otkačene i zabavne intervjue ali ljudi ništa nemaju pojma o ekipi s kojom razgovaram, a da bi ostali prikovani i gledali intervju bilo bi dobro da moji sugovornici kuhaju jer ljudi vole kuhanje. Tako sam spojila intervju i kuhanje, koji je dobio i poseban slot subotom u 18h. Mislim, volim kuhati i kuham samo onima koje volim, pokazujem im ljubav kuhanjem na sve načine. I tako sam se inspirirala za „Poznati kuhaju“ o kojem se govorilo i mislim da je to dobar format. Simpatičan, možete saznati sve o karijeri i životu protagonista, saznate recept i nema boljega. Za prste polizati.
Naše novinarstvo zapinje u tome što ne može ispričati priču već samo plasira informacije bez konteksta. To je čisto štancanje, sto puta ista informacija uz koju usisavaš, kuhaš, feniraš kosu, hraniš mačku. Mene to strašno frustrira, zato se bavim dokumentarizmom i namjeravam se baviti još više. Samo tako mogu predočiti sve posljedice politike i ljude natjerati da koncentrirano gledaju priču koja ima sve elemente.
Prednost dokumentarnog filma je i u tome što ne moraš npr. zvati drugu stranu. To je tzv. objektivnost u novinarstvu ali ako si u govornu emisiju pozvao Židova u studio zašto onda zoveš Hitlera? Zbilja nekada nema smisla kako se na neku temu organiziraju gosti i kako se ta objektivnost želi dobiti. Kao da su novinari zaboravili da postoje zakoni, međunarodno pravo, svjetska politička povijest, ekonomija, činjenice i na kraju ne manje bitno Ustav Republike Hrvatske koji ima mnoge stvari definirane.
Kako vidiš stanje medija kod nas? Je li grozomorno ili ima nade?
Mediji su bez sadržaja. Provodim vrijeme gledajući BBC, TV5, Podcast Inkubator, ima sjajnih youtubera i tu se znam zabaviti. Novine sve čitam ili prolistam, ali prikupljam informacije, ideje. Uvijek tražim sadržaje, a sadržaja nema nigdje. Radio je zapeo, stalno vrte iste play liste, ali Hrvatski radio ima bolje programe, emisije, glazbu iako bi mogao i bolje. Na privatnim, malim radijima koji zvuče kao da se rade bez budžeta najgori je jutarnji program. Zamorni su kao i njihove play liste. Nije sve grozomorno ali ima dosta groznoga pa onda izgleda kao da nema nade. Uvijek ima nade samo što treba uložiti novac u medije. No, ako gledamo na kazalište kao medij onda mogu reći da je ono puno interesantnije, a film je trenutačno nenadmašan. Pogotovo, dokumentarni film. Naravno ne skidam se s Netflixa mislim da bi trebala osmisliti i snimiti neku super seriju. Imam sad taj poriv, dokumentarnu seriju, naravno.
Što ti se čini kao najveći izazov temeljnoj vrijednosti novinarstva – slobodi? Čiji su mediji?
Da se razumijemo ja se bavim isključivo zabavnim sadržajima, televizijom, filmom i kulturom. Kada govorimo o novinarstvu onda je to jedna posve druga kategorija. Novinarstvo je kod nas, ali isto tako i u Europi, a odavno već u Americi uvjetovano moćnicima. Pritom mislim na korporacije, banke, i sve druge oglašivače i ljude s novcem, a kod nas je to na razini Todorića, Tedeschija ili netko tko drži privatni kapital, primjerice u Grčkoj su to oligarsi. Biti novinar danas je opasno zanimanje koje nije plaćeno. Nitko nije manje plaćen i cijenjen od novinara, a bez novinara mi ne bismo ništa znali. Zamislite sada kako je to kada trebate biti altruistički nastrojeni, a svi vam prijete i svako vas želi manipulirati za svoje političke ili kapitalne interese. A kako vidimo sve se više novinarstvom bave neke osobe koje nemaju pojma o novinarstvu, one i oni su lijepa lica koja samo govore razna PR priopćenja. Uvijek zastanem kada su izvještaji ispred Sabora, to smatram krajnje besmislenim poslom, stajanje vani da bi mi rekli nešto što uopće nikom ništa ne znači i tako iz sata u sat, kao to je novinarstvo.
To nije ništa, to je besmisleno jer kao prvo ti političari nemaju potrebu odgovarati na pitanja, a i ta pitanja, čemu to kad svi znamo kako se odgovori dobivaju i na koji način se priča gradi. Novinarstvo nije plasiranje ili prenošenje informacija, novinarstvo je priča. Novinarstvo je u kontekstu, poznavanje povijesti, ekonomije, dobro razumijevanje sustava i onda priča koja iziskuje istraživanje. Moje temeljno zanimanje je novinarka istraživačica i to je jako težak posao jer osim što moraš znati sve o temi, moraš znati kako doći do informacija i moraš znati sve o ljudima i s onima s kojima razgovaraš do onih o kojima govoriš. Uz to, treba biti i psiholog i policajac i uvijek dobar s policijom jer oni su velika pomoć ili prepreka. Ovisno.
Ukratko, novinarstvo nije slobodno, a čiji su mediji mislim da sam odgovorila. Mene zato isključivo zanima televizija, kreiranje sadržaja koji su informativni, edukativni i zabavni. Priče i samo priče. Zato što se sve svodi na informaciju ja sam se odlučila baviti filmom jer mi daje prostora da ispričam priču u kontekstu, a pritom i tu slobodu da unesem emocije. Televizija i film, to jesu emocije, ja se bavim emocijama a novinarstvo se bavi činjenicama, to je kao da si pravnik a pravde nema, a najmanje prema tebi – novinaru. No, mene potpisuju kao novinarku, ja sam poznata novinarka koja prati kulturu, suštinski jesam puna informacija o svima. Puno toga znam o našem društvu. Srećom, potpisuju me i kao scenaristicu i kao redateljicu i kao urednicu ali zato što sam ja svoje novinarstvo svela na sadržaje za televiziju i priče ostavljam za film. Sreća za mene.
