Razgovarali smo s Ivonom Jukom ususret hit filmu ‘Ti mene nosiš’ na malim ekranima
Večeras ćete moći na malim ekranima u 21 sat navečer, na nacionalnoj televiziji, pogledati odličan film ‘Ti mene nosiš’ koji je prepoznala i platforma Netflix te otkupila za prikazivanje na svim svjetskim jezicima… Ususret večerašnjem prikazivanju filma razgovarali smo s režiserkom Ivonom Jukom i prisjetili se kako je film nastajao i koliko je izazovno snimiti film o tri različite ženske priče…
1. Nakon uspjeha filma Ti mene nosiš, njegove službene kandidature za Oscara te proglašenjem jednom od 50 najboljih europskih filmova odabranih od strane Europske filmske akademije, film ‘Ti mene nosiš’ otkupila je platforma Netflix za prikazivanje u cijelome svijetu i to s prijevodom na sve svjetske jezike. Tako film živi i dalje te dolazi do još šire publike od kada je prikazivan u kinima… Kakav je osjećaj ostvariti takvu suradnju? Posebno kada sada film može doprijeti do skoro svakoga…
Drago mi je što film ima tako široku distribuciju i što se rezultati truda cijele ekipe mogu vidjeti u cijelom svijetu. Na ovom filmu su radili iznimni profesionalci, ali i naturščici, a publika širom svijeta ima ih priliku vidjeti sve njih koji su glumili u filmu, slušati hrvatski jezik, vidjeti naše lokacije, što je iznimno značajno za promociju naše kulture u svijetu. Osim talenata pred kamerom, na filmu su radili i najbolji ljudi iz različitih filmskih profesija: producentica Anita Juka, montažer Vlado Gojun, snimatelj Mario Oljača, tonac Mladen Pervan, Ranko Mitić focus puler. Ove ljude nećete vidjeti u medijima, ali njihov rad na filmu je od ogromnog značaja, većina ljudi nije svjesna njihovih zasluga i rada, ne znaju koliko je zahtjevno, recimo, Ranku Mitiću bilo u nekim kadrovima napraviti oštru sliku zbog zahtjevnog pokreta kamere ili glumaca ili Aniti proizvesti ovako zahtjevan film unutar hrvatskih prilika. Zadovoljna sam i ponosna što je njihov rad i trud rezultirao kvalitetom, koju je između ostalog prepoznala prestižna platformi Netflix.
2. Film je, a i Vi kao režiserka, osvojio mnoge nagrade – koliko ili što Vam nagrade znače? Kolike su bitne u Vašem radu?
Važne su, jer mi omogućuju bolje reference za idući projekt, bolje produkcijske uvijete, a samim time i mojim suradnicima od kojih sam neke nabrojala. Također se nadam da će naše institucije početi podržavati one koji ostvaruju uspjehe, jer je tako u svim zemljama. Kad smo Anita i ja pitchirale projekte stranim producentima u Berlinu, mnogi od njih su pogledali naš film na Netflixu i uvjereni su kako su nam sada sva vrata u Hrvatskoj otvorena. Ah, da.
3. Osim Netflix prikazivanja, film će se 1. ožujka premijerno prikazati na HRT-u, našoj nacionalnoj televiziji. Domaća publika će ga imati priliku opet pogledati, a oni koji su ga propustili, sada će moći ispraviti grešku. Hrvatski filmovi su značajno slabije gledani u kinima u odnosu na strane, posebno hollywoodske filmove i prikazivanje na domaćoj televiziji svakako će pomoći pri promoviranju domaćeg filma. Što naša publika može očekivati 1. ožujka, o čemu se u filmu radi?
Desetogodišnja Dora zanemarena je djevojčica koja želi postati nogometna menadžerica. Uzor pronalazi u Zdravku Mamiću i pomno proučava njegov lik i djelo. U njezin život se iznenada vraća otac Vedran, odmetnik, kojeg nije bilo četiri godine. I u njih dvoje počinju graditi odnos.
Ives je redateljica popularne sapunice u kojoj gl. uloge glume estradnjaci i lokalni celebrities, a ne glumci. „Cirkus“ kojeg ima na poslu, priređuje joj i dementni otac kod kuće. Ona teško prihvaća što ga gubi. Nataša je trudna producentica kojoj život sve više nalikuje sapunici koju producira. S ocem djeteta, Marinom, ne povezuje ju više ništa osim zajedničkog posla. Kad nema više uzmaka pred nagomilanim problemima, Nataša se želi suočiti s ocem s kojim je davno prekinula sve veze. Dakle, fabularno, film je o kćerima i očevima.
4. Koliko je bilo teško ili izazovno snimiti tri različite priče?
Da, bilo je zahtjevno snimati tri paralelne priče, iako su sve dio jedne cjeline, svejedno svaka priča ima i svoju fabulu i strukturu unutar zajedničke strukture filma. Kad se tome pridoda da se film ne snima kronološki, već redoslijedom kako je produkcijski moguće zbog niza okolnosti: jeftinije, raspored obaveza glumaca, dostupnost lokacija itd., doista je bilo zahtjevno. Kad su me primili u jedan strani scenaristički program, svi su mi komentirali kako je hrabro što se upuštam u multipliciranu priču, jer takve priče su i režijski najzahtjevnije. Potrebna je i fizička i mentalna spremnost za žongliranje od jedne do druge priče.
