Sve ono što smo u filmskoj industriji 2020. godine izgubili, ove smo godine vratili – barem mi, kao publika, kojoj je hollywoodska mašina tijekom posljednjih mjeseci servirala pregršt blockbustera i filmskih hitova koji su nas vratili u kino dvorane. No, ni veliki James Bond koji prate već generacije, ni filmska priča o Tonyju Sopranu, Anya Taylor Joy u Last Night in Soho, a usudili bismo se reći ni Dune, nisu imali snowballing efekt uzbuđenja kao što je to imao House of Gucci. Ništa neobično s obzirom na glumačku špicu i kreativce koji ga prate – Lady Gaga i Adam Driver u glavnim ulogama, Salma Hayek, Al Pacino i Jared Leto u sporednim i Ridley Scott u redateljskom angažmanu. No to je isto uzbuđenje bilo popraćeno popriličnim neznanjem oko toga što zaista očekivati – je li to jedan od onih filmova koji imaju spektakularnu postavu i impresivnu kostimografiju i scenografiju, ali mu ono nešto ipak nedostaje? Ili će, upravo suprotno, ispuniti sva očekivanja? Tijekom posljednjih smo godina svjedočili scenariju za oba slučaja – sjetimo se samo Scottovog promašenog filma The Counsler ili pak megauspješnog The Martian.
Medijski natpisi o glamuroznim prizorima s premijera dodatno su dolijevali ulje na već postojeći hype posljednjih tjedana, a sad je napokon ovdje – u distribuciji Editusa dobili smo priliku pogledati dugoiščekivani film koji 2. prosinca i službeno stiže u kina.
I garantiramo vam jedno – o filmu House of Gucci možete misliti štogod, ali mišljenje ćete definitivno imati.
Priča koja u startu mami svačiju pažnju
Budimo realni, priča o Patriziji Reggiani i Mauriziju Gucciju toliko je intrigantna sama po sebi da bi filmska inačica dobila pažnju i da u njoj ne glume ovakva imena. Lady Gaga igra Patriziju Reggianu, mladu ženu koja se zaljubljuje u Maurizija Guccija i ulazi u bogatu obiteljsku dinastiju iza luksuznog talijanskog brenda. Iza obiteljskog biznisa koji definira cijelu obiteljsku dinamiku zapravo stoje otac Rodolfo (Jeremy Irons) i Maurizijev ujak Aldo (Al Pacino) i baš zbog toga Patrizia shvaća da ako želi i sama postati sila u takvom okruženju, mora potresti temeljne odnose unutar obitelji. Patrizijina i Maurizijeva je veza punila novinske stupce 70-ih i 80-ih godina, živjeli su raskalašeno, trošili basnoslovne iznose novca, kupovali privatne otoke, automobile i nekretnine, sve dok Maurizio nije napustio obitelj zbog mlađe žene. Korak po korak, skandal za skandalom doveli su Patriziju na rub, a pretpostavlja se da je razvod bio okidač za planiranje ubojstva za koje je Patrizia u konačnici provela 18 godina u zatvoru.
‘House of Gucci’ je i sve i ništa – ovisi što u njemu tražite
Ridley Scott ovih dana ima još jedan veliki film u kinima – The Last Duel, također s Adamom Driverom. Unatoč izvrsnim kritikama, film je postao tzv. box office flop što je Scott predbacio milenijalcima i generaciji koja je odrasla viseći na mobitelima.
Nakon gotovo tri sata provedena u filmu tijekom kojih smo gledali uspon, vrtoglavi pad te konačan krah kuće Gucci, nismo sigurni koliko toga može svaliti na jednu generaciju i njezin manjak koncentracije. Možda je problem upravo to što u tri sata House of Gucci zapravo tek oskudno zagrebe pod površinu ove potpuno sulude sage. I da, i sami smo u jednom trenutku posegnuli za mobitelom jer film sadrži poprilično puno malih repriza same priče. I u svakoj od tih repriza koje vas gotovo izgube – Lady Gaga i Al Pacino tu su da vas vrate, razbude i snažno povuku natrag u film. Pacino, hollywoodska legenda, i Gaga, gotovo glumačka debitantica, donose najupečatljivije izvedbe.
Njezina je Patrizija Reggiani nepredvidljiva, naizmjenice snažna kad treba zgrabiti moć koja joj preostaje i očajna kad joj ista izbjegne unatoč svim naporima. Al Pacina ne treba puno objašnjavati – dovoljno je reći da se kao glavni suvlasnik kuće Gucci najbolje u svojoj ulozi poigrava željom za novcem, prgavošću, a sve pod krinkom one klasične manire ‘obitelj je sve’ koju često vežemo uz filmove o talijanskim obiteljima. Nasuprot njih su Adam Driver u izvedbi koju nećemo pamtiti pored njegovih brojnih boljih, ali njegov lik najinteresantnije se, uz Letovog Paola Guccija, razvija tijekom filma. Oskarovcu Jaredu Letu ne manjka teatralnosti, ali one koja ponekad srlja i u karikaturu zbog čega priča njegovog lika, koja je zaista mogla biti najefektnija, ostaje neprimijećena.
Iako su prizori koje gledamo tijekom filma dojmljivi, posebno vizualno – jer su snimani na bezbroj raskošnih lokacija na kojima arhitektura ili vizura grada igraju samostalnu ulogu, a modni izričaj prati status članova obitelji Gucci, oni se zapravo vrlo brzo odvijaju. Iako se film rasteže na tri sata, rijetko ulazi u psihologiju bilo kojeg od lika i toga zašto zbilja radi to što radi. Ono što je moglo biti intrigantan pogled u opsesiju moći i želje za bogatstvom, pretvorilo se nerijetko u niz nasumičnih epizoda. Odnos Patrizije i Maurizija iz kojeg se cijela priča trebala granati, ostaje često po strani, dok se brzinski odvijaju igrice između Alda, Paola i Maurizija Guccija, kao i njihovog vjernog suradnika Domenica De Sole.
Međutim, iz svih tih filmskih komadića i nereda, zapravo nastaje neodoljivo zabavni filmski hit koji vas nerijetko i nasmije. Iako ne zna ni sam kuda ide s pričom i koji dio raspada modne kuće zapravo želi pratiti, House of Gucci zapravo najbolje funkcionira kao crna krimi komedija koja odiše talijanskim kičem osamdesetih s kojeg ne možete maknuti pogled. Kič frca na sve strane – iz dramatičnih rečenica, kao i over-the-top izvedbi. I u takvom settingu čak i talijanski naglasci uspijevaju nekako funkcionirati. U filmu smo uživali onda kad smo prestali tražiti težinu u likovima i unijeli se u zanimljiv mozaik likova i obiteljskih odnosa. House of Gucci je čista zabava koja donosi zanimljive izvedbe, ali na kraju je dana još uvijek samo komad entertainmenta. A Ridley Scott je, izgleda, ovim filmom servirao baš ono što bi kod milenijalaca moglo proći, ako su onakvi kakvima ih vidi – estetiku, skandal i površnost.
Ali hoće li zaista proći?