Kako je došlo do tvog specifičnog rastanka s HRT-om?
To je bilo teško jer ja sam na HRT-u stasala, sve što temeljno znam o televiziji sam naučila na HRT-u. Tamo sam postala profesionalka u televizijskom poslu ali i radijskom. Od 1998. godine sam započela svoju suradnju za HRT s izletima na RTL i Novu TV na tzv. Reality showove to je anglizam koji označuje taj tip emisija koje prate život običnih ljudi jer sam željela naučiti i to raditi što je specifičan rad. I kako je moja jedina namjera da se bavim isključivo televizijskim poslom ja ne odustajem od HRT-a. Smatram da mi je tamo mjesto jer sad je situacija takva da imam zavidno iskustvo i znanje, a HRT ima sve potrebne resurse koje treba pametno, suvremeno i dobro iskoristiti. Naime, to je i odgovornost javnog servisa. S HRT-a su me otjerali ljudi koji su zamorni i koji se ne bave televizijom. Moj je fokus uvijek i samo na posao, ništa me drugo ne zanima više od mojeg posla jer ga suštinski razumijem, a jedino u kreiranju televizije uživam i rastem. Ipak, vraćam se na HRT polako jer ima i ljudi koji su opstali i koji su fantastični.
Možemo li sanjati radikalne promijene tog medija koji i dalje prima najviše našeg novca?
Možemo, ako i samo ako promjene svoju politiku raspolaganja ljudskim potencijalima. Potpuno je krivo posložen sustav rada na televiziji što se tiče ljudstva. Tamo zapošljavanje i napredovanje određuje nepotizam, politika, koliko imam saznanja a ona su točna, crkva. Ne družim se s nesposobnim, neprofesionalnim i nekreativnim ljudima jer su mi uteg. Nikad neću nazvati osobu koju ne cijenim. Ne moramo dijeliti iste političke stavove, ali kvalitete rada mora biti. Volim raditi bez straha jer vladam svojom strukom do najsitnijeg detalja, takvi su i ljudi koje biram za posao i prijateljstvo. No, na HRT-u je sada situacija jako loša jer ljudi koji obnašaju određene uredničke i programske funkcije nisu jaki profesionalci, osim neke kvalitetne manjine. To nije neka tajna jer to se vidi na programu. Sve je loše: od scenografije, slike, kadra, tona, prijenosa uživo, novinara, voditelja, urednika, služba za jezik i govor je podbacila. Nerijetko je situacija da se ne razumije što govore urednice, voditeljice Dnevnika ili Vijesti. Pritom im se pogled ne spaja s onim što čitaju, jer one to ne razumiju.
Šteta što nema trenutačno netko, tko ima ukusa, viziju, netko tko prati trendove. Sve je teretno, arhaično, dosadno, teško, površno i tupo uz rijetke svijetle trenutke i fantastične emisije. Ne postoji netko tko razumije televizijski posao pa to se čak vidi i kod otkupa emisija, znači emisije u vanjskoj produkciji koje se prikazuju u prime time -u su baš nepismene – od montaže, snimanja, do sadržaja koji prati taj kaos kadrova koji je pun prekrivenih reklama. RTL i Nova TV na žalost odnose gledanost HRT-u, a nije da im je program jak. HRT ima puno bolje uvjete i može napraviti čuda. Ono što vidim vezano za televizijski posao je miljama daleko od ovoga što se trenutačno prikazuje na našim malim ekranima.
Kroz EU projekte si se bavila raznim ženskim pitanjima i problemima. Kako vidiš pojavu novog / starog vala feminizma kod nas? I zašto se žene napada uvijek istom “municijom”? Difamacija je uvijek tjelesna, a onda tek intelektualna.
Sjajno pitanje, točno formirano. Da, surađivala sam s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, koordinirala EU projekte i snimila sam nekoliko dokumentarnih, namjenskih filmova na teme koje su financirane iz EU fondova. Uvijek se tjelesna difamacija koristi da bi se ženu negiralo kao sposobnu, radno sposobnu ili sjajnu predsjednicu uprave. Novi val feminizma mislim da tu jasno komunicira poziciju žene unutar društva. Znači, novovalne feministkinje u Francuskoj su protiv kapitalizma, te njegovih posljedica. One znaju da kapitalizam opstaje eksploatirajući ženski rad.
Cijeli sustav opstaje jer ga podržavaju žene svojim besplatnim radom: kuhanjem, spremanjem, odgojem djece, skrbi za starije i nemoćne, to sve pada na leđa žena. Recimo, u Velikoj Britaniji država čak potiče obrazovanu ženu da ostane kod kuće s djecom i odgaja ih, tako da muškarcu daje razne porezne povlastice. Kapitalizam jednostavno traži roba. Meni se sviđa što mnogo obrazovanih žena ne želi ulaziti u brakove jer ih brakovi degradiraju, u Francuskoj vole partnerstva – pax. Nije nužno da se udam, kao podajem, dajem, prodajem muškarcu. Neka mi muškarac bude al pari u svemu, neka bude partner.
Tako da novi vali feminizma je u skladu sa suvremenim svijetom i razvojem. Svaki progres je došao s lijeve političke scene, a za ostale mogu citirati Čvorovića iz ‘Balkanskog špijuna’: ‘Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim, najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put’, to je taj trenutak kada konzervativci znaju da su dobri ljudi.
Foto: Dejan Barić