5. Gotovo sve junakinje u filmu zapravo su antijunakinje, i izuzetno kompleksne žene. Mislite li da nedostaje takvih likova, takvih ženskih karaktera u hrvatskim filmovima?
Definitivno izostaje, ali to će se sigurno promijeniti. Meni je prirodno da je karakter kompleksan, i kad pišem, ne razmišljam o tome je li žena ili muškarac. Poznajem pametne, manje pametne, eksplozivne, flegmatične, pravedne, nepravedne žene, ali i muškarce. Spol nije karakterna osobina i zbog toga ne razmišljam o protagonistima filma kroz prizmu spola. No, znala sam napraviti jedan zgodan trik u pisanju scenarija, a to je da karakteru u nekoj fazi promijenim spol i tada obično nastaju još zanimljiviji, neobičniji protagonisti nego što su bili u prethodnoj fazi. Spol, donekle određuje, društveni kontekst, ali samo donekle, jer svi znamo da su i u životu najzanimljivije osobe koje ne dopuštaju drugima da ih definiraju.
6. Miljenko Jergović je film usporedio s francuskom trilogijom Krzysztofa Kieslowskog, takva usporedba sigurno laska… a scena s kontejnerom sigurno je i mala posveta legendarnom režiseru. Koliko ste i jeste li uopće imali te filmove na pameti kada ste ovaj radili?
U jednoj sceni parafraziram Kieslowskog, a to je scena kad Filip ugleda bakicu koja iz kontejnera za smeće ne može izvući plastičnu ambalažu, bocu, pa umjesto nje, on „skoči“ u poluprazan kontejner na čijem je dnu plastična boca. U filmu Kieslowskog bakica s osteoporozom prilazi kontejneru za smeće i zbog savijenih leđa ne može ubaciti bocu, a u mojem filmu ne može izvući bocu. Znalci filmske umjetnosti možda su prepoznali parafraziranje Kieslowskog, neki možda nisu, no njegova scena mi je bila inspiracija za našu situaciju u društvu. Usporedba Jergovića definitivno laska, no još veći mi je kompliment što je uopće pisao o mojem filmu. Željela bih ga nominirati za Nobelovu nagradu, ne zato što je pisao o mojem filmu, jer njegova djela čitam i prije nego je on za mene saznao da postojim, kao i moji filmovi, a mislim da će jednog dana i biti nominiran, samo se nadam da će to biti za vrijeme njegovog života. Osim što je veliki pisac, inspirativna mi je njegova neovisnost, humanizam i hrabrost.
7. Ugledate li se u nekog od filmaša – režisera, scenarista… Imate li uzore ili omiljene umjetnike čijim djelima se rado vraćate?
Ne, kao dijete sam imala omiljene autore još prije nego sam se počela baviti režijom, zatim kao studentica. Neki su mi dragi i danas, smješkam se kad pročitam neku njihovu izjavu, jer pomislim: ‘..točno tako, slažem se..’, no danas su mi omiljena djela mnogih različitih autora, čak ponekad samo jedno djelo, jedan film nekog autora. Dakle, više se vežem za filmove, nego za autore.
8. Film je sniman dugo, preko pet godina… Vjerujem da ste naišli na mnoge prepreke. Koliko je teško snimiti film u Hrvatskoj?
Ljudi obično brkaju pojam razvijanja cijelog projekta sa snimanjem, misle da je snimanje toliko trajalo, a to bi bilo nemoguće, čak i najbogatije produkcije nemaju snimanje preko godinu dana. Znači, film je snimljen u četrdesetak dana, što je iznimno brzo za film od 98 lokacija i ovoliko protagonista: od glumaca do statista, no razvoj projekta je bio dugačak, odnosno zatvaranje cijele financijske konstrukcije i svih etapa nastanka filma. Nije lako snimati filmove u Hrvatskoj, kao ni u jednoj zemlji koja nije bogata, no kod nas čak i teže, jer smo 90-ih izgubili čak neke filmske profesije, kao i servise, koje imaju i siromašnije zemlje od nas.
Recimo, nestali su filmski protetičari, nemamo ni dobar kadar za vizualne efekte na snimanju, nemamo ni velike stageve studija, niti postprodukcijske servise za ton i sliku. Imamo samo neke talentirane pojedince, ali i oni se bore da opstanu u maloj godišnjoj produkciji filmova. Osim toga, najvažniji razlog zbog kojeg je teško, jest kulturna politika. Ne zanima ih film, ponašaju se prema nama kao da smo nužno zlo, što je potpuno pogrešno, jer film je najjače oruđe promidžbe kulture jednog naroda. Obuhvaća gotovo sve aspekte te kulture: od književnosti, jezika, glazbe, arhitekture, baštine i da ne nabrajam dalje, a osim toga, film je popularna umjetnost u svim kulturama. Stoga bi doista trebao biti visoko na listi prioriteta.
Foto: Sanja Jagatić Photography (Ivona Juka), Ti mene nosiš
